Visoko sudsko vijeće razriješilo sutkinju jer je novinaru ukratko iznijela razloge svog izdvojenog mišljenja nakon izricanja izreke odluke, a prije objavljivanja kompletne odluke i izdvojenog mišljenja • Vrlo teška sankcija • Propust domaćih vlasti da ispitaju proporcionalnosti u odnosu na sankciju • Povreda člana 10. Konvencije

Činjenice

Podnositeljica predstavke Domnica Manole državljanka je Moldavije i Rumunije. U relevantno vrijeme bila je sutkinja Apelacionog suda u Kišinjevu.

U junu 2017. godine Apelacioni sud u Kišinjevu, koji se sastojao od troje sudija, među kojima je bila i podnositeljica predstavke, donio je odluku kojom se odbija zahtjev „Jurnal de Chişinăua“ za ponovno utvrđivanje roka za žalbu u predmetu klevete u kojem su stranke bile novine i predsjednik Parlamenta Moldavije. Novinama je naloženo da na kanalu „Jurnal TV“, koji je bio u vlasništvu istog medija, objave demanti. Podnositeljica predstavke je izdvojila mišljenje suprotno odluci. Izreka presude u kojoj se ukazuje na postojanje izdvojenog mišljenja podnositeljice predstavke pročitana je na javnoj raspravi, a informacija o tome objavljena je na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa.

Prije objavljivanja kompletne odluke Apelacionog suda novinar kanala „Jurnal TV“ kontaktirao je podnositeljicu predstavke koja mu je mobitelom poslala kratku pisanu poruku objašnjavajući razloge svog izdvojenog mišljenja. Kanal „Jurnal TV“ je istog dana objavio članak u kojem je opisao razgovor s podnositeljicom predstavke i obrazloženje njenog izdvojenog mišljenja.

Sudski inspektor je nakon toga Visokom sudskom vijeću (Vijeće) poslao „memorandum o informacijama koje su objavili mediji” u vezi s predmetom i otkrivanjem sadržaja izdvojenog mišljenja podnositeljice predstavke. Utvrdivši da ponašanje podnositeljice predstavke spada u kršenje zakona o statusu sudija, Vijeće je zatražilo od predsjednika Republike Moldavije da podnositeljicu predstavke razriješi dužnosti sudije. Predsjednik Republike je postupio po zahtjevu u julu 2017. godine. Podnositeljica predstavke je podnijela žalbu Vrhovnom sudu, koji ju je odbio kao neosnovanu u novembru 2018. godine.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), podnositeljica predstavke tvrdi da je njeno pravo na prenošenje informacija o pitanju od javnog interesa nezakonito i nesrazmjerno povrijeđeno njenim razrješenjem s dužnosti.

Ocjena Evropskog suda

Postojanje miješanja

Evropski sud je, između ostalog, istakao da je razrješenjem podnositeljice predstavke došlo do miješanja u njeno pravo predstavke zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.

„Propisano zakonom“

Evropski sud je smatrao nespornim da je miješanje imalo pravni osnov, a to je Zakon o statusu sudija (Zakon broj 544/1995). Ovaj zakon je bio dostupan. Što se tiče pitanja predvidivosti, podnositeljica predstavke je tvrdila da je na njen predmet trebalo primijeniti zakon kojim su propisane garancije u disciplinskim postupcima (Zakon broj 178/2014). U relevantno vrijeme oba zakona, i Zakon broj 544/1995 (primijenjen u ovom predmetu) i Zakon broj 178/2014 (na koji se podnositeljica predstavke pozvala), predviđala su da je razrješenje jedina sankcija koja se može primijeniti na sudije koji prekrše zabranu davanja informacija.

Evropski sud je također primijetio da je Vijeće uživalo širok manevarski prostor prilikom odabira upravnog postupka koji se koristi u slučaju kada se sumnja da je sudija prekršio odredbe zakona kojim su sudijama propisane određene zabrane. U vezi s tim, Evropski sud je izrazio određene rezerve. Uprkos tome, Evropski sud je istakao da nije na njemu da odluči o prikladnosti tehnika koje je predvidjelo zakonodavstvo tužene države za reguliranje određene oblasti. Njegova uloga je ograničena na to da provjeri jesu li usvojene metode i posljedice koje one podrazumijevaju u skladu s Konvencijom. Evropski sud je nastavio ispitivanje uzimajući u obzir da je sporno miješanje sankcionirano Zakonom broj 544/1995 bilo propisano zakonom.

Legitiman cilj

Evropski sud je stoga smatrao da je miješanje slijedilo barem jedan od ciljeva koje je Konvencija prepoznala kao legitimne, a to je u ovom slučaju garancija autoriteta i nepristrasnosti sudova.

Neophodna mjera u demokratskom društvu

U pogledu pitanja da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Evropski sud je istakao da je u relevantno vrijeme podnositeljica predstavke, na osnovu svog položaja sudije, bila, u principu, vezana obavezom diskrecije. Također je istakao da je postojanje njenog izdvojenog mišljenja suprotnog odluci bilo poznato od dana donošenja odluke Apelacionog suda u Kišinjevu kojom se odbija zahtjev „Jurnal de Chişinăua“ za ponovno utvrđivanje roka za žalbu u predmetu klevete koji se vodio između novina i predsjednika Parlamenta Moldavije. Stoga je od datuma donošenja odluke bilo moguće zaključiti kakav je stav podnositeljice zahtjeva u vezi sa zakašnjelom prirodom predmetne žalbe. Uprkos tome, Evropski sud je primijetio da je podnositeljica predstavke odlučila ići dalje te odgovoriti na konkretno pitanje novinara kratkim rezimiranjem razloga svog neslaganja s odlukom.

U odnosu na obim slobode izražavanja i obaveze sudija na diskreciju, Evropski sud je u tačkama 65−67. presude istakao sljedeće:

65. Kada je riječ o prenošenju informacija, Sud još jednom podsjeća da se od sudskih vlasti, u principu, zahtijeva da postupaju s najvećom diskrecijom kada postupaju u predmetu kako bi se zadržala slika nepristrasnih sudova. Ta diskrecija bi ih trebala odvratiti od pribjegavanja medijima, čak i kada su provocirane. Viši zahtjevi pravde i časna priroda sudijskog zvanja je ono što nameće tu dužnost (Eminağaoğlu, citirana gore, stav 136, i Kayasu, citirana gore, stav 100). S pravom se očekuje da sudije budu suzdržane pri korištenju slobode izražavanja kad god autoritet i nepristrasnost pravosuđa mogu biti dovedeni u pitanje (Wille, citirana gore, stav 64). Sud podsjeća da obaveza sudija na diskreciju zahtijeva da se informacije, čak i tačne, šire s umjerenošću i ispravno (Guja, citirana gore, stav 75, i Wille, citirana gore, st. 64. i 67).

66. Sud smatra da je takva obaveza na diskreciju još veća kada se radi o informacijama koje se odnose na neriješene predmete koji još nisu javno objavljeni, posebno kada se radi o slučajevima, kao u ovom predmetu, u kojima je lice bilo zaduženo za postupanje u predmetu i u odnosu na koje je ta dužnost dopunjena obavezom povjerljivosti. Ovo je pravno pravilo i praksa u velikoj većini država članica Vijeća Evrope, kao što se vidi iz relevantnih mišljenja Savjetodavnog vijeća evropskih sudija koja u tom pogledu ukazuju na obavezu sudija da se suzdrže od bilo kakvih komentara o svojim predmetima, čak i nakon što su donijele odluku u predmetu, što je obaveza koja se mora uskladiti s pravom javnosti na pristup informacijama o odlukama koje su donijele sudije.

67. Uzimajući u obzir da se radilo o predmetu od općeg interesa, što je također naglasio Vrhovni sud, u pogledu kojeg se interes medija za širenje informacija uveliko smanjivao tokom vremena, te da je podnositeljica predstavke ograničila sadržaj podijeljenih informacija o tom predmetu koji je već bio proslijeđen hijerarhijski višem sudu u to vrijeme, uzimajući u obzir principe koji se odnose na obavezu na diskreciju i povjerljivost koju imaju sudije, Sud smatra da su razlozi koje je naveo Vrhovni sud u tom pogledu pri primjeni sankcije na tu vrstu ponašanja relevantni. Sud smatra da obaveza sudije na diskreciju zahtijeva od njega da ne otkriva obrazloženje odluke prije nego što ono postane dostupno javnosti.

Procesne garancije te priroda i ozbiljnost izrečene kazne bili su daljnji kriteriji koje je Evropski sud ispitao pri ocjeni proporcionalnosti miješanja. Kada je riječ o procesnim garancijama, Evropski sud je primijetio da, za razliku od Zakona broj 544/1995, koji je primijenjen u ovom predmetu, Zakon broj 178/2014 osigurava zaštitne mjere potrebne da drže pod kontrolom široka ovlaštenja Vijeća u ovom području. Evropski sud je također istakao da je u ovom predmetu Vrhovni sud ispitao argument podnositeljice predstavke samo sa stanovišta nadležnosti Vijeća prema Zakonu broj 544/1995, ne baveći se pitanjem propusta tog tijela da postupi prema proceduri propisanoj Zakonom broj 947/1996, koji se odnosi na disciplinski postupak u slučaju kada sudija prekrši zabranu otkrivanja informacija.

Kada je riječ o izrečenoj sankciji, Evropski sud je primijetio da je razrješenje podnositeljice predstavke bila jedina sankcija koja se mogla primijeniti u relevantno vrijeme. To je vrlo teška kazna koja je dovela do trajnog prekida karijere nakon 18 godina uspješnog rada.

Relevantni međunarodni instrumenti i mišljenja te pravo i praksa država članica Vijeća Evrope predviđaju da test proporcionalnosti mora obuhvatiti i težinu sankcije koja je odabrana iz raspona dostupnih sankcija u odnosu na sadržaj i kontekst osporenih primjedbi. U ovom slučaju takva procjena nije izvršena. Evropski sud je istakao da Vlada nije tvrdila da je bilo kakva izuzetna okolnost opravdala izricanje sankcije takve težine.

Evropski sud je također istakao da je u vrijeme kada je Vrhovni sud ispitivao žalbu podnositeljice predstavke Zakon broj 544/1995, koji je bio osnov za sankciju izrečenu podnositeljici predstavke, bio izmijenjen tako što kršenje zabrane otkrivanja informacija više nije bilo kažnjivo po tom zakonskom osnovu. Istovremeno, Zakon broj 178/2014, za koji je podnositeljica predstavke smatrala da je trebalo da bude primijenjen u njenom predmetu, predviđao je niz sankcija za kršenje te zabrane.

Evropski sud je dalje istakao da iako nije njegov zadatak da procijeni je li Vrhovni sud mogao izvući drugačije zaključke iz nedavnih zakonskih promjena do kojih je došlo tokom trajanja spornog postupka, a koje su se ticale ranijeg događaja, ipak je iz tih zakonskih promjena bilo jasno da je zakonodavac već tada smatrao da slučajeve kada sudije prekrše zabranu otkrivanja informacija treba ispitati u svjetlu cijelog raspona sankcija dostupnih u sferi disciplinske odgovornosti sudija.

Konačno, Evropski sud je zaključio da se ne može reći da su domaće vlasti primijenile relevantne standarde iz njegove prakse u vezi sa članom 10. Konvencije i da se, u svakom slučaju, sankcija izrečena podnositeljici predstavke ne može smatrati neophodnom u demokratskom društvu. Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.