Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, prihvaćajući činjenično utvrđenje Općinskog suda da se u konkretnom slučaju radi o neimenovanom ugovoru i da su stvarna volja i cilj ugovarača bili da tim ugovorom reguliraju svoja prava i obveze u svrhu zajedničkog poslovnog pothvata sudjelovanja u privatizacijskom tenderu za kupovinu dionica „Bihaćke pivovare", u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je taj ugovor, čije su ispunjenje tužitelji tražili, pravno valjan i da nije u suprotnosti sa Zakonom o vrijednosnim papirima, Zakonom o gospodarskim društvima i drugim propisima, prethodno citirajući odredbe čl. 10. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima i članka 210. stavak 1. Zakona o gospodarskim društvima. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je člankom 10. Zakona o vrijednosnim papirima propisano „da se vlasništvo na vrijednosnim papirima stječe na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru", dok je člankom 40. istog zakona propisano „da se kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši na temelju ugovora u pisanoj formi", a da je člankom 210. stavak 1. Zakona o gospodarskim društvima propisano da „dioničar ima pravo prodati ili po drugoj osnovi svoje dionice prenijeti drugoj osobi". Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je djejstvo predmetnog ugovora vezano za prijenos dionica u smislu članka 78. ZOO-a počinjalo od vremena određenog u članku 10. tog ugovora i da, u skladu s tim, tužitelji kao strani ulagači nisu mogli ni izvršiti prijavu stranog ulaganja kod nadležnog tijela prije nego što apelant ispuni svoju obvezu iz članka 10. predmetnog ugovora, odnosno prije nego što im izda valjanu ispravu o prijenosu ugovorenog broja dionica, koju apelant nije izvršio iako je u postupku privatizacije stekao dionice „Bihaćke pivovare". Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, protivno apelantovim navodima, u osporenoj presudi odgovorio na svaki apelantov revizijski navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud postupio po uputama iz rješenja o ukidanju i da je pravilnom primjenom procesnog prava ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu i ocijenio sve prizivne navode koji su bili od značaja za pravilno presuđenje, kao i da je pravilno ocijenjeno da ugovor ima sva obilježja partnersko-ortačkog ugovora i da je pri tome tumačen pravilnom primjenom odredbe članka 99. ZOO-a, te da je pravilno utvrđeno da je pravno valjan, a da apelant nije izvršio ugovornu obvezu predaje dionica tužiteljima. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge i da je svoju odluku obrazložio u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1853/11 od 10. lipnja 2014. godine, stavak 34., izvršavanje obveza iz ugovora, prijenos dionica, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U svezi s danim obrazloženjem apelacijskog vijeća, Ustavni sud zapaža da navedeno vijeće nije ni tvrdilo da je KZBiH blaži za apelanta imajući u vidu zakonski minimum zaprijećene kazne. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelacijsko vijeće usporedilo KZSFRJ i KZBiH s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, utvrdivši da KZBiH nije blaži za apelanta, imajući u vidu propisani zakonski minimum. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža da se apelacijsko vijeće u konkretnom slučaju opredijelilo za primjenu KZBiH da bi se izbjeglo kombiniranje starog i novog zakona, ocijenivši da se apelant na taj način nije našao u težoj poziciji, budući da je kaznu zatvora u trajanju od 10 godina moguće izreći i po starom i po novom zakonu. U svezi s danim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 4. stavak 2. KZBiH koja obvezuje Sud BiH da prilikom odlučenja primijeni zakon koji je blaži za učinitelja, pa stoga dano obrazloženje apelacijskog vijeća suštinski ne korespondira sa citiranom odredbom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacijsko vijeće, u skladu sa citiranim člankom, prilikom primjene materijalnog prava, trebalo eksplicitno utvrditi koji je zakon blaži za apelanta, u konkretnom slučaju s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, te u pogledu relevantnih odredaba o stjecaju kaznenih djela, pa u skladu s nespornim utvrđenjem, primijeniti blaži zakon. Ustavni sud zapaža da je takav pristup apelacijskog vijeća izostao, pri čemu je, u svezi s primjenom materijalnog prava iz članka 175. toč. a) i b) KZBiH, dano obrazloženje koje ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno obrazloženje apelacijskog vijeća u svezi sa primjenom članka 175. KZBiH na apelantove radnje koje su okvalificirane kao kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te je stoga prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3280/13 od 7. listopada 2014. godine, st. 58. i 59., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 92/14, kazneni postupak, ratni zločin, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporene presude, koja predstavlja konačnu odluku o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti, izostanu razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da je odgovoreno na suštinska pitanja istaknuta u prizivu koja su se odnosila na zaključak o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3623/13 od 7. listopada 2014. godine, stavak 104., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, kazneni postupak, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud propustio jasno i nedvojbeno obrazložiti u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda u okolnostima u kojima je apelantica djelomično dokazala sporne činjenice (prijem uposlenika), a djelomično su one učinjene nespornim (način prijema) u svezi s odredbom članka 143. stavak 8. ZOR-a na kojem je apelantica utemeljila svoj tužbeni zahtjev.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4566/11 od 21. listopada 2014. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/14, Ustavni sud odlučio o meritumu zahtjeva jer u okolnostima konkretnog slučaja postoji presuda Kantonalnog suda koja je jasna, precizna i argumentirana u pogledu primjene odredbe članka 143. stavak 8. ZOR-a i obrazložena na način koji zadovoljava standarde propisane u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega je ostavljena na snazi, radni spor traje više od 14 godina, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u osporenoj odluci redovni sud nije dao obrazloženje u pogledu stvarnog mjesta stanovanja tuženih, odnosno kada nije ispitao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza tuženih s predmetnim prostorom i jesu li tuženi zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu, kako je to predviđeno standardima prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, zbog čega nije moguće donijeti zaključke je li miješanje u imovinu apelanata bilo zakonito, predstavljaju li sporne zajedničke prostorije dom tuženih, te koje od ta dva prava „preteže" u smislu odredaba Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2453/11 od 6. studenog 2014. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/14, zahtjev apelanata za povrat u posjed zajedničkih prostorija koje su tuženi koristili na osnovi ugovora o davanju na privremeno korištenje koji je zaključen između apelanata kao etažnih vlasnika spornog prostora i tuženih, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegov suvlasnički dio u dijelu državnog kapitala prvotuženog, te, u svezi s tim, i pravo da se upiše kao vlasnik navedenog kapitala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i argumentirana obrazloženja zašto je utvrdio da je navedeni apelantov zahtjev neutemeljen. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3821/11 od 18. studenog 2014. godine, stavak 27., privatizacija državnog kapitala, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud ističe da Apelacijski sud nije ocijenio apelantove prizivne navode koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, bili od suštinskog značaja u konkretnom slučaju. Posebice se ukazuje na apelantove tvrdnje da je obavijest o prijemu potpisala osoba koju on (apelant) ne poznaje. Nasuprot tome, Apelacijski sud je uopćeno konstatirao „da je apelant uredno zaprimio nalog". Pitanje je li neko pravodobno zaprimio određeno pismeno, odnosno je li uopće zaprimio pismeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, od iznimne važnosti za pravičnost postupka u cjelini i takva pitanja mogu biti prizivna osnova temeljem odredaba članka 68. stavak 1. točka a) Zakona o prekršajima (bitne povrede postupka), koje je Apelacijski sud dužan razmotriti. Kad se sve navedeno uzme u obzir, te imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda, proizlazi da Apelacijski sud, u konkretnom slučaju, nije razmotrio prizivne navode koji su bili od suštinskog značaja za apelanta. Posljedica toga je da obrazloženje osporene odluke Apelacijskog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4839/11 od 18. studenog 2014. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 101/14, dostava, prekršajni nalog, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Dakle, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda faktički odbila apelantov tužbeni zahtjev iz više osnova a pri tome ni za jednu od njih nisu dali jasno i logično obrazloženje, pa je u konačnici ostalo nejasno zbog čega je zapravo odbijen apelantov tužbeni zahtjev, je li zato što apelant nije bio član obiteljskog kućanstva svojih djeda i bake u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima i, dosljedno tome, je li s obzirom na stupanj srodstva bitna samo zajednica života, ili se traži ekonomska zajednica od 10 godina, ili zato što apelant nema pravni interes za utvrđenje, ili zato što nije bespravni korisnik predmetnog stana u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, ili zato što tužena nije pasivno legitimirana. Iz navedenog proizlazi da ni Općinski, a potom ni Kantonalni sud u prizivnom postupku nisu izvršili svoju obvezu da navedu jasne razloge na kojima su utemeljili odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati jesu li u osporenim odlukama redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, imajući u vidu stajališta navedena u toj odluci, da Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i ZPP-a budući da je to u nadležnosti redovnih sudova, a ne Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-712/12 od 21. srpnja 2015. godine, st. 35. i 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 69/15, stanarsko pravo, član obiteljskog kućanstva, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se obrazloženje osporenih odluka, u pogledu obvezne primjene blažeg zakona, svodi na usporedbu KZBiH i KZSFRJ isključivo u dijelu koji od dva navedena zakona propisuje težu kaznu za počinitelja (apelanta), obzirom na to da je glavni argument bio da KZSFRJ za predmetno kazneno djelo propisuje (i) smrtnu kaznu. Niti jedno od dvaju vijeća Suda BiH koja su odlučivala o tom slučaju nije dalo obrazloženje koji od navedena dva zakona propisuje blažu kaznu za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. To je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo obvezno imajući u vidu da je tendencija Suda BiH bila da se apelant blaže kazni (s obzirom na to da je izrečena kazna ispod zakonom propisanog minimuma), te je, upravo stoga, bilo neophodno da se izvrši usporedba članka 173. KZBiH i članka 142. KZSFRJ, odnosno da obrazloženje koji od navedena dva zakona propisuje (i) blažu kaznu za apelanta, te da se onda odluči koji je zakon blaži s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne i da se u skladu s tim primijeni blaži zakon.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3312/12 od 27. studenog 2015. godine, stavak 80., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 4/16, kazneni postupak, primjena blažeg zakona, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi iz žalbe i revizije, te da su na sve te navode Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud odgovorili u svojim odlukama. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o povredi njegovih autorskih prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog toga što je tuženi kao vlasnik nebodera „Unisa" prilikom rekonstrukcije i sanacije tog objekta i izbora stakala za staklenu opnu nebodera, bez apelantove suglasnosti, izabrao i postavio staklo „super silver green". Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi je li „Unitic", kao vlasnik djela arhitekture, mijenjao djelo bez apelantove suglasnosti, tj. bez suglasnosti autora djela. Redovni sudovi su, u svezi s tim, utvrdili da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio konzultant u konzultantskom timu koji je radio na sanaciji i obnovi staklene opne objekta (fasade), pa je i sudjelovao u izboru stakala iako je u tom slučaju konačnu odluku o izboru stakala donio tuženi kao vlasnik objekta. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da sadašnja nijansa stakla ne odgovara nijansi stakla kojim je bila obložena fasada objekta prije njegovog oštećenja. Međutim, u postupku je bilo nepobitno da se ta vrsta stakala više ne proizvodi, pa tuženi kao vlasnik objekta nije prihvatio ugradnju stakala po apelantovom izboru jer taj izbor stakala nije ni razmatrao konzultantski tim, a radilo se o vrsti stakala koja su znatno skuplja od stakala koja su ušla u uži izbor, a posebice od vrste stakala koje je izabrao tuženi. Ukazano je da su apelant i „Unis inženjering" predložili četiri boje za fasadu, te pošto nije postignuta suglasnost o izboru stakala, tuženi je donio odluku o izboru stakala, i to stakala „super silver green". Redovni sudovi su zaključili da, uzimajući u obzir okolnost da je predmetni objekt znatno oštećen u ratu, a posebice da je stakleni dio fasade uništen i da je tuženi morao uložiti znatna materijalna sredstva za sanaciju i rekonstrukciju građevine, te da je nakon sanacije objekt počeo funkcionirati i da je omogućeno obavljanje djelatnosti i upošljavanje većeg broja radnika, kao i obavljanje drugih gospodarskih aktivnosti, što je i općepoznato, apelant nije dokazao da mu je tuženi svojim radnjama prouzročio štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je postupanjem tuženog došlo do povrede njegovih autorskih prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1838/13 od 10. studenog 2016. godine, st. 47. i 48., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/16, parnični postupak zbog „povrede autorskog prava i naknade štete", nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH u dijelu koji se odnosi na primjenu prava i utvrđivanje činjenica

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka na primjedbu o zlouporabi prava sudionika u postupku i pozivanje suda da ju spriječi, uz konkretne primjedbe, nisu dali ni minimum obrazloženja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1154/14 od 11. siječnja 2017. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/17, izvršni postupak, gubitak prava apelanata, između ostalog i zbog činjenice da je prodaja nekretnina u izvršnom postupku osujećena sudjelovanjem osoba, čiju zlouporabu sud nije spriječio, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostupanjske presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to da kod Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda apelanata, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40., parnični postupak, obustava isporuke električne energije apelantima zbog neizmirenog dugovanja, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete utemeljene na odredbi članka 172. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija, naglasili da se navedena odredba kao osnova odgovornosti za štetu može primijeniti samo u situaciji kada je organ pravne osobe (tužena) prema trećoj osobi (apelantima) postupao nezakonito i nepravilno i na taj način joj prouzročio štetu. To bi u okolnostima konkretnog slučaja, kako je jasno navedeno u osporenim presudama, značilo da su nepravilnim radom suda apelantima nanesene povrede koje su suprotne općim pravnim načelima i pravilima struke, a u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka nije utvrđeno, niti su apelanti dokazali, da takve ili slične okolnosti postoje, već upravo suprotno, da su sudovi proveli deložaciju na temelju pravomoćne presude (zamjene nekretnina) i pravomoćnog rješenja o izvršenju (postupak u konkretnom slučaju pokrenut je po tužbi apelanata kojom su tražili da im tužena, zbog pogrešne i nezakonite odluke suda donesene u prethodnom postupku [radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina u kojem su imali procesni položaj tuženih, kasnije izvršenika], nadoknadi štetu koju su zbog izvršenja te odluke pretrpjeli).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-717/15 od 11. listopada 2017. godine, stavak 29., zamjena nekretnina, naknada štete, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ne postoji kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine ni članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili odluke kojima je usvojen tužiteljev zahtjev da mu apelant na ime duga po izvršenoj korekciji utroška električne energije za utuženo razdoblje isplati određeni novčani iznos, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2297/15 od 6. prosinca 2017. godine, st. 40. i 41., među parničnim strankama nije bilo sporno da je  u  konkretnom slučaju zbog greške prilikom instaliranja mjernog uređaja kod apelanta došlo do pogrešnog evidentiranja stvarno potrošene električne energije u utuženom razdoblju. Međutim, kao sporno se postavilo pitanje je li apelant kao potrošač zbog pogrešnog mjerenja električne energije dužan platiti dug tužitelju za utuženo razdoblje u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, odnosno je li tužitelj imao pravo vršiti naknadni obračun potrošnje električne energije u smislu relevantnih odredbi Općih uvjeta za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, Zakon o zaštiti potrošača, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da su prvostupanjskom presudom apelanti na temelju članka 212. stavak 3. ZKPFBiH obvezani oštećenom nadoknaditi štetu u iznosu od 590,00 KM. Nadalje, iz sadržaja žalbe koju su apelanti izjavili protiv prvostupanjske presude nesporno proizlazi da su oni prvostupanjsku presudu osporavali i u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, pri tome ukazujući da je prvostupanjska presuda u tom dijelu paušalna i utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je rješenjem djelomično uvažio žalbu apelanata i prvostupanjsku presudu preinačio glede odluke o kaznenopravnoj sankciji, a u stavku 2 izreke rješenja apelanti su, između ostalog, obvezani oštećenom naknaditi štetu u iznosu od 590,00 KM. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, iako je takav dispozitiv sadržan i u izreci prvostupanjske presude, u točki 2. dispozitiva rješenja obvezao apelante da oštećenom nadoknade štetu u iznosu od 590,00 KM. Međutim, Kantonalni sud u obrazloženju rješenja nije naveo bilo kakve razloge iz kojih bi proizlazilo da je uopće razmatrao žalbene tvrdnje apelanata glede odluke kojim su obvezani oštećenom nadoknaditi štetu, odnosno rješenje ne sadrži ništa iz čega bi se moglo zaključiti da se bavio suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje. Dakle, Kantonalni sud se uopće nije odredio prema zaključcima Općinskog suda glede odluke o obvezivanju apelanata na naknadu štete (presudu nije ni potvrdio, niti ju je preinačio). Pored toga, ni u svezi s dispozitivom svoje odluke kojim su apelanti obvezani na naknadu štete Kantonalni sud nije naveo razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju podaci kaznenog postupka pružaju pouzdan temelj za cjelovito ili djelomično presuđenje o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog (članak 212. stavak 3. ZKPFBiH). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke" koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2752/16 od 17. siječnja 2018. godine, stavak 27., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/18, kazneni postupak, odluka o imovinskopravnom zahtjevu, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen, uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora bila na jasan i razumljiv način obaviještena o svim bitnim elementima ugovora, dakle i o valutnoj klauzuli, te da je ugovor s tuženim zaključen obostranom suglasnošću volja ugovornih strana.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5328/15 od 13. ožujka 2018. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/18;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 53/19, pitanje ništavosti ugovora o kreditu zaključenom u švicarskim francima (CHF), nema povrede članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH, ni članka II/3. Ustava BiH i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju

Imajući u vidu sadržaj i smisao temeljnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP-a, koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlastima punomoćnika (odvjetnika) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitrarno stajalište i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojeg proizlazi da izričito apelantove ovlasti svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprječava izvršenje u smislu članka 47. stavak 9. ZIP-a. Naime, iz odredbe članka 36. stavak 1. ZIP-a proizlazi da su bitni elementi prijedloga za izvršenje: izvršni ili vjerodostojni dokument na temelju kojeg se traži izvršenje, tražitelj izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja. Imajući to u vidu, kao i okolnost da navedenom odredbom nije preciziran način/modalitet izvršenja kao bitni element prijedloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da je u osporenim rješenjima navedena odredba pogrešno dovedena u kontekst odredbe članka 47. stavak 9. ZIP-a i razloge koji sprječavaju izvršenje, a koja glasi: „Ako je na temelju činjenice nastale u vremenu kada ju dužnik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice nastale nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine." Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričitu ovlast punomoćniku za poduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obveze od izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražitelja izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem učinkovitog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je izvršnim naslovom nesporno obvezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2344/18 od 6. lipnja 2018. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/18, izvršni postupak, uplata potraživanja na račun punomoćnika, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zapaža da je u Federaciji BiH 28. rujna 2002. godine stupio na snagu Zakon o notarima koji se, kako proizlazi iz članka 135. tog Zakona, počeo primjenjivati 28. ožujka 2004. godine. U članku 73. navedenog Zakona su pobrojani pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da je njom tretiran i ugovor o doživotnom izdržavanju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjskog rješenja tvrdio da se radi o pravno valjanom ugovoru, ali iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Kantonalni sud suštinski razmotrio te apelantove navode već je, kako je to naprijed rečeno, svoje odlučenje isključivo utemeljio na navodu da bi ugovor bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH, bez pozivanja na bilo koju odredbu domaćeg materijalnog prava. Imajući u vidu da Kantonalni sud uopće nije naveo odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljio svoje odlučenje, te okolnost da, kako to apelant navodi, u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora 9. prosinca 2002. godine, nije bila uopće uspostavljena notarska služba u BiH, Ustavni sud smatra da je zbog takvog postupanja redovnog suda, odnosno nedostatka obrazloženja u svezi s primjenom materijalnog prava, ostalo krajnje nejasno zbog kojih razloga i na temelju kojih odredbi materijalnog ili procesnog prava je zapravo odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-759/16 od 6. lipnja 2018. godine, st. 42. i 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/18, uknjižba prava na nekretninama stečenim na temelju ugovora o izdržavanju koji je ovjeren u Republici Hrvatskoj, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud podsjeća da sporna odredba članka 74. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku (kako je već naprijed citirano) glasi: „Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravitelj pisanim putem, u roku od 60 dana, mora raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika na temelju procjene kako nema potrebe za radom zaposlenika u tijeku odvijanja stečajnog postupka." U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud protumačio tu odredbu tako da njom nije utvrđen prekluzivni rok u kojem stečajni upravnik „mora" donijeti otkaze ugovora o radu (već je isključivo obvezan da otkaz „mora" biti u pisanom obliku), a da je rok od 60 dana omeđen cijelim tijekom trajanja stečajnog postupka i da se veže za utvrđivanje prestanka potrebe za radom uposlenika. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na neophodnost da redovni sudovi tijekom svog rada tumače zakonske odredbe koje nisu eksplicitne ili mogu upućivati na različite zaključke ako o tim odredbama ovisi odlučenje u predmetu, a s obzirom na to da je odredbom članka 8. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u stečajnom postupku shodno primjenjuju odredbe ZPP-a ako tim ili nekim drugim zakonom nije drugačije određeno, a člankom 2. stavak 3. ZPP-a da sud primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i u tome nije vezan navodima stranaka u svezi s materijalnim pravom. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je spornu odredbu protumačio na različit način od nižestupanjskih sudova i došao do drugačijeg zaključka glede merituma predmeta. Pri tome je Vrhovni sud za svoj zaključak i tumačenje dao argumentirane i jasne razloge iz kojih ne proizlazi da su proizvoljni. S obzirom na navedeno, te kako u konkretnom slučaju apelanti, osim nezadovoljstva rezultatom konkretnog spora, ne nude nikakve druge razloge ili argumente iz kojih bi proizlazilo da je Vrhovni sud postupio na proizvoljan način, Ustavni sud smatra da su ti navodi apelanata neutemeljeni.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2075/16 od 19. lipnja 2018. godine, stavak 28., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/18, raskid radnog odnosa, stečajni postupak, rokovi, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da se stajališta iz Odluke Ustavnog suda broj AP-176/18 od 23. travnja 2018. godine u cijelosti odnose na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk proizlazi da je u konkretnom slučaju kao osnova upisa bila odluka Općinskog vijeća Općine Čitluk o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, te da je tom odlukom naloženo Zemljišno-knjižnom uredu da „u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk, […], s dijelom 1/1". Potom, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih odluka, u smislu stajališta iz Odluke broj AP-176/18, ne proizlazi da je uopće utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za upis iz članka 42. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta postupanje Općine Čitluk također bilo determinirano relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a da iz navedenih zakonskih odredbi, kao ni iz ostalih odredbi na koje se pozvalo Općinsko vijeće u odluci od 31. ožujka 2016. godine, kao i redovni sudovi u osporenim rješenjima ne proizlaze ovlasti Općinskog vijeća odnosno Općine da na temelju odluke o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta upiše pravo vlasništva na gradskom odnosno ostalom građevinskom zemljištu u korist Općine Čitluk. Pri tome, Ustavni sud ponovno ukazuje da je člankom 15. Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik vlasništva na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište." Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluka osporenih u tom postupku ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se ono, u smislu stajališta iz Odluke broj AP-176/18, temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama u svezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, pa Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama zbog arbitrarne primjene materijalnog prava prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3316/17 od 13. veljače 2019. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 16/19, uknjižba prava vlasništva, građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH