Novčano kažnjavanje glumca zbog otkrivanja povjerljivih podataka o uvjetima njegovog ugovora s privatnom produkcijskom kućom • Pozitivna obaveza države • Postojanje adekvatnih mehanizama za osiguranje pristupa javnosti informacijama u vezi s ugovorom bez obzira na klauzulu o neotkrivanju podataka • Uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Nema povrede člana 10. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je glumac. S produkcijskom kućom zaključio je agencijski ugovor na neodređeno vrijeme za ulogu u televizijskoj seriji. Ugovorom je precizirano da je ta serija vlasništvo javnog servisa. U skladu s klauzulom o tajnosti, podnosilac predstavke složio se da neće otkriti nikakve povjerljive poslovne informacije obuhvaćene ugovorom. Prema ugovoru, osim plaćanja odštete, podnosilac predstavke trebao je platiti kaznu od oko 26.000 eura ukoliko prekrši obavezu povjerljivosti. Produkcijska kuća je zadržala pravo na jednostrani raskid ugovora u bilo kojem trenutku. Produkcija serije prekinuta je zbog slabog interesiranja, a ugovor s podnosiocem predstavke je raskinut. Istraživački internetski portal Atlatszo.hu, specijaliziran za objavljivanje informacija od javnog interesa, posebno onih o javnoj potrošnji, podnio je tužbu protiv Fonda za medijske usluge i podršku tražeći pristup informacijama o troškovima proizvodnje televizijske serije te objelodanjivanje raznih dokumenata koji se odnose na prestanak produkcije. Konačnom sudskom odlukom naloženo je objavljivanje traženih informacija. Podnosilac predstavke je također dao videointervju za Atlatszo.hu o svojim honorarima. Atlatszo.hu je objavio članak, zasnovan na intervjuu, o neplaćanju otpremnine podnosiocu predstavke. Produkcijska kuća je pokrenula postupak protiv Atlatszo.hu tražeći poništenje navoda iz članka o neplaćanju dugovanih naknada. Podnosilac predstavke je u postupku svjedočio o svom ugovoru i njegovim uvjetima. Produkcijska kuća je protiv podnosioca predstavke pokrenula parnični postupak zbog povrede ugovora odavanjem povjerljivih informacija u intervjuu i tokom svjedočenja u sudskom postupku. Postupak je okončan presudom Višeg suda u Budimpešti, koji je istakao da se podnosilac predstavke složio da će poslovne informacije čuvati u tajnosti čak i ako smatra da one predstavljaju informacije od javnog interesa i da je, s obzirom na finansijske implikacije, produkcijska kuća imala vitalni interes da takve informacije ostanu tajna. Utvrđeno je da nije bilo prostora za blažu kaznu s obzirom na ozbiljno kršenje ugovornih obaveza. Kúria je odbila apelantov zahtjev za prespitivanje presude Višeg suda. Konačno, Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnosioca predstavke.

Pozivajući se na član 10. Evropske konvencije, podnosilac predstavke se žalio da kazna koja mu je izrečena zbog odavanja povjerljivih informacija u vezi s uvjetima njegovog ugovora s privatnom produkcijskom kućom predstavlja nesrazmjerno miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Ocjena Evropskog suda

Imajući u vidu da mjeru na koju se podnosilac predstavke žali, odnosno izricanje kazne za kršenje ugovornih obaveza, nije preduzeo državni organ, već privatna strana, a podržali su je domaći sudovi, Sud je smatrao da predmet treba ispitati u smislu pozitivnih obaveza tužene države prema članu 10. Konvencije. Sud je primijetio da je ključno pitanje pred domaćim sudovima bilo je li podnosilac predstavke ostao vezan obavezom povjerljivosti nakon raskida ugovora i je li iznošenje informacija tokom predmetnog intervjua predstavljalo kršenje odredbi ugovora. Pri tome, Sud je uzeo u obzir činjenicu da su u tom predmetu strane same odredile obim svojih obaveza navedenih u ugovoru o zastupanju i da je podnosilac predstavke dobrovoljno i svjesno pristao na klauzulu o neotkrivanju podataka odričući se prava na objavljivanje informacija o uvjetima ugovora. Međutim, Sud je također uzeo u obzir činjenicu da u tom slučaju dobrovoljna priroda ugovora nije bila jedini faktor na koji su se pozvali domaći sudovi kao opravdanje za ograničenja prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. Umjesto da automatski potvrde obavezu povjerljivosti i kaznu koja iz toga proizlazi oslanjajući se na slobodu strana da sklapaju ugovore, domaći sudovi su analizirali implikacije klauzule na slobodu govora i pristup javnosti informacijama od javnog značaja. Sud je ukazao da su prilikom donošenja zaključka o zakonitosti izricanja kazne podnosiocu predstavke mađarski sudovi uzeli u obzir tvrdnju podnosioca predstavke da je dijelio informacije od javnog interesa o trošenju javnih sredstava. Međutim, zaključili su da čak i da je televizijsku seriju naručio javni subjekt i da je plaćena iz budžeta centralne vlade, podnosilac predstavke nije bio ni upravitelj javnih sredstava niti obrađivač javnih podataka, pa ga Zakon o zaštiti podataka i informacija nije obavezivao da omogući pristup predmetnim informacijama. Navedeno obrazloženje domaćih sudova Sud je smatrao relevantnim u kontekstu specifičnosti ugovornih odnosa, posebno kada je riječ o odmjeravanju suprotstavljenih interesa ugovornih strana. Što se tiče pitanja jesu li ti razlozi bili dovoljni za potrebe člana 10, Sud je uzeo u obzir ukupan kontekst u kojem su predmetne izjave date, javni interes za primjedbe u pitanju, njihove posljedice i ozbiljnost mjere preduzete protiv podnosioca predstavke. Međutim, otkrivanje informacija od javnog interesa ne može se ocijeniti nezavisno od obaveze povjerljivosti ili tajnosti koja je prekršena. U vezi s tim, Sud je ukazao na relativan značaj za javni interes informacija koje su objelodanjene u tom predmetu imajući u vidu činjenicu da se one nisu ticale ni nezakonitih radnji niti neprihvatljivih praksi, već samo pojedinačnih uvjeta ugovora podnosioca predstavke. Sud se također složio s pristupom domaćih sudova i time da se opravdanost na koju se poziva podnosilac predstavke mora ocijeniti u svjetlu prava javnosti na pristup informacijama od javnog interesa, te zaključio da je domaći zakon predvidio adekvatne mehanizme za osiguranje pristupa javnosti predmetnim informacijama. Odavanje povjerljivih informacija od podnosioca predstavke nije bio neophodan način osiguravanja dostupnosti informacija u svrhu omogućavanja rasprave o pitanjima od javnog interesa. Što se tiče interesa koji je dužnost čuvanja tajne trebala zaštititi, Sud je ukazao da u konkretnom slučaju domaći sudovi nisu utvrdili da je predmetno otkrivanje poremetilo poslovanje produkcijske kuće. Ipak, s obzirom na veliki broj ljudi koji su uključeni, visoke troškove te značajno vrijeme i rad uložene u produkciju serije, produkcijska kuća imala je fundamentalni interes da poslovne informacije čuva u tajnosti, pa je Sud prihvatio da je povjerljivost, općenito govoreći, bila neophodna za poslovanje produkcijske kuće. Na kraju, Sud je ukazao da su priroda i težina izrečene kazne također faktori koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju proporcionalnosti miješanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, te da su domaći sudovi ispitali i odbili mogućnost smanjenja kazne zbog posebno ozbiljne prirode kršenja ugovornih obaveza.

S obzirom na navedeno, Sud je zaključio da je osporeno miješanje potkrijepljeno relevantnim i dovoljnim razlozima i da su organi tužene države uspostavili pravičnu ravnotežu između interesa podnosioca predstavke za slobodu govora s jedne, i interesa produkcijske kuće za zaštitu svog poslovanja u tajnosti s druge strane, pri čemu su djelovali u okviru svog polja slobodne procjene. Sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 10. Konvencije.