Pravo na obranu • Odricanje od prava na odvjetnika • Kršenje članka 6. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Protiv podnositelja predstavke je 14. travnja 2014. godine pokrenuta istraga zbog sumnje da je počinio kazneno djelo krađe. Policijski inspektor je 16. travnja 2014. godine sačinio zapisnik u kojem je navedeno da je podnositelj predstavke obaviješten da je osumnjičen za tešku krađu i da, u svezi s tim, ima pravo na pomoć odvjetnika, kojeg je mogao izabrati ili koji bi mu mogao biti imenovan o trošku države. Podnositelj predstavke je tom tiskanom izvješću dodao rukom pisanu bilješku i naveo da „trenutno odbija usluge odvjetnika, te da to nije povezano s njegovom financijskom situacijom”. Istog dana na mjestu događaja izvršena je rekonstrukcija događaja u kojoj je sudjelovao i podnositelj predstavke, a koja je pokazala kako je počinio krađu. Podnositelj predstavke je 17. travnja 2014. godine službeno uhićen. Nekoliko tjedana kasnije, lokalni centar za liječenje ovisnosti obavijestio je istražno tijelo da je od 18. travnja 2014. godine podnositelj predstavke bio registriran u toj instituciji kao ambulantni pacijent koji pati od psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanih uporabom opioida i amfetamina. Kada je predmet došao na suđenje, podnositelju predstavke je na vlastiti zahtjev dodijeljen pravni zastupnik. Kasnije je osuđen za tešku provalnu krađu i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest godina. Prvostupanjski sud je smatrao da se podnositelj predstavke odrekao prava na odvjetnika i odbacio kao neutemeljene njegove navode da ga je policija zlostavljala 14. travnja 2014. godine. Njegove žalbe bile su neuspješne, kao i njegov zahtjev Vrhovnom sudu za izvanredno preispitivanje. Podnositelj predstavke se pozvao na članak 6. Konvencije ističući da mu je prekršeno pravo na pristup odvjetniku.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je analizu ovog predmeta izvršio bazirajući se na sljedećim pitanjima: a) situacija podnositelja predstavke u ranoj fazi istrage, b) valjanost odricanja, c) postojanje uvjerljivih razloga za ograničavanje pristupa odvjetniku i d) ukupna pravičnost postupka.

a) Europski sud je istaknuo da su domaće vlasti imale opravdane razloge za sumnju da je podnositelj predstavke bio umiješan u krađe, te ga je stoga trebalo smatrati „osumnjičenim“ u autonomnom značenju Konvencije, zahtijevajući primjenu garancija iz članka 6., a naročito prava na pristup pravnoj pomoći. To pravo se odnosilo i na rekonstrukciju događaja. Podnositelj predstavke je ispitan u policijskoj postaji i korištenje informacija dobivenih u tim neformalnim razgovorima omogućilo je policiji da povrati ukradenu robu. Svi ti događaji dogodili su se prije nego što je podnositelj predstavke sljedećeg dana bio obaviješten o svom pravu na pravnu pomoć. U tom kontekstu svaki razgovor između pritvorenog osumnjičenika i policije morao se tretirati kao formalni kontakt, a ne kao neformalni razgovor ili ispitivanje. Nakon potpisivanja odricanja, podnositelj predstavke je tijekom rekonstrukcije dao i inkriminirajuće izjave.

b) Europski sud je istaknuo da je na prvom mjestu na domaćim sudovima da na uvjerljiv način utvrde je li odricanje od prava na pravnu pomoć bilo dobrovoljno i valjano. Međutim, kako je istaknuo Europski sud, oni to nisu učinili na odgovarajući način. Sudovi nisu osporili da je dijagnoza psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja povezanih s ovisnošću podnositelja predstavke u načelu mogla biti prepreka valjanom odricanju od njegovog prava na odvjetnika prema domaćem pravu. Domaća sudska praksa izričito je prepoznala njegovu dijagnozu kao potencijalnu mogućnost da ga svrsta u kategoriju osoba koje se, po zakonu, ne mogu valjano odreći tog prava zbog svog duševnog poremećaja. Međutim, sudovi su utvrdili da su vlasti saznale za njegovu ovisnost tek nakon što su završene sve istražne radnje u kojima je on sudjelovao. U toj ocjeni nisu komentirali informaciju da su dan nakon što je potpisao odricanje i priznao u pritvor više puta pozivana kola hitne pomoći u svezi s njegovim simptomima odvikavanja, niti su objasnili kako je mogao biti registriran, bez saznanja vlasti, u Centru za liječenje ovisnosti dok je u pritvoru. Pogrešna priroda njihove procjene potvrđena je kada je izašlo na vidjelo da je policija znala za njegovu ovisnost od samog početka istrage kada je podnositelj predstavke već bio pod njihovom kontrolom. Informacija koju su zatajili mogla je upućivati na to da je podnositelj predstavke imao bolest koja bi prema domaćoj sudskoj praksi dovela do nemogućnosti prihvaćanja njegovog odricanja. Dakle, iako je domaće pravo u načelu uspostavilo garanciju za takve situacije, zbog ponašanja policijskih službenika pokazalo se da je ta garancija neučinkovita. Na kraju, prije potpisivanja odricanja podnositelj predstavke nije bio obaviješten o svom pravu na šutnju, što je dodatno potkopalo valjanost odricanja.

c) Europski sud je zaključio da Vlada nije uspjela dokazati da se podnositelj predstavke valjano odrekao prava na odvjetnika.

d) Kada je riječ o općoj pravičnosti postupka Europski sud je istaknuo da je podnositelj predstavke bio u određenoj mjeri ranjiv zbog svog zdravstvenog stanja. Osporene izjave bile su izravno inkriminirajuće. Uzete na početku istrage, one su uokvirile način na koji su vlasti pristupile istrazi i stoga su činile vrlo značajan dio dokaza protiv njega. Iako izjave koje je podnositelj predstavke dao prije nego što je obaviješten o svom pravu na pravnu pomoć nikada kao takve nisu uvedene kao dokaz protiv njega, one su omogućile vlastima da protiv njega pribave dodatne dokaze lociranjem i vraćanjem ukradene robe. Nakon što je dao te izjave, podnositelj predstavke je mogao smatrati štetnim mijenjati ih nakon što je bio obaviješten o pravu na pravnu pomoć i nakon što je rekonstrukcija obavljena. Izjave koje je dao kasnije tijekom rekonstrukcije imale su centralnu ulogu u postupku.

U konačnici, Europski sud je zaključio da kazneni postupak, promatran u cjelini, nije otklonio proceduralne nedostatke nastale u prvim danima istrage. Zaključno, Vlada nije uspjela uvjerljivo dokazati zašto, iznimno i u specifičnim okolnostima predmeta, ukupna pravičnost suđenja nije bila nepovratno ugrožena time što je podnositelju predstavke bio ograničen pristup pravnoj pomoći. Europski sud je utvrdio povredu članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka c) Konvencije.