Narbutas protiv Litvanije (broj 14139/21, 19. decembar 2023. godine)

Nadležna tijela javnosti otkrila identitet podnosioca predstavke i informacije o istrazi koja je u toku • Sadržaj i oblik saopćenja za javnost i javnih komentara koji nisu opravdani potrebom informiranja javnosti o krivičnom postupku koji je u toku • Ozbiljna šteta nanesena ugledu podnosioca predstavke • Neuspjeh u postizanju pravične ravnoteže između prava iz čl. 8. i 10. • Upozorenje podnosiocu predstavke da ne otkriva informacije o istrazi uprkos tome što su mnogi bitni detalji već javni • Povreda čl. 8. i 10. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je bivši predsjednik Litvanske koalicije pacijenata oboljelih od raka (u daljnjem tekstu: Koalicija), udruženja koje štiti interese pacijenata oboljelih od raka i njihovih porodica, te bivši pravni savjetnik predsjednika Litvanije i bivši savjetnik člana Seimasa (parlamenta). Također je bio član upravnih odbora nekoliko javnih tijela koja uglavnom djeluju u području javnog zdravstva. Bio je univerzitetski profesor, rukovodilac u privatnom preduzeću i samostalni konsultant u vrijeme kada je pregovarao o nabavci testova za COVID-19 za Litvaniju sa španskom farmaceutskom kompanijom. Prema navodima podnosioca predstavke, on i kompanija su dogovorili da će mu za svaki prodati test biti plaćen jedan euro. U maju i junu 2020. godine kompanija je uplatila 303.360 eura na njegov bankovni račun. Kasnije te godine Služba za posebne istrage ga je obavijestila da je osumnjičen za krivično djelo „trgovine utjecajem“. Tvrdilo se da je od farmaceutske kompanije zatražio i primio mito od 303.360 eura, prikriveno kao provizija, u zamjenu za što je, koristeći svoj društveni status, kontakte ili drugi mogući ili navodni utjecaj, uvjerio više lica nadležnih za odgovor na pandemiju da kupe testove od kompanije. Podnosilac predstavke je bio u pritvoru 33 sata, nakon čega mu je određen kućni pritvor, zabranjeni su mu kontakti s određenim licima, kao i ulazak u Ministarstvo zdravstva i ustanove pod njegovim okriljem (u to vrijeme podnosilac zahtjeva se liječio od raka). Tužilac je također naredio zapljenu njegovih bankovnih računa i automobila. Služba za posebne istrage je objavila saopćenje za javnost u kojem je imenovala podnosioca predstavke, otkrivajući dio njegove istorije zaposlenja i pojedinosti o optužbama protiv njega. Istovremeno, tužilac ga je upozorio da neovlaštenim licima ne daje nikakve podatke o istrazi. Prvostepeni sud je oslobodio podnosioca predstavke svih optužbi. U vrijeme odlučivanja pred Evropskim sudom žalbeni postupak je bio u toku.

Podnosilac predstavke se, između ostalog, žalio na povredu čl. 8. i 10. Evropske konvencije ističući da su istražna tijela medijima otkrila previše informacija o slučaju, uključujući i njegovo puno ime, čime su nanijela štetu njegovom ugledu, te da je službeno upozoren da ne otkriva informacije o istrazi, iako je dosta informacija već bilo u javnosti.

Ocjena Evropskog suda

Član 8. Konvencije

Sud je prihvatio da je otkrivanje informacija javnosti o suđenju doprinijelo raspravi od javnog interesa – u konkretnom slučaju radilo se o nabavci testova za COVID-19. Međutim, smatrao je da podnosilac predstavke u to vrijeme nije bio političar, niti je vršio javnu funkciju (bio je univerzitetski profesor, voditelj privatne kompanije i samostalni savjetnik). Zbog njegove prethodne uloge u javnom životu nije se mogao uporediti s političarem ili javnim funkcionerom, dok njegova ozloglašenost nije bila takva da bi opravdala otkrivanje njegovog identiteta. Nadalje, Sud je ukazao da je početne informacije o sumnjama protiv podnosioca predstavke, uključujući i njegovo puno ime i veze s Koalicijom, objavila Služba za posebne istrage, čiji je predstavnik također razgovarao s novinarima. Informaciju da je podnosilac predstavke osumnjičen za krivična djela vlasti su objavile bez ikakve prethodne inicijative podnosioca predstavke. Sud je posebno istakao da je, u pokušaju da zaštiti svoj ugled, podnosilac predstavke reagirao na informacije koje su objavile vlasti, te da se nije dobrovoljno izložio javnosti. Zatim, Sud je analizirao posljedice tužiočevih izjava i zaključio da su one „ušle u moralnu prosudbu podnosioca predstavke, iskazanu snažnim i nedvosmislenim izrazima, i da mogu štetiti njegovom ugledu“. Konačno, Sud je napomenuo da su izjave vlasti o podnosiocu predstavke bile lako dostupne na internetu, te naglasio da je rizik od štete koju sadržaj i komunikacije na internetu predstavljaju za ostvarivanje i uživanje ljudskih prava i sloboda, posebno prava na poštovanje privatnog života, svakako veći od onog koji predstavlja štampa, posebno zbog važne uloge pretraživača. U skladu s navedenim, Sud je smatrao da sadržaj i oblik saopćenja za javnost i javnih komentara istražnih organa nisu bili opravdani potrebom informiranja javnosti o krivičnom postupku koji je u toku, te da su bili takvi da su nanijeli ozbiljnu štetu ugledu podnosioca zahtjeva.

Član 10. Konvencije

Podnosilac predstavke je prigovorio da mu je bilo zabranjeno raspravljati o slučaju u medijima, što ga je stavilo u nepovoljniji položaj u poređenju s vlastima, koje su mogle slobodno javno komentirati njegov slučaj. U svojim pritužbama domaćim vlastima podnosilac predstavke je tvrdio da nakon što je toliko informacija postalo javno nije bilo jasno koje dodatne informacije nije smio otkriti. Sud je smatrao da su u specifičnim okolnostima ovog predmeta, gdje su mnoge bitne pojedinosti o istrazi već bile javne, domaće vlasti imale dužnost razjasniti obim ograničenja nametnutog podnosiocu predstavke, a što nisu učinile. Štaviše, vlasti se nisu bavile njegovom tvrdnjom da je ograničavanjem komentiranja tako značajne istrage, dok se istražnim tijelima i raznim državnim funkcionerima dopuštalo da to učine, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na njih i onemogućen da brani svoj ugled. U vezi s tim, Sud je ponovio da kada je slučaj široko popraćen u medijima zbog ozbiljnosti činjenica i pojedinaca koji bi mogli biti upleteni, pojedinac ne može biti kažnjen za povredu tajnosti sudske istrage kada je samo dao lične komentare na informacije koje su već poznate novinarima i o kojima oni namjeravaju izvještavati, sa ili bez tih komentara. U takvim okolnostima, Sud je smatrao da su domaće vlasti propustile navesti relevantne i dovoljne razloge da pokažu da je pobijano miješanje bilo nužno u demokratskom društvu i srazmjerno ciljevima koji su se željeli postići.

Ostali navodi o povredama prava iz Evropske konvencije

Evropski sud je u ovom predmetu također zaključio da pritvor podnosioca predstavke nije bio u skladu sa zakonom, te da je prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost. Sud je također smatrao da je zapljena imovine podnosioca predstavke bila provedena bez ocjene srazmjernosti mjere, te da nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i njegovih osnovnih prava. Utvrdio je povredu prava podnosioca predstavke na imovinu. U odnosu na član 3. Evropske konvencije Sud je smatrao da je ograničenje ulaska u zdravstvene ustanove moralo podnosiocu predstavke uzrokovati stres i tjeskobu s obzirom na njegovu dijagnozu raka. Međutim, utvrđeno je da nije dostignut potrebni prag težine da bi se moglo pokrenuti pitanje garancija iz člana 3. jer je ograničenje ukinuto u roku od tri sedmice i on nije pokazao da je to utjecalo na njegovo zdravlje. Prigovor prema članu 6. stav 2. (pretpostavka nevinosti) proglašen je nedopuštenim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova budući da je mogao podnijeti građansku tužbu za zaštitu svoje časti i ugleda protiv bilo koga, uključujući i državne službenike koji su implicirali njegovu krivicu.

Copyrights @ 2024 Ustavni sud BiH Sva prava zadržana.