Povećanje zatvorske kazne podnositelju predstavke nakon kasacijske žalbe glavnog tužitelja i preispitivanje slučaja nakon što je odslužio više od polovine kazne • Izostanak procjene nedostataka kaznenog postupka i bilo kakvog razmatranja situacije podnositelja predstavke nisu zadovoljili standarde sudske prakse Europskog suda • Utvrđeno kršenje članka 6. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Primjenom instituta izvanrednog ublažavanja podnositelj predstavke osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog kaznenog djela posjedovanja velike količine narkotika. U obrazloženju odluke o kazni navedeno је da podnositelj predstavke ranije nije bio osuđivan i da nije bilo dokaza da je pokušao distribuirati drogu. Glavni tužitelj podnio je kasacijsku žalbu tvrdeći da je kazna koja je izrečena podnositelju predstavke suviše blaga. Postupajući po žalbi glavnog tužitelja, Vrhovni sud je utvrdio da primjena izvanrednog ublažavanja nije bila zakonski opravdana i da je izrečena kazna suviše blaga. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostupanjski sud propustio pokazati da je postojao „posebno opravdan slučaj“ u kojem bi čak i najblaža kazna predviđena za predmetno kazneno djelo bila prestroga za podnositelja predstavke. U ponovnom postupku podnositelj predstavke je osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu. U međuvremenu podnositelj predstavke je odslužio više od polovine prvobitno utvrđene kazne i bio je uvjetno pušten na slobodu. To vrijeme mu je uračunato u novu kaznu. Podnositelj predstavke odveden je u zatvor na izdržavanje ostatka zatvorske kazne. Nakon 18 mjeseci Regionalni sud je naložio uvjetno puštanje podnositelja predstavke na slobodu bez izdržavanja ostatka od trogodišnje kazne zatvora i odredio dvogodišnje razdoblje provjere. U obrazloženju odluke sud je naveo da je podnositelj predstavke već odslužio više od polovine izrečene kazne zatvora i da njegovo ponašanje tijekom izdržavanja kazne nije izazvalo nikakvu zabrinutost, tako da je bilo osnove za pretpostavku da će se podnositelj predstavke dok je na slobodi pridržavati zakona i da neće ponoviti kazneno djelo.

Podnositelj predstavke se, između ostalog, žalio na temelju članka 4. stavak 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju da mu je ponovno suđeno i da je kažnjen drugom, većom kaznom nakon što je izdržao polovinu prvobitno izrečene kazne zatvora i pušten na uvjetnu slobodu.

Ocjena Europskog suda

Sud je ukazao da pritužbu treba ispitati na temelju članka 6. Konvencije s obzirom na to da je taj članak primjenjiv u kaznenom aspektu na kaznene postupke koji se odnose na pravne lijekove koji su u domaćem pravu klasificirani kao izvanredni, gdje je domaći sud pozvan da utvrdi optužbu.

Sud je također ukazao da se predstavka odnosi na kasacijsku žalbu koju je uložio glavni tužitelj nakon više od pet mjeseci od pravomoćne osude i naveo da tu žalbu treba razlikovati od kasacijske žalbe koju su strane u postupku mogle uložiti u roku od trideset dana nakon pravomoćne presude, što bi predstavljalo nastavak kaznenog postupka. Prema mišljenju Suda, u posebnim okolnostima predmeta, učinci kasacijske žalbe koju je podnio generalni tužitelj nakon isteka općeg zakonskog roka od trideset dana moraju se ocijeniti u svjetlu načela koja reguliraju ponovno otvaranje postupka.

U svezi s tim, Sud je primijetio da je podnositelj predstavke osuđen pravomoćnom presudom  i da je počeo služiti kaznu zatvora. Nakon toga glavni tužitelj je podnio kasacijsku žalbu tvrdeći da je kazna izrečena podnositelju predstavke bila suviše blaga. Regionalni sud je u međuvremenu naložio uvjetno puštanje podnositelja predstavke na slobodu. Ubrzo nakon puštanja podnositelja predstavke na slobodu Vrhovni sud je ukinuo pravomoćnu presudu Apelacijskog suda i vratio predmet tom sudu na ponovno ispitivanje. Sud je naveo da je Vrhovni sud u svojoj presudi propustio objasniti koji su bili temeljni nedostaci kaznenog postupka koje je trebalo ispraviti. U svom obrazloženju fokusirao se na ukazivanje da primjena izvanrednog ublažavanja kazne na nižestupanjskim sudovima nije bila dovoljno opravdana.

Sud je također ukazao da obrazloženje presude Vrhovnog suda nije sadržavalo nikakvo razmatranje učinka preispitivanja predmeta i bilo kojeg naknadnog postupka na situaciju podnositelja predstavke. Nije posvećena pažnja činjenici da je podnositelj predstavke već odslužio više od polovine svoje kazne i da je pušten iz zatvora na uvjetni otpust nakon postupka koji je pokrenuo upravnik zatvora. Slično tome, u presudi Apelacijskog suda donesenoj nakon ponovnog ispitivanja slučaja nije dana nikakva konkretna ocjena situacije podnositelja predstavke. Kao što je već poznato, taj sud je primijetio da je podnositelj predstavke pušten na uvjetnu slobodu na zahtjev upravitelja zatvora, ali samo da bi potkrijepio argument da bi kazna koju je tražio tužitelj bila prestroga. Sud smatra da obrazloženja odluka koja su dali i Vrhovni sud i Apelacijski sud nisu ispunila tražene standarde i pokazala da je uspostavljena pravična ravnoteža između interesa podnositelja predstavke i potrebe da se osigura učinkovitost pravosudnog sustava.

Glede postojanja i djelovanja procesnih garancija, Sud prihvata da je kasacijska žalba podnesena u zakonskom roku i da su procesne garancije koje postoje u domaćem pravnom sustavu ispoštovane u predmetu podnositelja predstavke. Konkretno, uručena mu je kopija kasacijske žalbe glavnog tužitelja, imao je mogućnost sudjelovati na raspravi pred Vrhovnim sudom i zastupao ga je njegov branitelj. Međutim, Sud smatra da nedostatak procjene temeljnih nedostataka kaznenog postupka, kao i nedostatak bilo kakvog razmatranja situacije podnositelja predstavke, nisu ispunili standarde sudske prakse Suda u pogledu prava na pravično suđenje prema članku 6. stavak 1. Konvencije. Prema tome, došlo je do povrede te odredbe u pogledu načela pravičnog suđenja.