Odbijanje zahtjeva novinarke za pristup informacijama o identitetu korisnika grantova dviju fondacija koje je osnovala Narodna banka Mađarske • Značajan javni interes za pristup traženim podacima • Interes za zaštitu imena korisnika grantova nije takve prirode i stepena da opravdava primjenu člana 8. i uspostavljanje ravnoteže između njega i prava iz člana 10. • Nepostojanje zakonske odredbe koja dozvoljava otkrivanje identiteta primalaca granta • Nije postignuta pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Kršenje člana 10. Konvencije

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Narodna banka Mađarske je u periodu između 2013. i 2014. godine osnovala šest fondacija u nekoliko oblasti. Narodna banka Mađarske, koja je u potpunosti u državnom vlasništvu, dala je fondacijama značajan iznos sredstava. Svrha osnivanja tih fondacija i njihova potrošnja godinama su bili u prvom planu interesovanja javnosti jer se radilo o korištenju javnih sredstava.

Podnositeljica predstavke je istraživačka novinarka. Ona je dvjema fondacijama koje je osnovala Narodna banka Mađarske (PAGEO i PADS) podnijela zahtjev za pristup informacijama o pozivima tih fondacija za finansiranje projekata koji su se odnosili na stipendije za doktorske studije, konferencije, publikacije i istraživačke programe. Podnositeljica predstavke je, između ostalog, tražila imena lica koja su dobila grantove putem svakog poziva za finansiranje, iznos novca koji su dobila i subvencionirane aktivnosti. Na osnovu dobivenih informacija namjeravala je da napiše članak. Fondacije su odbile otkriti tražene podatke, te se podnositeljica predstavke obratila sudu.

Viši sud u Budimpešti usvojio je tužbeni zahtjev podnositeljice predstavke u odnosu na fondaciju PAGEO. Naložio je fondaciji da otkrije identitet lica kojima su grantovi dodijeljeni na osnovu različitih poziva za finansiranje, iznose koje su primila i finansirane aktivnosti. U žalbenom postupku Apelacioni sud u Budimpešti djelimično je preinačio tu presudu i odbio tužbu podnositeljice predstavke u vezi s otkrivanjem imena primalaca granta ističući da bi na osnovu Zakona o zaštiti podataka otkrivanje ličnih podataka, koje je tražila podnositeljica predstavke, bilo moguće samo na osnovu posebne zakonske odredbe koja dozvoljava takvo otkrivanje.

U odnosu na fondaciju PADS Viši sud je odbio zahtjev podnositeljice predstavke da se naloži objavljivanje imena primalaca granta. Utvrdio je da ti nazivi nisu ni „podaci od javnog interesa”, niti „podaci koji podliježu otkrivanju u javnom interesu” u smislu Zakona o zaštiti podataka. Tu odluku je potvrdio Apelacioni sud koji je naglasio da se prilikom odlučivanja u predmetu mora dati odlučujući značaj pitanju da li zakon dozvoljava dostupnost konkretnih podataka u javnom interesu. On je prepoznao javni interes u otkrivanju traženih podataka, ali je naglasio da u odsustvu posebnog pravnog osnova nije bilo moguće da se imena primalaca objave.

Iako je Ustavni sud odbio ustavne tužbe podnositeljice predstavke, utvrdio je da zakonodavna vlast nije ispoštovala svoju obavezu da implementira član Osnovnog zakona koji predviđa transparentnost javnih sredstava, te je naložio zakonodavnom tijelu da taj propust ispravi.

Pozivajući se na član 10. Konvencije, podnositeljica predstavke se žalila da nije mogla dobiti podatke o identitetu primalaca sredstava iz fondacija koje je osnovala Narodna banka Mađarske.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je prvenstveno naglasio da su u ovom slučaju domaći sudovi odbili da nalože fondacijama da podnositeljici predstavke otkriju imena primalaca granta jer su to bili lični podaci koji se, u nedostatku posebne zakonske odredbe koja dozvoljava njihovo otkrivanje, ne mogu otkriti.

Evropski sud je dalje istakao da, iako su traženi podaci uključivali imena korisnika grantova, njihovi identiteti su bili relevantni samo kao identiteti „primalaca” javnog novca, s aspekta raspodjele javnih sredstava. Evropski sud je uzeo u obzir činjenicu da je transparentnost u raspodjeli javnih sredstava važno ustavno načelo, a Zakon o zaštiti podataka i drugi propisi, kao što je Zakon o transparentnosti, predviđaju objavljivanje podataka koji se odnose na upravljanje i raspodjelu javnih sredstava, koji mogu uključivati lične podatke ljudi koji imaju koristi od njih. S obzirom na prethodno navedeno, bilo bi teško tvrditi da primaoci grantova nisu mogli očekivati da njihova imena, kao primalaca javnog novca, mogu biti javno objavljena. U svjetlu tih razmatranja, Evropski sud smatra da interesi zaštite prava drugih nisu takve prirode i stepena da bi mogli opravdati primjenu člana 8. Konvencije u odnosu na prava podnositeljice predstavke na slobodu izražavanja.

Evropski sud je zaključio da zaštita ličnih podataka korisnika grantova predstavlja legitiman cilj koji dozvoljava ograničenje slobode izražavanja prema stavu 2. člana 10. Konvencije, pri čemu je neophodno ispitati da li su sredstva korištena za njegovu zaštitu bila proporcionalna cilju koji se želio postići. U prethodnim sličnim predmetima Evropski sud je uzeo u obzir različite okolnosti tokom procjene proporcionalnosti: da li su lica na koja se odnosi zahtjev za pristup informacijama bila javne ličnosti od posebnog značaja, da li su ta lica sama izložila spornu informaciju javnosti, stepen potencijalne štete po privatnost pojedinaca u slučaju otkrivanja, posljedice za efektivno korištenje slobode izražavanja podnosioca predstavke u slučaju neotkrivanja, da li je podnosilac predstavke naveo razloge zbog kojih zahtijeva pristup informacijama, stepen javnog interesa u vezi s tim pitanjem i da li je mogućnost smislene procjene ograničenja prava podnosioca predstavke bila izvodljiva prema domaćem zakonu i, ako jeste, da li su takvu procjenu izvršile domaće vlasti.

Evropski sud je podsjetio da zahtjev za pristup informacijama, čiji je cilj doprinijeti transparentnosti u raspodjeli novca poreznih obveznika, jasno zadovoljava test javnog interesa. Podnositeljica predstavke, novinarka, zatražila je podatke jer je namjeravala da iskoristi slobodu informiranja i doprinese javnoj raspravi o pitanju od značajnog javnog interesa. Njeni zahtjevi su odbijeni samo zato što u tadašnjem zakonodavstvu nije postojala nikakva odredba koja dozvoljava otkrivanje identiteta primalaca grantova. Posljedično, vlastima je bilo zabranjeno bilo kakvo uspostavljanje ravnoteže između prava podnositeljice predstavke iz člana 10, s jedne strane, i razmatranja ličnih prava i zaštite podataka, s druge strane.

Štaviše, Ustavni sud je naknadno utvrdio neustavnim zakonodavni propust jer je zakonodavac propustio donijeti zakone koji bi osigurali, koliko je to moguće, uravnoteženo ostvarivanje dva suprotstavljena osnovna ustavna prava: prava na zaštitu ličnih podataka i prava na pristup informacijama od javnog interesa. U tim okolnostima Evropski sud je utvrdio da nacionalne vlasti nisu navele dovoljne razloge za nužnost miješanja kojem se prigovara, te nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa s ciljem osiguranja srazmjernosti miješanja. Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede člana 10. Konvencije.