Pretpostavka nevinosti • Obrazloženje i formulacije koje su koristili parnični sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev podnositelja predstavke za naknadu štete protiv države nakon što je kazneni postupak protiv njega obustavljen zbog zastarjelosti predstavljali su izričito pripisivanje kaznene odgovornosti podnositelju predstavke • Utvrđeno kršenje članka 6. stavak 2. Konvencije
Činjenice predmeta i navodi podnositelja predstavke
U konkretnom slučaju protiv podnositelja predstavke pokrenut je kazneni postupak zbog sumnje da je izvršio kazneno djelo prijevare dok je bio na poziciji menadžera u banci. Kazneni sud je promijenio pravnu kvalifikaciju djela u kazneno djelo lošeg upravljanja tuđom imovinom. Kazneni postupak je na kraju obustavljen zbog nastupanja zastarjelosti. Podnositelj predstavke podnio je tužbu protiv Ministarstva pravde po članku 14. Zakona o odgovornosti države tražeći naknadu sudskih troškova i izgubljenih prihoda. Prvostupanjski i drugostupanjski građanski sud su odbili tužbu podnositelja predstavke smatrajući da je iz obrazloženja kaznenih sudova bilo jasno da je podnositelj predstavke počinio kazneno djelo i da su samo objektivni razlozi (protek vremena) spriječili sudove da ga osude. Vrhovni sud je odbio kao neprihvatljivu žalbu podnositelja predstavke. Vrhovni sud je u obrazloženju presude utvrdio da u skladu sa Zakonom o odgovornosti države naknada štete može biti dodijeljena osobi protiv koje je kazneni postupak prekinut zbog toga što nije počinila kazneno djelo samo: a) kada je bez sumnje dokazano da djelo nije učinjeno, b) kada djelo ne predstavlja kazneno djelo ili c) kada je utvrđeno da djelo nije učinio optuženi. Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnositelja predstavke kao očigledno neutemeljenu. Ustavni sud je u obrazloženju odluke prihvatio primjenu per analogiam članka 12. Zakona o odgovornosti države, koja se oslanjala na dotadašnju praksu Vrhovnog suda, te podržao zaključak prema kojem se ne može dodijeliti naknada štete osobi koja je kazneno gonjena za djelo koje predstavlja kazneno djelo koje je zastarjelošću izgubilo svoj kazneni karakter. Ustavni sud je utvrdio da, zajedno sagledane, odluke kaznenih sudova i njihovo opsežno obrazloženje pružaju dovoljnu osnovu da se zaključi da je podnositelj predstavke počinio kazneno djelo lošeg upravljanja tuđom imovinom oslobađajući građanske sudove obveze provođenja više dokaza. Dakle, zaključak građanskih sudova, utemeljen na odlukama kaznenih sudova, da je podnositelj predstavke počinio radnju suprotno Kaznenom zakoniku je u konkretnom slučaju predstavljao legitiman razlog za neodobravanje tražene naknade.
Podnositelj predstavke se žalio da su građanski sudovi odbili njegovu tužbu za naknadu štete jer su smatrali da je počinio radnju koja predstavlja kazneno djelo iako je kazneni postupak protiv njega obustavljen zbog zastarjelosti. Pozvao se na povredu pretpostavke nevinosti.
Ocjena Europskog suda
Ključno pitanje za Europski sud u ovom predmetu je bilo je li formulacija koju su koristili građanski sudovi predstavljala pripisivanje kaznene odgovornosti podnositelju predstavke suprotno članku 6. stavak 2. Konvencije. Europski sud je razmotrio kontekst postupka u cjelini i sve njegove posebne karakteristike kako bi utvrdio jesu li građanski sudovi prekršili tu odredbu. U tom kontekstu je ponovio da treba obratiti posebnu pozornost kada se formulira obrazloženje u građanskoj presudi nakon obustave kaznenog postupka. Građanski sudovi u ovom predmetu bili su pozvani ispitati zahtjev podnositelja predstavke za naknadu troškova koje je imao u kaznenom postupku i izgubljenih prihoda, pri čemu je podnositelj predstavke tvrdio da kazneno gonjenje nije bilo zakonito budući da nije osuđen. Prvostupanjski sud je odbio njegov tužbeni zahtjev zato što je iz obrazloženja kaznenih sudova bilo jasno da je počinio kazneno djelo i da su samo objektivni razlozi (protek vremena) spriječili sudove da ga osude. Takav zaključak, prema mišljenju Europskog suda, jasno predstavlja izjavu o krivnji podnositelja predstavke, koja je omogućila građanskom sudu da primijeni per analogiam članak 12. stavak 1. točka b) Zakona o odgovornosti države. Prema toj odredbi, obeštećenje se ne može dodijeliti osobi čije je kazneno gonjenje obustavljeno zbog toga što nije kazneno odgovorna za počinjeno djelo, što bi se, prema mišljenju građanskog suda, moglo izjednačiti s obustavom zbog zakonskog roka zastarjelosti, koji je nastupio u slučaju podnositelja predstavke.
Europski sud je zaključio da su građanski sudovi, a uglavnom Vrhovni sud, otišli predaleko i izvan granica građanskog prava kada su svoje odluke utemeljili na jasnom utvrđenju da su radnje podnositelja predstavke predstavljale kaznena djela za koja je bio optužen. Oni su to učinili pozivajući se na izjave kaznenog suda, bez bilo kakve obvezujuće kaznene odluke za njih i bez bilo kakvog oklijevanja ili bilo kakvog osvrta na pretpostavljenu nevinost podnositelja predstavke. Europski sud je istaknuo da formulacija koju su koristili građanski sudovi ne samo da je bila neadekvatna već je odražavala i nedvosmisleno mišljenje tih sudova da je počinjeno kazneno djelo i da je podnositelj predstavke kriv za to djelo iako nikada nije bio osuđen za to. Prema mišljenju Europskog suda, izjave građanskih sudova nisu bile u skladu s obustavom kaznenog postupka zbog isteka roka zastarjelosti i predstavljale su pripisivanje kaznene odgovornosti podnositelju predstavke. Konačno, Europski sud je smatrao važnim ponoviti da prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi ni članak 6. stavak 2., niti bilo koja druga odredba Konvencije ne daju osobi „optuženoj za kazneno djelo“ pravo na naknadu sudskih troškova ili pravo na naknadu zbog zakonitog pritvora kada je postupak protiv te osobe obustavljen. Dakle, samo odbijanje da se podnositelju predstavke iz javnih sredstava isplati tražena naknada, s obrazloženjem da obustava kaznenog postupka protiv njega nije učinila odluku o pokretanju kaznenog progona nezakonitom, samo po sebi ne bi povrijedilo pretpostavku nevinosti. Međutim, kako je gore navedeno, povreda pretpostavke nevinosti u ovom slučaju proizlazi iz obrazloženja i jezika koji su koristili građanski sudovi, koji su podnositelju predstavke izričito pripisali kaznenu odgovornost. Europski sud je utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavak 2. Konvencije.
