Pozitivne obaveze • Odbijena građanska tužba podnosioca predstavke radi utvrđenja da je umrli njegov otac • DNK test očinstva • Pravo koje je podnosilac predstavke tražio potpada pod koncept „privatnog života” • Kršenje člana 8. Konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke rođen je 1993. godine van braka. Nakon smrti Ch., kojeg je podnosilac predstavke smatrao ocem, podnosilac predstavke podnio je tužbu protiv majke i sestre preminulog Ch. kao njegovih zakonitih nasljednica. Tužbom je tražio da se utvrdi da je preminuli Ch. njegov otac i da se naloži izmjena podataka u matičnoj knjizi rođenih. Na zahtjev podnosioca predstavke, Okružni sud je naložio DNK test koji je pokazao da je vjerovatnoća da je Ch. otac podnosioca predstavke 99,9999%. Međutim, tužba podnosioca predstavke je u konačnici odbijena u suštini zato što nije uspio dokazati da su njegova majka i Ch. ikada bili u vanbračnoj zajednici ili da je Ch. na bilo koji način priznao svoje očinstvo kako je to zahtijevao Porodični zakon iz 1969. godine, koji je primjenjiv na slučaj podnosioca predstavke prema Rezoluciji Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine.

Podnosilac predstavke se žalio da je odbijanjem tužbe za utvrđenje da je umrli njegov otac prekršen član 8. Konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je smatrao da treba ispitati da li je tužena država, rješavajući tužbu podnosioca predstavke za sudsko utvrđenje da je umrli njegov otac, ispoštovala svoje pozitivne obaveze prema članu 8. Konvencije. U konkretnom slučaju domaći sudovi odbili su tužbu podnosioca predstavke u suštini zato što nije uspio dokazati da su njegova majka i pokojni, navodni otac bili u vanbračnoj zajednici ili da je Ch. na bilo koji način priznao svoje očinstvo. Te okolnosti zahtijevao je Porodični zakon iz 1969. godine, za koji je utvrđeno da je primjenjiv na slučaj podnosioca predstavke prema Rezoluciji Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine, zbog datuma rođenja podnosioca predstavke. Evropski sud je primijetio da je Porodični zakon iz 1969. godine usvojen u vrijeme kada DNK testiranje još nije bilo široko rasprostranjeno. Zakon je davao mogućnost utvrđivanja očinstva po „socijalnim” osnovima. Relevantne odredbe ostale su nepromijenjene decenijama, čak i kada je pouzdano DNK testiranje već bilo široko korišteno.

Evropski sud je naveo da je Apelacioni sud, potvrđujući primjenjivost Zakona iz 1969. godine i jasno stavljajući do znanja da za dijete rođeno prije 1. januara 2004. godine DNK dokazi sami po sebi ne mogu biti osnov za sudsko priznanje očinstva, dodao komentar o sumnji u pouzdanost DNK dokaza koje je podnosilac predstavke dostavio. Kasacioni sud je potvrdio taj pristup u svojoj presudi. Pored toga što je izjava o mogućoj nepouzdanosti DNK dokaza data samo usputno, Evropski sud je istakao da ona nije bila zasnovana na bilo kakvoj temeljitoj analizi. Konkretno, „kršenje relevantnih propisa” u obradi uzoraka nije potkrijepljeno pozivanjem na domaće zakonske odredbe. Štaviše, tvrdnja da su uzorci možda zamijenjeni obično bi zahtijevala prikupljanje dokaza ili barem temeljitu raspravu o konkretnim razlozima za takvu pretpostavku, što nije učinjeno. Uključeni vještaci nisu pozvani da daju iskaz, niti je naložena nova stručna procjena. Nadalje, nejasno je kada i kako se došlo do argumenta o pouzdanosti uzoraka dostavljenih na DNK testiranje, posebno u odsustvu bilo kakvih kopija podnesaka tuženih sudovima i zapisnika sa sudskih rasprava. Tačno je da su tuženi u jednom trenutku tražili od lokalnog suda da naloži novo vještačenje s obzirom na to da nisu ispoštovani odgovarajući postupci, ali su kasnije povukli svoj zahtjev, a lokalni sud u svojoj presudi nije naveo ništa o pouzdanosti DNK dokaza. U tim okolnostima upitno je da li je bilo u skladu s proceduralnim pravilima koja reguliraju prihvatanje novih dokaza u žalbenom postupku da se pouzdanost DNK dokaza po prvi put ispita na Apelacionom sudu i, ako je to bio slučaj, da li je podnosilac predstavke bio dovoljno svjestan tog argumenta i da li ga je mogao efikasno osporiti u žalbenom postupku. S obzirom na gore navedeno, Evropski sud je primijetio da iako je Apelacioni sud pokrenuo pitanje pouzdanosti rezultata DNK testa, nije ga dovoljno temeljito razmotrio.

Evropski sud je dalje naveo da je iz obrazloženja domaćih sudova jasno da su, imajući u vidu primjenu Porodičnog zakona iz 1969. godine, jedine okolnosti koje bi se zapravo mogle smatrati relevantnim dokazom o očinstvu bile „društvene“, kako je predviđeno tim zakonom. Pitanje pred Sudom nije da li su DNK dokazi bili pouzdani ili da li je Ch. bio otac podnosioca predstavke, već samo da li su zauzeti pristup i ishod postupka doveli do kršenja pozitivnih obaveza države prema članu 8. Konvencije. U predmetnom postupku pred domaćim sudovima sudovi su slijedili Rezoluciju Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine, koja je zahtijevala da se na predmet podnosioca predstavke primijeni Porodični zakon iz 1969. godine, prema kojem je za priznanje očinstva bio neophodan dokaz o zajedničkom životu. Prema mišljenju Suda, efekti takvog pristupa su uporedivi s nefleksibilnim vremenskim rokovima ili drugim proceduralnim ograničenjima koja onemogućavaju utvrđivanje ili osporavanje očinstva, posebno korištenjem novih metoda testiranja. Sud je u brojnim prilikama utvrdio da su takva ograničenja suprotna važnosti interesa privatnog života određene osobe.

Evropski sud je zaključio da pristup domaćih sudova i propust da se dovoljno temeljito pozabave DNK dokazima koji su im dostavljeni predstavlja kršenje njihovih pozitivnih obaveza prema članu 8. Konvencije da osiguraju pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog privatnog života. Utvrdio je da došlo do povrede člana 8. Konvencije.