Pozitivne obveze • Odbijena građanska tužba podnositelja predstavke radi utvrđenja da je umrli njegov otac • DNK test očinstva • Pravo koje je podnositelj predstavke tražio potpada pod koncept „privatnog života” • Kršenje članka 8. Konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke rođen je 1993. godine izvan braka. Nakon smrti Ch., kojeg je podnositelj predstavke smatrao ocem, podnositelj predstavke podnio je tužbu protiv majke i sestre preminulog Ch. kao njegovih zakonitih nasljednica. Tužbom je tražio da se utvrdi da je preminuli Ch. njegov otac i da se naloži izmjena podataka u matičnoj knjizi rođenih. Na zahtjev podnositelja predstavke, Okružni sud je naložio DNK test koji je pokazao da je vjerojatnoća da je Ch. otac podnositelja predstavke 99,9999 %. Međutim, tužba podnositelja predstavke je u konačnici odbijena u biti zato što nije uspio dokazati da su njegova majka i Ch. ikada bili u izvanbračnoj zajednici ili da je Ch. na bilo koji način priznao svoje očinstvo kako je to zahtijevao Obiteljski zakon iz 1969. godine, koji je primjenjiv na slučaj podnositelja predstavke prema Rezoluciji Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine.

Podnositelj predstavke se žalio da je odbijanjem tužbe za utvrđenje da je umrli njegov otac prekršen članak 8. Konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je smatrao da treba ispitati je li tužena država, rješavajući tužbu podnositelja predstavke za sudsko utvrđenje da je umrli njegov otac, ispoštovala svoje pozitivne obveze prema članku 8. Konvencije. U konkretnom slučaju domaći sudovi odbili su tužbu podnositelja predstavke u biti zato što nije uspio dokazati da su njegova majka i pokojni, navodni otac bili u izvanbračnoj zajednici ili da je Ch. na bilo koji način priznao svoje očinstvo. Te okolnosti zahtijevao je Obiteljski zakon iz 1969. godine, za koji je utvrđeno da je primjenjiv na slučaj podnositelja predstavke prema Rezoluciji Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine, zbog datuma rođenja podnositelja predstavke. Europski sud je primijetio da je Obiteljski zakon iz 1969. godine usvojen u vrijeme kada DNK testiranje još nije bilo široko rasprostranjeno. Zakon je davao mogućnost utvrđivanja očinstva po „socijalnim” osnovama. Relevantne odredbe ostale su nepromijenjene decenijama, čak i kada je pouzdano DNK testiranje već bilo široko korišteno.

Europski sud je naveo da je Apelacijski sud, potvrđujući primjenjivost Zakona iz 1969. godine i jasno stavljajući do znanja da za dijete rođeno prije 1. siječnja 2004. godine DNK dokazi sami po sebi ne mogu biti osnova za sudsko priznanje očinstva, dodao komentar o sumnji u pouzdanost DNK dokaza koje je podnositelj predstavke dostavio. Kasacijski sud je potvrdio taj pristup u svojoj presudi. Pored toga što je izjava o mogućoj nepouzdanosti DNK dokaza dana samo usputno, Europski sud je istaknuo da ona nije bila utemeljena na bilo kakvoj temeljitoj analizi. Konkretno, „kršenje relevantnih propisa” u obradi uzoraka nije potkrijepljeno pozivanjem na domaće zakonske odredbe. Štoviše, tvrdnja da su uzorci možda zamijenjeni obično bi zahtijevala prikupljanje dokaza ili barem temeljitu raspravu o konkretnim razlozima za takvu pretpostavku, što nije učinjeno. Uključeni vještaci nisu pozvani dati iskaz, niti je naložena nova stručna procjena. Nadalje, nejasno je kada i kako se došlo do argumenta o pouzdanosti uzoraka dostavljenih na DNK testiranje, posebno u odsustvu bilo kakvih kopija podnesaka tuženih sudovima i zapisnika sa sudskih rasprava. Točno je da su tuženi u jednom trenutku tražili od lokalnog suda da naloži novo vještačenje s obzirom na to da nisu ispoštovani odgovarajući postupci, ali su kasnije povukli svoj zahtjev, a lokalni sud u svojoj presudi nije naveo ništa o pouzdanosti DNK dokaza. U tim okolnostima upitno je da li je bilo u skladu s proceduralnim pravilima koja reguliraju prihvaćanje novih dokaza u žalbenom postupku da se pouzdanost DNK dokaza po prvi put ispita na Apelacijskom sudu i, ako je to bio slučaj, je li podnositelj predstavke bio dovoljno svjestan tog argumenta i je li ga mogao efikasno osporiti u žalbenom postupku. S obzirom na gore navedeno, Europski sud je primijetio da iako je Apelacijski sud pokrenuo pitanje pouzdanosti rezultata DNK testa, nije ga dovoljno temeljito razmotrio.

Europski sud je dalje naveo da je iz obrazloženja domaćih sudova jasno da su, imajući u vidu primjenu Obiteljskog zakona iz 1969. godine, jedine okolnosti koje bi se zapravo mogle smatrati relevantnim dokazom o očinstvu bile „društvene“, kako je predviđeno tim Zakonom. Pitanje pred Sudom nije jesu li DNK dokazi bili pouzdani ili je li Ch. bio otac podnositelja predstavke, već samo jesu li zauzeti pristup i ishod postupka doveli do kršenja pozitivnih obveza države prema članku 8. Konvencije. U predmetnom postupku pred domaćim sudovima sudovi su slijedili Rezoluciju Plenarnog vrhovnog suda iz 2006. godine, koja je zahtijevala da se na predmet podnositelja predstavke primijeni Obiteljski zakon iz 1969. godine, prema kojem je za priznanje očinstva bio neophodan dokaz o zajedničkom životu. Prema mišljenju Suda, efekti takvog pristupa su usporedivi s nefleksibilnim vremenskim rokovima ili drugim proceduralnim ograničenjima koja onemogućavaju utvrđivanje ili osporavanje očinstva, posebno korištenjem novih metoda testiranja. Sud je u brojnim prilikama utvrdio da su takva ograničenja suprotna važnosti interesa privatnog života određene osobe.

Europski sud je zaključio da pristup domaćih sudova i propust da se dovoljno temeljito pozabave DNK dokazima koji su im dostavljeni predstavlja kršenje njihovih pozitivnih obveza prema članku 8. Konvencije da osiguraju pravo podnositelja predstavke na poštovanje njegovog privatnog života. Utvrdio je da došlo do povrede članka 8. Konvencije.