Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava apelanta Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. rujna 2005. godine, kao povoljnijeg propisa za uposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. rujna 2005. godine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3417/08 od 15. svibnja 2012. godine, stavak 72., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/12, prava iz radnog odnosa, primjena Granskog i Općeg kolektivnog ugovora, nema povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine

Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi s načelom vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer u situaciji kada je zakonska odredba koja se odnosi na zamjenu kazne zatvora nejasna i kada rezultira različitim tumačenjem i primjenom, tu zakonsku odredbu nije tumačio i primijenio u korist stranke koja je u pitanju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2809/12 od 24. svibnja 2013. godine, stavak 42., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 77/13, zamjena kazne zatvora novčanom, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Vrhovni sud nije dao argumentiran odgovor na to zašto nije povrijeđeno načelo reformatio in peius u situaciji kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine kazneno djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica po kojoj je donesena prvostupanjska presuda, koja je ukinuta po žalbi obrane, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1165/10 od 22. listopada 2013. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 88/13, kazneni postupak, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije kada se osporena presuda kojom je apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo teške krađe temelji u odlučujućoj mjeri na iskazima drugih suoptuženih iz istrage, koji su na glavnoj raspravi iskoristili zakonsko pravo da ne odgovaraju na pitanja, zbog čega apelant nije imao priliku u bilo kojoj fazi postupka dovesti u pitanje njihove izjave, koje su bile od odlučne važnosti za njegovu osudu, a iz obrazloženja presude proizlazi da nema drugih dokaza o apelantovoj krivici.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2140/12 od 15. travnja 2015. godine, stavak 47., kazneni postupak, presuda se u odlučujućoj mjeri bazira na iskazima suoptuženih koji su se branili šutnjom, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju koje se tiče postupka izvršenja na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave koji je u FBiH na jedinstven način reguliran Zakonom o izvršnom postupku. Iz dijela ove odluke označenog kao Zakonska rješenja i sudska praksa u BiH i usporednom pravu nedvosmisleno proizlazi da se radi o pitanju čije razrješenje zahtijeva tumačenja i primjene materijalnih i procesnih zakona, a što je, prije svega, zadatak redovnih sudova. Također, iz ovog dijela odluke proizlazi da u razrješenju konkretnog pitanja, tj. mora li mjenica s klauzulom „bez protesta", da bi bila vjerodostojna isprava, biti protestirana, ne postoji jedinstven stav ni u sudskoj praksi, kao ni u pravnoj literaturi, odnosno da su pitanje protesta kod mjenice i njegov učinak predmet daljnjih reguliranja i pojašnjenja i u međunarodnom pravu. U tom smislu teško bi se moglo govoriti o očiglednoj proizvoljnosti koja bi bila povod da se Ustavni sud upusti u preispitivanje načina na koji su u konkretnom slučaju redovni sudovi tumačili i primijenili članak 29. Zakona o izvršnom postupku i, u vezi s tim, članak 47. Zakona o mjenici. Ovo tim prije što je Ustavni sud, ispitujući identične navode istog apelanta o proizvoljnom tumačenju i primjeni prava u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, već zaključio da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna. Najzad, u situaciji kada je u međuvremenu u postupku pred redovnim sudovima osiguran mehanizam za otklanjanje problema neusuglašenih sudskih odluka o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, intervencijom u konkretnom slučaju Ustavni sud bi preuzeo ulogu redovnog suda i prejudicirao eventualno rješenje spornog pravnog pitanja kroz novouspostavljeni mehanizam, čime bi lišio smisla i svrhe njegovo postojanje u domaćem pravnom sustavu. Takav pristup bi bio suprotan i već iskazanom stavu Ustavnog suda u svezi sa značajem mehanizma za prevazilaženje nesuglasnosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-760/13 od 30. rujna 2016. godine, st. 44. i 45., izvršni postupak, mjenica bez protesta, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici i kazni nisu temeljili na dokazima koji su pribavljeni povredom članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, odnosno da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3840/13 od 26. listopada 2016. godine, stavak 86., kazneni postupak, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što je presudu donio sudac pred kojim nije izveden niti jedan dokaz, a nije vidljivo da su poduzimane mjere organiziranjem ponovnog saslušanja relevantnih argumenata kako bi sudac koji je donio odluku imao odgovarajuće shvaćanje dokaza i argumenata, odnosno zato što nije ispoštovano načelo neposrednosti kao važne garancije pravičnosti postupka.

Postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer sudovi nisu ocijenili kao relevantnu činjenicu da je tužena trajno oduzela apelantovu imovinu, odnosno sporno vozilo, odnosno da je raspolagala spornim vozilom bez sudske odluke (optužba protiv apelanta odbijena, a nisu postojale bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale da su ispunjeni uvjeti za zadržavanje spornog vozila).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4183/13 od 1. prosinca 2016. godine, stavak 52., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/17, parnični postupak u kojem je apelant tražio povrat spornog vozila i naknadu protuvrijednosti spornog vozila, načelo neposrednosti, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) Ustava BiH

Apelant najprije tvrdi da je postupak, nakon što je Ustavni sud ukinuo odluku Suda BiH i predmet vratio na ponovno odlučivanje, trebao biti vraćen u fazu nakon potvrđivanja optužnice, te da je propustom da to i učini Sud BiH povrijedio pravo na efektivni pravni lijek, pa mu uskratio mogućnost da iznosi i predlaže nove dokaze. „Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH proizlazi da je taj sud, slijedom stava da je nakon odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta presuda kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi postupak ponovno vraćen u fazu odlučivanja o žalbi, zaključio da je njegova obveza da u ovom postupku otkloni povredu konstatiranu u presudi Ustavnog suda s obzirom na to da je utvrđeno da je u konkretnom slučaju retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne. Nadalje, ukazano je da, iako apelantova krivica nije bila predmet razmatranja odluke Ustavnog suda, iznesena je i analiza dokazanosti bitnih činjenica na kojim se temelji zaključak o apelantovoj krivici, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjen kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, tj. KZSFRJ. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava i ne tvrdi da u osporenoj presudi Suda BiH nisu ispitani njegovi žalbeni navodi, te ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporene presude, izuzev u dijelu koji se tiče zaključka Suda BiH da mu je bilo osigurano efektivno sudjelovanje u postupku koji je vođen protiv njega. Najzad, apelant ne navodi koje dokaze mu je bilo onemogućeno da predlaže i provodi u prilog svojoj obrani, a iz obrazloženja osporene presude proizlazi, što apelant i ne osporava, da je drugostupanjsko vijeće prihvatilo i ocijenilo dokaze, medicinsku dokumentaciju, koju je predočio na sjednici vijeća a koja se ticala njegovog hendikepa, oštećenja sluha. Stoga, sama činjenica da je apelant nezadovoljan zaključkom Suda BiH da mu je omogućeno da efektivno sudjeluje u postupku ne dovodi u pitanje postojanje efektivnog pravnog lijeka, odnosno u okolnostima konkretnog slučaja ni mogućnost da se u postupku povodom žalbe predlažu i provode i novi dokazi".
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-875/14 od 15. veljače 2017. godine, st. 47–53, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/17, kazneni postupak, ratni zločin, postupak koji je uslijedio nakon što je Ustavni sud ukinuo odluku Suda BiH i predmet vratio na ponovni postupak, nema povrede članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(e) Ustava BiH ni članka 7. Europske konvencije

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelant prilikom ispitivanja u Tužiteljstvu BiH nije bio, u skladu s izričitim odredbama članka 6. i članka 78. stavak 2. točka c) ZKPBiH, upoznat sa svim djelima koja mu se stavljaju na teret, niti poučen o pravima koja ima, čime je izostala tužiteljeva obveza da upozna osumnjičenog apelanta s predmetnom optužbom, te kada je takav apelantov iskaz, dan u istrazi, korišten kao dokaz na glavnom pretresu, što je dovelo u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini u svjetlu općih garancija prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-865/16 od 7. ožujka 2017. godine, stavak 53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/17, kazneni postupak, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je sud, koji je pri tome bio i sud posljednje instance protiv čije odluke nije postojao efikasan pravni lijek propisan zakonom za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se temelji na istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi donio odluku potpuno suprotnu dugogodišnjoj ustanovljenoj sudskoj praksi, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a pri tome mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju nije bio djelotvoran.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4582/16 od 6. prosinca 2018. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/19, isplata jubilarne nagrade, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud je u Odluci broj AP-2763/09 utvrdio povredu prava na imovinu te se, stoga, apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine. S tim ciljem Ustavni sud je ukinuo sve osporene presude (Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda) i predmet vratio Osnovnom sudu koji je bio dužan donijeti novu odluku kojom će odlučiti isključivo o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, s obzirom na to da je Ustavni sud već utvrdio da se apelantima mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine. Imajući u vidu odredbu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da se prava i slobode predviđene u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud (u ponovnom postupku) očigledno ignorirali odluku Ustavnog suda u kontekstu standarda pozitivne obveze vezane za provođenje istrage i u svezi s tim nalogom danim u izreci odluke Ustavnog suda kojim se predmet vraća Osnovnom sudu „koji je dužan […] donijeti novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima.“ Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3559/18 od 24. rujna 2020. godine, st. 52–56., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 64/20, naknada štete za kuću porušenu u ratu, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe članka 4. u svezi sa člankom 170. stavak 1. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obveze BiH i njezinih organa prema Konvenciji Međunarodne organizacije rada broj 181.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-809/19 od 10. studenog 2020. godine, stavak 50., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 79/20, prekršajni postupak, ustupanje radnika, Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 181

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je nakon donošenja osporene odluke Vrhovnog suda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev apelantice (Federacija BiH) za predaju predmetnog stana u posjed donesena odluka Vrhovnog suda kojom je konačno usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo na istom stanu (u čijem posjedu se tužiteljica nalazi). Stoga,  relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na apelantičinu štetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-837/20 od 16. prosinca 2021. godine, stavak 59., stan JNA