Odbijanje zahtjeva novinarke za pristup informacijama o identitetu korisnika grantova dviju zaklada koje je osnovala Narodna banka Mađarske • Značajan javni interes za pristup traženim podacima • Interes za zaštitu imena korisnika grantova nije takve prirode i stupnja da opravdava primjenu članka 8. i uspostavu ravnoteže između njega i prava iz članka 10. • Nepostojanje zakonske odredbe koja dozvoljava otkrivanje identiteta primateljâ granta • Nije postignuta pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Kršenje članka 10. Konvencije

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Narodna banka Mađarske je u razdoblju između 2013. i 2014. godine osnovala šest zaklada u nekoliko oblasti. Narodna banka Mađarske, koja je u potpunosti u državnom vlasništvu, dala je zakladama značajan iznos sredstava. Svrha osnivanja tih zaklada i njihova potrošnja godinama su bili u prvom planu interesovanja javnosti jer se radilo o korištenju javnih sredstava.

Podnositeljica predstavke je istraživačka novinarka. Ona je dvjema zakladama koje je osnovala Narodna banka Mađarske (PAGEO i PADS) podnijela zahtjev za pristup informacijama o pozivima tih zaklada za financiranje projekata koji su se odnosili na stipendije za doktorske studije, konferencije, publikacije i istraživačke programe. Podnositeljica predstavke je, između ostalog, tražila imena osoba koje su dobile grantove putem svakog poziva za financiranje, iznos novca koji su dobile i subvencionirane aktivnosti. Na temelju dobivenih informacija namjeravala je napisati članak. Zaklade su odbile otkriti tražene podatke, te se podnositeljica predstavke obratila sudu.

Viši sud u Budimpešti usvojio je tužbeni zahtjev podnositeljice predstavke u odnosu na zakladu PAGEO. Naložio je zakladi da otkrije identitet osoba kojima su grantovi dodijeljeni na temelju različitih poziva za financiranje, iznose koje su primile i financirane aktivnosti. U žalbenom postupku Apelacijski sud u Budimpešti djelomično je preinačio tu presudu i odbio tužbu podnositeljice predstavke u svezi s otkrivanjem imena primateljâ granta ističući da bi na temelju Zakona o zaštiti podataka otkrivanje osobnih podataka, koje je tražila podnositeljica predstavke, bilo moguće samo na temelju posebne zakonske odredbe koja dozvoljava takvo otkrivanje.

U odnosu na zakladu PADS Viši sud je odbio zahtjev podnositeljice predstavke da se naloži objava imena primateljâ granta. Utvrdio je da ti nazivi nisu ni „podaci od javnog interesa”, niti „podaci koji podliježu otkrivanju u javnom interesu” u smislu Zakona o zaštiti podataka. Tu odluku je potvrdio Apelacijski sud koji je naglasio da se prilikom odlučivanja u predmetu mora dati odlučujući značaj pitanju dozvoljava li zakon dostupnost konkretnih podataka u javnom interesu. On je prepoznao javni interes u otkrivanju traženih podataka, ali je naglasio da u odsutnosti posebne pravne osnove nije bilo moguće da se imena primatelja objave.

Iako je Ustavni sud odbio ustavne tužbe podnositeljice predstavke, utvrdio je da zakonodavna vlast nije ispoštovala svoju obvezu da implementira članak Osnovnog zakona koji predviđa transparentnost javnih sredstava, te je naložio zakonodavnom tijelu da taj propust ispravi.

Pozivajući se na članak 10. Konvencije, podnositeljica predstavke se žalila da nije mogla dobiti podatke o identitetu primateljâ sredstava iz zaklada koje je osnovala Narodna banka Mađarske.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je prvenstveno naglasio da su u ovom slučaju domaći sudovi odbili naložiti zakladama da podnositeljici predstavke otkriju imena primatelja granta jer su to bili osobni podaci koji se, u nedostatku posebne zakonske odredbe koja dozvoljava njihovo otkrivanje, ne mogu otkriti.

Europski sud je dalje istaknuo da, iako su traženi podaci uključivali imena korisnika grantova, njihovi identiteti su bili relevantni samo kao identiteti „primatelja” javnog novca, s aspekta raspodjele javnih sredstava. Europski sud je uzeo u obzir činjenicu da je transparentnost u raspodjeli javnih sredstava važno ustavno načelo, a Zakon o zaštiti podataka i drugi propisi, kao što je Zakon o transparentnosti, predviđaju objavu podataka koji se odnose na upravljanje i raspodjelu javnih sredstava, koji mogu uključivati osobne podatke ljudi koji imaju koristi od njih. S obzirom na prethodno navedeno, bilo bi teško tvrditi da primatelji grantova nisu mogli očekivati da njihova imena, kao primatelja javnog novca, mogu biti javno objavljena. U svjetlu tih razmatranja, Europski sud smatra da interesi zaštite prava drugih nisu takve prirode i stupnja da bi mogli opravdati primjenu članka 8. Konvencije u odnosu na prava podnositeljice predstavke na slobodu izražavanja.

Europski sud je zaključio da zaštita ličnih podataka korisnika grantova predstavlja legitiman cilj koji dozvoljava ograničenje slobode izražavanja prema stavku 2. članka 10. Konvencije, pri čemu je neophodno ispitati jesu li sredstva korištena za njegovu zaštitu bila proporcionalna cilju koji se želio postići. U prethodnim sličnim predmetima Europski sud je uzeo u obzir različite okolnosti tijekom procjene proporcionalnosti: jesu li osobe na koje se odnosi zahtjev za pristup informacijama bile javne ličnosti od posebnog značaja, jesu li te osobe same izložile spornu informaciju javnosti, stupanj potencijalne štete po privatnost pojedinaca u slučaju otkrivanja, posljedice za efektivno korištenje slobode izražavanja podnositelja predstavke u slučaju neotkrivanja, je li podnositelj predstavke naveo razloge zbog kojih zahtijeva pristup informacijama, stupanj javnog interesa u svezi s tim pitanjem i je li mogućnost smislene procjene ograničenja prava podnositelja predstavke bila izvodljiva prema domaćem zakonu i, ako jeste, jesu li takvu procjenu izvršile domaće vlasti.

Europski sud je podsjetio da zahtjev za pristup informacijama, čiji je cilj doprinijeti transparentnosti u raspodjeli novca poreznih obveznika, jasno zadovoljava test javnog interesa. Podnositeljica predstavke, novinarka, zatražila je podatke jer je namjeravala iskoristiti slobodu informiranja i doprinijeti javnoj raspravi o pitanju od značajnog javnog interesa. Njezini zahtjevi su odbijeni samo zato što u tadašnjem zakonodavstvu nije postojala nikakva odredba koja dozvoljava otkrivanje identiteta primatelja grantova. Posljedično, vlastima je bila zabranjena bilo kakva uspostava ravnoteže između prava podnositeljice predstavke iz članka 10., s jedne strane, i razmatranja osobnih prava i zaštite podataka, s druge strane.

Štoviše, Ustavni sud je naknadno utvrdio neustavnim zakonodavni propust jer je zakonodavac propustio donijeti zakone koji bi osigurali, koliko je to moguće, uravnoteženo ostvarivanje dva suprotstavljena temeljna ustavna prava: prava na zaštitu osobnih podataka i prava na pristup informacijama od javnog interesa. U tim okolnostima Europski sud je utvrdio da nacionalne vlasti nisu navele dovoljne razloge za nužnost miješanja kojem se prigovara, te nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa s ciljem osiguranja razmjernosti miješanja. Europski sud je zaključio da je došlo do povrede članka 10. Konvencije.