Pretpostavka nevinosti • Izjave iznesene o podnositelju predstavke u presudama donesenim u odvojenom kaznenom postupku protiv suučesnika podnositelja predstavke nisu imale štetnog efekta na njegovu pretpostavku nevinosti • Nije utvrđeno kršenje članka 6. stavak 2. Europske konvencije
Činjenice predmeta
Podnositelj predstavke jedan je od vlasnika i dioničara njemačke privatne banke „W‑Bank“. Nakon što je otkriveno da je banka „W‑Bank“ umiješana u veliku poreznu prijevaru, Tužiteljstvo je pokrenulo kaznene postupke protiv podnositelja predstavke i još devet osoba. Poseban postupak pokrenut je protiv M. S. i N. D. koji su priznali svoju umiješanost u lažne transakcije banke „W‑Bank“ i dali opširne informacije istražnim organima. Oni su pred Okružnim sudom optuženi za utaju poreza zbog umiješanosti u lažne transakcije banke „W‑Bank“ s drugim osobama, uključujući i podnositelja predstavke. U tom postupku podnositelj predstavke imao je status svjedoka. Nije saslušan jer je iskoristio pravo na šutnju kako se ne bi inkriminirao. Presudom Okružnog suda M. S. i N. D su kao suučesnici podnositelja predstavke proglašeni krivim. Presuda je sadržavala opsežne zaključke o činjenicama u svezi s radnjama i namjerama podnositelja predstavke koji u to vrijeme još uvijek nije bio optužen. Pri pravnoj klasifikaciji kaznenih djela M. S. i N. D. kao suučesnika Okružni sud je također ocijenio umiješanost podnositelja predstavke kao suizvršitelja ili jednog od glavnih izvršitelja, ponovo ga spominjući kao „posebno gonjenu osobu“. Podnositelj predstavke je podnio ustavnu žalbu protiv odluka kaznenih sudova tvrdeći da je njihovim izjavama, u kojima se navodi njegova umiješanost kao suučesnika u kaznenim djelima, prerano prikazan krivim te da je time prekršeno njegovo pravo da se smatra nevinim. Ustavna žalba je odbačena kao nedopuštena. Kazneni postupak protiv podnositelja predstavke zbog utaje poreza je obustavljen jer je utvrđeno da podnositelj predstavke više nije sposoban za suđenje zbog svog lošeg zdravlja. Ova odluka još nije pravomoćna jer su i podnositelj predstavke i Tužiteljstvo izjavili žalbe.
Navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke se žalio da su izjave iz presuda kaznenih sudova u kojima se navodi njegova umiješanost u kaznena djela koja su počinili suučesnici predstavljale prerano izražavanje njegove krivnje. Pozvao se na povredu članka 6. stavak 2. Konvencije.
Ocjena Europskog suda
Sud je ukazao da je u početku vođen jedan kazneni postupak protiv velikog broja optuženih, te da je Tužiteljstvo kasnije razdvojilo postupke i pokrenulo poseban postupak samo protiv M. S. i N. D. kako bi ih optužilo prije nego ostale optužene, uključujući i podnositelja predstavke. Sud je istaknuo da je odluka o razdvajanju postupka bila u skladu s domaćim zakonom i da je predmet protiv M. S. i N. D. bio spreman za suđenje zbog njihovih priznanja, za razliku od predmeta protiv ostalih optuženih. Sud je također ukazao da su u presudama koje se odnose na suučesnike kazneni sudovi ne samo detaljno opisali radnje i namjere podnositelja predstavke s činjenične točke gledišta nego su ih ocijenili i s pravne točke gledišta, te su utvrdili da su ispunjena dva od tri temeljna uvjeta potrebna za utvrđivanje kaznene odgovornosti prema domaćem zakonu.
Sud je ispitao u kojoj mjeri osporene izjave predstavljaju prerano izražavanje krivnje podnositelja predstavke. U tom smislu Sud je ponovio da ako se u odlukama kaznenih sudova moraju iznijeti činjenice vezane za umiješanost trećih osoba, sudovi bi trebali izbjegavati davanje više informacija nego što je to potrebno za ocjenu pravne odgovornosti onih osoba koje su optužene prije njih. Sud je također istaknuo da su, prema tvrdnjama Vlade, u svezi s postojanjem zajedničkog plana koji je osmislio i implementirao podnositelj predstavke zajedno s drugim osobama, takvi zaključci bili neophodni s ciljem utvrđivanja da je M. S. izvršio poreznu utaju kao suučesnik. Vlada je također tvrdila da su zaključci kaznenih sudova da je podnositelj predstavke namjerno i protupravno počinio utaju poreza također bili neophodni kako bi se utvrdilo da su suučesnici pomagali i podržavali to kazneno djelo. Sud je istaknuo da podnositelj predstavke nije osporio takve tvrdnje, niti pokazao kako su kazneni sudovi mogli osuditi suučesnike bez davanja osporenih izjava.
Sud je dalje naveo da su se kazneni sudovi suzdržali od donošenja bilo kakvih zaključaka glede „krivnje“ podnositelja predstavke u smislu njemačkog kaznenog prava. Primio je k znanju Vladin argument da nepostojanje bilo kakvih zaključaka u svezi s „krivnjom” podnositelja predstavke u smislu njemačkog kaznenog prava znači da kazneni sudovi nisu prejudicirali njegovu krivnju, odnosno kaznenu odgovornost. Sud je istaknuo da iako se povreda pretpostavke nevinosti utvrđuje prema autonomnom značenju Konvencije, dobro utvrđeno značenje i učinak pravnih termina u domaćem zakonu moraju se uzeti u obzir kada se utvrđuje može li se izjava kvalificirati kao izjava o krivnji. Sud je također naglasio da prema njemačkom kaznenom pravu osporene izjave nisu imale obvezujući učinak na sud koji je vodio kazneni postupak protiv podnositelja predstavke.
Međutim, Sud je morao ispitati je li obrazloženje kaznenih sudova bilo formulirano na takav način da je izazvalo predrasudu o krivnji podnositelja predstavke. U svezi s tim, Sud je istaknuo da su kazneni sudovi, pozivajući se na podnositelja predstavke u svim presudama kao na „posebno gonjenu osobu“, naglasili činjenicu da nisu bili pozvani utvrđivati krivnju podnositelja predstavke, već su se, u skladu s odredbama domaćih zakona o kaznenom postupku, bavili samo ocjenom kaznene odgovornosti suučesnika kao optuženih u okviru predmetnog postupka protiv njih. Sud je zaključio da osporene izjave iz obrazloženja presuda kaznenih sudova nisu imale štetnog efekta u postupku protiv podnositelja predstavke i da stoga nisu prekršile načelo pretpostavke nevinosti.
