Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, prihvatajući činjenično utvrđenje Općinskog suda da se u konkretnom slučaju radi o neimenovanom ugovoru i da su stvarna volja i cilj ugovarača bili da tim ugovorom reguliraju svoja prava i obaveze u svrhu zajedničkog poslovnog pothvata sudjelovanja u privatizacionom tenderu za kupovinu dionica „Bihaćke pivovare", u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je taj ugovor, čije su ispunjenje tužioci tražili, pravno valjan i da nije u suprotnosti sa Zakonom o vrijednosnim papirima, Zakonom o privrednim društvima i drugim propisima, prethodno citirajući odredbe čl. 10. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima i člana 210. stav 1. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 10. Zakona o vrijednosnim papirima propisano „da se vlasništvo na vrijednosnim papirima stječe na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru", dok je članom 40. istog zakona propisano „da se kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši na osnovu ugovora u pisanoj formi", a da je članom 210. stav 1. Zakona o privrednim društvima propisano da „dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu". Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je djejstvo predmetnog ugovora vezano za prijenos dionica u smislu člana 78. ZOO-a počinjalo od vremena određenog u članu 10. tog ugovora i da, u skladu s tim, tužioci kao strani ulagači nisu mogli ni izvršiti prijavu stranog ulaganja kod nadležnog tijela prije nego što apelant ispuni svoju obavezu iz člana 10. predmetnog ugovora, odnosno prije nego što im izda valjanu ispravu o prijenosu ugovorenog broja dionica, koju apelant nije izvršio iako je u postupku privatizacije stekao dionice „Bihaćke pivovare". Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, protivno apelantovim navodima, u osporenoj presudi odgovorio na svaki apelantov revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud postupio po uputama iz rješenja o ukidanju i da je pravilnom primjenom procesnog prava ispitao pobijanu prvostepenu presudu i ocijenio sve apelacione navode koji su bili od značaja za pravilno presuđenje, kao i da je pravilno ocijenjeno da ugovor ima sva obilježja partnersko-ortačkog ugovora i da je pri tome tumačen pravilnom primjenom odredbe člana 99. ZOO-a, te da je pravilno utvrđeno da je pravno valjan, a da apelant nije izvršio ugovornu obavezu predaje dionica tužiocima. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge i da je svoju odluku obrazložio u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1853/11 od 10. juna 2014. godine, stav 34, izvršavanje obaveza iz ugovora, prijenos dionica, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
U vezi s datim obrazloženjem apelacionog vijeća, Ustavni sud zapaža da navedeno vijeće nije ni tvrdilo da je KZBiH blaži za apelanta imajući u vidu zakonski minimum zaprijećene kazne. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće uporedilo KZSFRJ i KZBiH s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, utvrdivši da KZBiH nije blaži za apelanta, imajući u vidu propisani zakonski minimum. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža da se apelaciono vijeće u konkretnom slučaju opredijelilo za primjenu KZBiH da bi se izbjeglo kombiniranje starog i novog zakona, ocijenivši da se apelant na taj način nije našao u težoj poziciji, budući da je kaznu zatvora u trajanju od 10 godina moguće izreći i po starom i po novom zakonu. U vezi s datim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 4. stav 2. KZBiH koja obavezuje Sud BiH da prilikom odlučenja primijeni zakon koji je blaži za učinioca, pa stoga dato obrazloženje apelacionog vijeća suštinski ne korespondira sa citiranom odredbom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće, u skladu sa citiranim članom, prilikom primjene materijalnog prava, trebalo eksplicitno utvrditi koji je zakon blaži za apelanta, u konkretnom slučaju s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, te u pogledu relevantnih odredaba o stjecaju krivičnih djela, pa u skladu s nespornim utvrđenjem, primijeniti blaži zakon. Ustavni sud zapaža da je takav pristup apelacionog vijeća izostao, pri čemu je, u vezi s primjenom materijalnog prava iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, dato obrazloženje koje ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno obrazloženje apelacionog vijeća u vezi s primjenom člana 175. KZBiH na apelantove radnje koje su okvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te je stoga prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3280/13 od 7. oktobra 2014. godine, st. 58. i 59, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 92/14, krivični postupak, ratni zločin, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude, koja predstavlja konačnu odluku o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, izostanu razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da je odgovoreno na suštinska pitanja istaknuta u žalbi koja su se odnosila na zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3623/13 od 7. oktobra 2014. godine, stav 104, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, krivični postupak, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud propustio jasno i nedvojbeno obrazložiti u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda u okolnostima u kojima je apelantica djelomično dokazala sporne činjenice (prijem uposlenika), a djelomično su one učinjene nespornim (način prijema) u vezi s odredbom člana 143. stav 8. ZOR-a na kojem je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4566/11 od 21. oktobra 2014. godine, stav 35, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/14, Ustavni sud odlučio o meritumu zahtjeva jer u okolnostima konkretnog slučaja postoji presuda Kantonalnog suda koja je jasna, precizna i argumentirana u pogledu primjene odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a i obrazložena na način koji zadovoljava standarde propisane u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je ostavljena na snazi, radni spor traje više od 14 godina, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenoj odluci redovni sud nije dao obrazloženje u pogledu stvarnog mjesta stanovanja tuženih, odnosno kada nije ispitao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza tuženih s predmetnim prostorom i da li su tuženi zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu, kako je to predviđeno standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, zbog čega nije moguće donijeti zaključke da li je miješanje u imovinu apelanata bilo zakonito, da li sporne zajedničke prostorije predstavljaju dom tuženih, te koje od ta dva prava „preteže" u smislu odredaba Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2453/11 od 6. novembra 2014. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/14, zahtjev apelanata za povrat u posjed zajedničkih prostorija koje su tuženi koristili na osnovu ugovora o davanju na privremeno korištenje koji je zaključen između apelanata kao etažnih vlasnika spornog prostora i tuženih, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegov suvlasnički dio u dijelu državnog kapitala prvotuženog, te, u vezi s tim, i pravo da se upiše kao vlasnik navedenog kapitala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i argumentirana obrazloženja zašto je utvrdio da je navedeni apelantov zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3821/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 27, privatizacija državnog kapitala, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud ističe da Apelacioni sud nije ocijenio apelantove apelacione navode koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, bili od suštinskog značaja u konkretnom slučaju. Posebno se ukazuje na apelantove tvrdnje da je obavijest o prijemu potpisalo lice koje on (apelant) ne poznaje. Nasuprot tome, Apelacioni sud je uopćeno konstatirao „da je apelant uredno zaprimio nalog". Pitanje da li je neko blagovremeno zaprimio određeno pismeno, odnosno da li je uopće zaprimio pismeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, od izuzetne važnosti za pravičnost postupka u cjelini i takva pitanja mogu biti žalbeni osnov na osnovu odredaba člana 68. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima (bitne povrede postupka), koje je Apelacioni sud dužan da razmotri. Kad se sve navedeno uzme u obzir, te imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, proizlazi da Apelacioni sud, u konkretnom slučaju, nije razmotrio apelacione navode koji su bili od suštinskog značaja za apelanta. Posljedica toga je da obrazloženje osporene odluke Apelacionog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4839/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 101/14, dostavljanje, prekršajni nalog, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Dakle, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda faktički odbila apelantov tužbeni zahtjev iz više osnova a pri tome ni za jedan od njih nisu dali jasno i logično obrazloženje, pa je u konačnici ostalo nejasno zbog čega je zapravo odbijen apelantov tužbeni zahtjev, da li zato što apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svojih djeda i bake u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i, dosljedno tome, da li je s obzirom na stepen srodstva bitna samo zajednica života ili se traži ekonomska zajednica od 10 godina, ili zato što apelant nema pravni interes za utvrđenje, ili zato što nije bespravni korisnik predmetnog stana u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, ili zato što tužena nije pasivno legitimirana. Iz navedenog proizlazi da ni Općinski, a potom ni Kantonalni sud u žalbenom postupku nisu izvršili svoju obavezu da navedu jasne razloge na kojima su zasnovali odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li su u osporenim odlukama redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, imajući u vidu stajališta navedena u toj odluci, da Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i ZPP-a budući da je to u nadležnosti redovnih sudova, a ne Ustavnog suda.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-712/12 od 21. jula 2015. godine, st. 35. i 36, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 69/15, stanarsko pravo, član porodičnog domaćinstva, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se obrazloženje osporenih odluka, u pogledu obavezne primjene blažeg zakona, svodi na poređenje KZBiH i KZSFRJ isključivo u dijelu koji od dva navedena zakona propisuje težu kaznu za počinioca (apelanta), s obzirom na to da je glavni argument bio da KZSFRJ za predmetno krivično djelo propisuje (i) smrtnu kaznu. Niti jedno od dvaju vijeća Suda BiH koja su odlučivala o tom slučaju nije dalo obrazloženje koji od navedena dva zakona propisuje blažu kaznu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. To je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo obavezno imajući u vidu da je tendencija Suda BiH bila da se apelant blaže kazni (s obzirom na to da je izrečena kazna ispod zakonom propisanog minimuma), te je, upravo stoga, bilo neophodno da se izvrši poređenje člana 173. KZBiH i člana 142. KZSFRJ, odnosno da obrazloženje koji od navedena dva zakona propisuje (i) blažu kaznu za apelanta, te da se onda odluči koji je zakon blaži s aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne i da se u skladu s tim primijeni blaži zakon.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3312/12 od 27. novembra 2015. godine, stav 80, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 4/16, krivični postupak, primjena blažeg zakona, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi iz žalbe i revizije, te da su na sve te navode Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud odgovorili u svojim odlukama. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o povredi njegovih autorskih prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog toga što je tuženi kao vlasnik nebodera „Unisa" prilikom rekonstrukcije i sanacije tog objekta i izbora stakala za staklenu opnu nebodera, bez apelantove saglasnosti, izabrao i postavio staklo „super silver green". Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi da li je „Unitic" kao vlasnik djela arhitekture mijenjao djelo bez apelantove saglasnosti, tj. bez saglasnosti autora djela. Redovni sudovi su, u vezi s tim, utvrdili da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio konsultant u konsultantskom timu koji je radio na sanaciji i obnovi staklene opne objekta (fasade), pa je i sudjelovao u izboru stakala, iako je u tom slučaju konačnu odluku o izboru stakala donio tuženi kao vlasnik objekta. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da sadašnja nijansa stakla ne odgovara nijansi stakla kojim je bila obložena fasada objekta prije njegovog oštećenja. Međutim, u postupku je bilo nepobitno da se ta vrsta stakala više ne proizvodi, pa tuženi kao vlasnik objekta nije prihvatio ugradnju stakala po apelantovom izboru jer taj izbor stakala nije ni razmatrao konsultantski tim, a radilo se o vrsti stakala koja su znatno skuplja od stakala koja su ušla u uži izbor, a posebno od vrste stakala koje je izabrao tuženi. Ukazano je da su apelant i „Unis inženjering" predložili četiri boje za fasadu, te pošto nije postignuta saglasnost o izboru stakala, tuženi je donio odluku o izboru stakala, i to stakala „super silver green". Redovni sudovi su zaključili da, uzimajući u obzir okolnost da je predmetni objekt znatno oštećen u ratu, a posebno da je stakleni dio fasade uništen i da je tuženi morao uložiti znatna materijalna sredstva za sanaciju i rekonstrukciju građevine, te da je nakon sanacije objekt počeo funkcionirati i da je omogućeno obavljanje djelatnosti i upošljavanje većeg broja radnika, kao i obavljanje drugih privrednih aktivnosti, što je i općepoznato, apelant nije dokazao da mu je tuženi svojim radnjama prouzrokovao štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je postupanjem tuženog došlo do povrede njegovih autorskih prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1838/13 od 10. novembra 2016. godine, st. 47. i 48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 93/16, parnični postupak zbog „povrede autorskog prava i naknade štete", nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH u dijelu koji se odnosi na primjenu prava i utvrđivanje činjenica
Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka na primjedbu o zloupotrebi prava sudionika u postupku i pozivanje suda da je spriječi, uz konkretne primjedbe, nisu dali ni minimum obrazloženja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1154/14 od 11. januara 2017. godine, stav 44, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/17, izvršni postupak, gubitak prava apelanata, između ostalog i zbog činjenice da je prodaja nekretnina u izvršnom postupku osujećena sudjelovanjem lica, čiju zloupotrebu sud nije spriječio, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostepene presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da kod Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda apelanata, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40, parnični postupak, obustavljanje isporuke električne energije apelantima zbog neizmirenog dugovanja, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
U okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zasnovane na odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, naglasili da se navedena odredba kao osnov odgovornosti za štetu može primijeniti samo u situaciji kada je organ pravnog lica (tužena) prema trećem licu (apelantima) postupao nezakonito i nepravilno i na taj način mu prouzrokovao štetu. To bi u okolnostima konkretnog slučaja, kako je jasno navedeno u osporenim presudama, značilo da su nepravilnim radom suda apelantima nanesene povrede koje su suprotne općim pravnim načelima i pravilima struke, a u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka nije utvrđeno, niti su apelanti dokazali, da takve ili slične okolnosti postoje, već upravo suprotno, da su sudovi proveli deložaciju na osnovu pravosnažne presude (zamjene nekretnina) i pravosnažnog rješenja o izvršenju (postupak u konkretnom slučaju pokrenut je po tužbi apelanata kojom su tražili da im tužena, zbog pogrešne i nezakonite odluke suda donesene u prethodnom postupku [radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina u kojem su imali procesni položaj tuženih, kasnije izvršenika], nadoknadi štetu koju su zbog izvršenja te odluke pretrpjeli).
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-717/15 od 11. oktobra 2017. godine, stav 29, zamjena nekretnina, naknada štete, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ni člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili odluke kojima je usvojen tužiočev zahtjev da mu apelant na ime duga po izvršenoj korekciji utroška električne energije za utuženi period isplati određeni novčani iznos, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2297/15 od 6. decembra 2017. godine, st. 40. i 41, među parničnim strankama nije bilo sporno da je u konkretnom slučaju zbog greške prilikom instaliranja mjernog uređaja kod apelanta došlo do pogrešnog evidentiranja stvarno potrošene električne energije u utuženom periodu. Međutim, kao sporno se postavilo pitanje da li je apelant kao potrošač zbog pogrešnog mjerenja električne energije dužan platiti dug tužiocu za utuženi period u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, odnosno da li je tužilac imao pravo vršiti naknadni obračun potrošnje električne energije u smislu relevantnih odredbi Općih uvjeta za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, Zakon o zaštiti potrošača, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da su prvostepenom presudom apelanti na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH obavezani oštećenom nadoknaditi štetu u iznosu od 590,00 KM. Nadalje, iz sadržaja žalbe koju su apelanti izjavili protiv prvostepene presude nesporno proizlazi da su oni prvostepenu presudu osporavali i u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, pri tome ukazujući da je prvostepena presuda u tom dijelu paušalna i zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je rješenjem djelomično uvažio žalbu apelanata i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, a u stavu 2 izreke rješenja apelanti su, između ostalog, obavezani oštećenom naknaditi štetu u iznosu od 590,00 KM. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, iako je takav dispozitiv sadržan i u izreci prvostepene presude, u tački 2. dispozitiva rješenja obavezao apelante da oštećenom nadoknade štetu u iznosu od 590,00 KM. Međutim, Kantonalni sud u obrazloženju rješenja nije naveo bilo kakve razloge iz kojih bi proizlazilo da je uopće razmatrao žalbene tvrdnje apelanata u pogledu odluke kojim su obavezani oštećenom nadoknaditi štetu, odnosno rješenje ne sadrži ništa iz čega bi se moglo zaključiti da se bavio suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje. Dakle, Kantonalni sud se uopće nije odredio prema zaključcima Općinskog suda u pogledu odluke o obavezivanju apelanata na naknadu štete (presudu nije ni potvrdio, niti ju je preinačio). Pored toga, ni u vezi s dispozitivom svoje odluke kojim su apelanti obavezani na naknadu štete Kantonalni sud nije naveo razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju podaci krivičnog postupka pružaju pouzdan osnov za cjelovito ili djelomično presuđenje o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog (član 212. stav 3. ZKPFBiH). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke" koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 12/18, krivični postupak, odluka o imovinskopravnom zahtjevu, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora bila na jasan i razumljiv način obaviještena o svim bitnim elementima ugovora, dakle i o valutnoj klauzuli, te da je ugovor s tuženim zaključen obostranom saglasnošću volja ugovornih strana.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5328/15 od 13. marta 2018. godine, stav 41, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/18;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 53/19, pitanje ništavosti ugovora o kreditu zaključenom u švicarskim francima (CHF), nema povrede člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH, ni člana II/3. Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju
Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP-a, koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitrarno stajalište i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojeg proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprječava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. Naime, iz odredbe člana 36. stav 1. ZIP-a proizlazi da su bitni elementi prijedloga za izvršenje: izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja. Imajući to u vidu, kao i okolnost da navedenom odredbom nije preciziran način/modalitet izvršenja kao bitni element prijedloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da je u osporenim rješenjima navedena odredba pogrešno dovedena u kontekst odredbe člana 47. stav 9. ZIP-a i razloge koji sprječavaju izvršenje, a koja glasi: „Ako je na osnovu činjenice nastale u vremenu kada je dužnik više nije mogao istaći u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice nastale nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine." Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem učinkovitog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je izvršnim naslovom nesporno obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2344/18 od 6. juna 2018. godine, stav 41, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/18, izvršni postupak, uplata potraživanja na račun punomoćnika, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je u Federaciji BiH 28. septembra 2002. godine stupio na snagu Zakon o notarima koji se, kako proizlazi iz člana 135. tog zakona, počeo primjenjivati 28. marta 2004. godine. U članu 73. navedenog zakona su pobrojani pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da je njom tretiran i ugovor o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi koju je podnio protiv prvostepenog rješenja tvrdio da se radi o pravno valjanom ugovoru, ali iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Kantonalni sud suštinski razmotrio te apelantove navode već je, kako je to naprijed rečeno, svoje odlučenje isključivo zasnovao na navodu da bi ugovor bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH, bez pozivanja na bilo koju odredbu domaćeg materijalnog prava. Imajući u vidu da Kantonalni sud uopće nije naveo odredbe materijalnog prava na kojim je zasnovao svoje odlučenje, te okolnost da, kako to apelant navodi, u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora 9. decembra 2002. godine, nije bila uopće uspostavljena notarska služba u BiH, Ustavni sud smatra da je zbog takvog postupanja redovnog suda, odnosno nedostatka obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, ostalo krajnje nejasno zbog kojih razloga i na osnovu kojih odredbi materijalnog ili procesnog prava je zapravo odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-759/16 od 6. juna 2018. godine, st. 42. i 43, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/18, uknjižba prava na nekretninama stečenim na osnovu ugovora o izdržavanju koji je ovjeren u Republici Hrvatskoj, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud podsjeća da sporna odredba člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku (kako je već naprijed citirano) glasi: „Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravitelj pisanim putem, u roku od 60 dana, mora raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika na osnovu procjene kako nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka." U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud protumačio tu odredbu tako da njom nije utvrđen prekluzivni rok u kojem stečajni upravnik „mora" donijeti otkaze ugovora o radu (već je isključivo obavezan da otkaz „mora" biti u pisanom obliku), a da je rok od 60 dana omeđen cijelim tokom trajanja stečajnog postupka i da se veže za utvrđivanje prestanka potrebe za radom uposlenika. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na neophodnost da redovni sudovi tokom svog rada tumače zakonske odredbe koje nisu eksplicitne ili mogu upućivati na različite zaključke ako od tih odredbi zavisi odlučenje u predmetu, a s obzirom na to da je odredbom člana 8. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u stečajnom postupku shodno primjenjuju odredbe ZPP-a ako tim ili nekim drugim zakonom nije drugačije određeno, a članom 2. stav 3. ZPP-a da sud primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i u tome nije vezan navodima stranaka u vezi s materijalnim pravom. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je spornu odredbu protumačio na različit način od nižestepenih sudova i došao do drugačijeg zaključka u pogledu merituma predmeta. Pri tome je Vrhovni sud za svoj zaključak i tumačenje dao argumentirane i jasne razloge iz kojih ne proizlazi da su proizvoljni. S obzirom na navedeno, te kako u konkretnom slučaju apelanti, osim nezadovoljstva rezultatom konkretnog spora, ne nude nikakve druge razloge ili argumente iz kojih bi proizlazilo da je Vrhovni sud postupio na proizvoljan način, Ustavni sud smatra da su ti navodi apelanata neosnovani.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2075/16 od 19. juna 2018. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/18, raskid radnog odnosa, stečajni postupak, rokovi, nema povrede člana 6. Evropske konvencije ni člana II/3.e) Ustava BiH
Ustavni sud smatra da se stajališta iz Odluke Ustavnog suda broj AP-176/18 od 23. aprila 2018. godine u cijelosti odnose na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk proizlazi da je u konkretnom slučaju kao osnov upisa bila odluka Općinskog vijeća Općine Čitluk o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, te da je tom odlukom naloženo Zemljišnoknjižnom uredu da „u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk, […], s dijelom 1/1". Potom, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih odluka, u smislu stajališta iz Odluke broj AP-176/18, ne proizlazi da je uopće utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za upis iz člana 42. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta postupanje Općine Čitluk također bilo determinirano relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a da iz navedenih zakonskih odredbi, kao ni iz ostalih odredbi na koje se pozvalo Općinsko vijeće u odluci od 31. marta 2016. godine, kao i redovni sudovi u osporenim rješenjima ne proizlazi ovlaštenje Općinskog vijeća odnosno Općine da na osnovu odluke o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta upiše pravo vlasništva na gradskom odnosno ostalom građevinskom zemljištu u korist Općine Čitluk. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje da je članom 15. Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik vlasništva na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište." Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluka osporenih u tom postupku ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se ono, u smislu stajališta iz Odluke broj AP-176/18, zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, pa Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama zbog arbitrarne primjene materijalnog prava prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3316/17 od 13. februara 2019. godine, stav 33, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 16/19, uknjižba prava vlasništva, građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, povreda člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava BiH
