Privatni život • Prepiska • Sloboda izražavanja • Nedostatak adekvatnih proceduralnih garancija za osporavanje navodne upotrebe tajnog nadzora novinarke s ciljem otkrivanja njenih novinarskih izvora • Kršenje čl. 8. i 10. Konvencije

Podnositeljica predstavke je novinarka dnevnog lista. Centralni okružni sud je odobrio mjere tajnog prikupljanja informacija protiv policajca T. (koji je kasnije u postupku pred sudom identificiran kao suprug podnositeljice predstavke), uključujući prisluškivanje i snimanje njegove telefonske komunikacije. Jednom prilikom snimljena su dva razgovora podnositeljice predstavke i T. koji su se ticali slučaja ubistva visokog profila. Isti dan podnositeljica predstavke je objavila članak o ubistvu. U krivičnom postupku koji je pokrenut protiv T. zbog optužbe za zloupotrebu ovlaštenja nakon razmjene tajnih podataka o istrazi krivičnog djela ubistva s podnositeljicom predstavke odlukom Regionalnog suda dozvoljeno je da se informacije koje su prikupljene tokom prisluškivanja telefona koriste kao dokazi. Podnositeljica predstavke je podnijela krivičnu prijavu protiv Policijske uprave okruga Pešta zbog nezakonitog praćenja njenih telefonskih razgovora. Prijava je odbijena. Nakon toga, podnositeljica predstavke je različitim nacionalnim tijelima podnijela niz pritužbi tvrdeći da je mjera tajnog nadzora korištena u odnosu na nju i da je primijenjena bez sudskog odobrenja. Također je tvrdila da joj je telefon prisluškivan s ciljem identifikacije njenih izvora u policiji. Zatim je od Službe nacionalne odbrane, a potom i od Upravnog i radnog suda Budimpešte zatražila dozvolu za pristup dokumentima prikupljenim u toku krivičnog postupka protiv T. te pristup informacijama o mjerama nadzora. Nakon odgovora nadležnih organa da bi otkrivanje tražene informacije ugrozilo sprečavanje i/ili istragu krivičnog djela, podnositeljica predstavke je podnijela tužbu protiv Službe nacionalne odbrane radi sudskog preispitivanja. U pravosnažnoj presudi (u kojoj je T. identificiran kao suprug podnositeljice predstavke) Upravni i radni sud je odbio tužbu smatrajući da podnositeljica predstavke nije imala pravo da sazna identitet osobe za koju je naređeno tajno prikupljanje podataka.

Podnositeljica predstavke se žalila na osnovu čl. 8, 10. i 13. Evropske konvencije zbog prisluškivanja njenih telefonskih poziva i uskraćivanja efikasnog pravnog lijeka.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je smatrao da pritužbu treba ispitati na osnovu čl. 8. i 10. Evropske konvencije, posebno u pogledu toga da li su uspostavljene dovoljne mjere zaštite kako bi se osigurala prava podnositeljice predstavke prema tim odredbama.

S obzirom na prirodu pritužbe podnositeljice predstavke, Sud se osvrnuo na pitanje da li je domaći postupak vođen uz zakonske procesne garancije koje bi podnositeljici predstavke pružile potrebnu zaštitu njenih interesa. Što se tiče navoda podnositeljice predstavke da joj je telefon prisluškivan bez relevantne sudske odluke, Sud je naveo da ne može odlučivati o tome da li su istražni organi provodili mjere tajnog nadzora u odnosu na podnositeljicu predstavke ili, ako jesu, da li su zaobišli uvjet sudskog ovlaštenja predviđenog domaćim zakonom.

Posebno pitanje na koje je Sud ukazao jeste da li se podnositeljica predstavke mogla na efikasan način žaliti na navodno određivanje mjere nadzora i odsustvo sudskog ovlaštenja. U vezi s tim, Sud je ponovio da je pitanje naknadnog obavještavanja o mjerama nadzora neraskidivo povezano s djelotvornošću pravnih lijekova. Sud je istakao da u mađarskom zakonu ne postoji nikakva odredba o bilo kojem obliku obavještavanja o mjerama tajnog nadzora, čak ni u slučajevima u kojima bi se obavještavanje moglo izvršiti bez ugrožavanja svrhe ograničenja nakon prestanka mjere nadzora. Sud stoga smatra da je bilo malo vjerovatno da će podnositeljica predstavke saznati da je njena komunikacija presretnuta, što joj značajno otežava traženje pravnog lijeka za pretpostavljenu mjeru.

Sud je dalje ukazao na to da podnositeljica predstavke nije imala pristup nadležnom nezavisnom i nepristrasnom tijelu koje bi ispitalo pritužbu o nezakonitom presretanju, nezavisno od obavještenja da je do takvog presretanja došlo. Podnositeljica predstavke je različite organe vlasti obavijestila o svojoj zabrinutosti zbog praćenja njenih telefonskih razgovora. Također je tražila dozvolu za pristup dokumentima nastalim u kontekstu krivičnog postupka protiv T. tražeći i pristup informacijama o mjerama nadzora. Međutim, nijedno od tijela nije pružilo nikakvo pojašnjenje o tome da li je ona bila podvrgnuta tajnom prikupljanju informacija i, ako jest, da li je mjera bila srazmjerna njenim ličnim okolnostima i da li ju je odobrio sudija. Prvo, pritužba podnositeljice predstavke nije mogla biti razmatrana prema Zakonu o policiji budući da ne postoji nijedan pravni lijek protiv mjera koje se odnose na tajno prikupljanje informacija. Što se tiče ministra unutrašnjih poslova i Komiteta za nacionalnu sigurnost, svakako je tačno da je podnositeljici predstavke bilo dozvoljeno da se obrati tim organima na osnovu sumnje da su joj komunikacije presretnute, čak i u odsustvu obavještenja o presretanju. Oba navedena organa vlasti su podnositeljici predstavke dala samo opća uvjeravanja o zakonitom funkcioniranju Službe nacionalne sigurnosti, ne rješavajući njene pritužbe, uključujući i pitanje da li su takve mjere preduzete i da li su provedene zakonito i u skladu s interesima podnositeljice predstavke kao novinarke. Štaviše, čini se da takve opće izjave o zakonitom funkcioniranju službi nacionalne sigurnosti ne odražavaju bilo kakvu ravnotežu između težine krivičnog djela za koje se goni, s jedne strane, i potencijalno zastrašujućeg efekta koji nalog za prikupljanje tajnih informacija može imati na ostvarivanje slobode štampe, s druge strane.

Konačno, kako je Sud naveo, čini se da se, prema Zakonu o policiji, prije početka krivične istrage može naložiti tajno prikupljanje informacija. Taj zakon, kako je objasnio Apelacioni sud u Budimpešti, dopušta mjere bez ikakvih ograničenja u pogledu osoba koje podliježu tim mjerama. Iako je zakonodavstvo propisivalo krivična djela koja bi mogla biti povod za presretanja, ono nije opisalo kategorije osoba koje bi mogle biti podvrgnute nadzoru, niti su predviđeni izuzeci ili ograničenja. Sud, također, nije uvjeren da je ta odredba dopuštala da se razmotri da li je presretanje komunikacija uključivalo povjerljive novinarske izvore ili da je sudija mogao odbiti da mjeru odobri kako bi zaštitio izvore od otkrivanja. Odredba nije zahtijevala bilo kakvo balansiranje ciljeva kojima se teži primjenom mjera tajnog nadzora i posljedica prisluškivanja telefona novinara. U svjetlu navedenih razmatranja, a posebno propusta domaćih vlasti da riješe pritužbe podnositeljice predstavke, Sud nalazi da nisu postojale adekvatne proceduralne garancije da bi podnositeljica predstavke mogla osporiti upotrebu tajnog nadzora protiv nje s ciljem otkrivanja njenih novinarskih izvora. Utvrđeno je da je došlo do povrede čl. 8. i 10. Konvencije.