Visoko sudsko vijeće razriješilo sutkinju jer je novinaru ukratko iznijela razloge svog izdvojenog mišljenja nakon izricanja izreke odluke, a prije objave kompletne odluke i izdvojenog mišljenja • Vrlo teška sankcija • Propust domaćih vlasti da ispitaju proporcionalnosti u odnosu na sankciju • Povreda članka 10. Konvencije

Činjenice

Podnositeljica predstavke Domnica Manole državljanka je Moldavije i Rumunjske. U relevantno vrijeme bila je sutkinja Apelacijskog suda u Kišinjevu.

U lipnju 2017. godine Apelacijski sud u Kišinjevu, koji se sastojao od troje sudaca, među kojima je bila i podnositeljica predstavke, donio je odluku kojom se odbija zahtjev „Jurnal de Chişinăua“ za ponovno utvrđivanje roka za žalbu u predmetu klevete u kojem su stranke bile novine i predsjednik Parlamenta Moldavije. Novinama je naloženo da na kanalu „Jurnal TV“, koji je bio u vlasništvu istog medija, objave demanti. Podnositeljica predstavke je izdvojila mišljenje suprotno odluci. Izreka presude u kojoj se ukazuje na postojanje izdvojenog mišljenja podnositeljice predstavke pročitana je na javnoj raspravi, a informacija o tome objavljena je na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa.

Prije objave kompletne odluke Apelacijskog suda, novinar kanala „Jurnal TV“ kontaktirao je podnositeljicu predstavke koja mu je mobitelom poslala kratku pisanu poruku objašnjavajući razloge svog izdvojenog mišljenja. Kanal „Jurnal TV“ je istog dana objavio članak u kojem je opisao razgovor s podnositeljicom predstavke i obrazloženje njezinog izdvojenog mišljenja.

Sudski inspektor je nakon toga Visokom sudskom vijeću (Vijeće) poslao „memorandum o informacijama koje su objavili mediji” u svezi s predmetom i otkrivanjem sadržaja izdvojenog mišljenja podnositeljice predstavke. Utvrdivši da ponašanje podnositeljice predstavke spada u kršenje zakona o statusu sudaca, Vijeće je zatražilo od predsjednika Republike Moldavije da podnositeljicu predstavke razriješi dužnosti suca. Predsjednik Republike je postupio po zahtjevu u srpnju 2017. godine. Podnositeljica predstavke je podnijela žalbu Vrhovnom sudu, koji ju je odbio kao neutemeljenu u studenom 2018. godine.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na članak 10. (sloboda izražavanja), podnositeljica predstavke tvrdi da je njezino pravo na prenošenje informacija o pitanju od javnog interesa nezakonito i nerazmjerno povrijeđeno njezinim razrješenjem s dužnosti.

Ocjena Europskog suda

Postojanje miješanja

Europski sud je, između ostalog, istaknuo da je razrješenjem podnositeljice predstavke došlo do miješanja u njezino pravo zaštićeno člankom 10. Europske konvencije.

„Propisano zakonom”

Europski sud je smatrao nespornim da je miješanje imalo pravnu osnovu, a to je Zakon o statusu sudaca (Zakon broj 544/1995). Taj zakon je bio dostupan. Što se tiče pitanja predvidljivosti, podnositeljica predstavke je tvrdila da je na njezin predmet trebalo primijeniti zakon kojim su propisane garancije u stegovnim postupcima (Zakon broj 178/2014). U relevantno vrijeme oba zakona, i Zakon broj 544/1995 (primijenjen u ovom predmetu) i Zakon broj 178/2014 (na koji se podnositeljica predstavke pozvala), predviđala su da je razrješenje jedina sankcija koja se može primijeniti na suce koji prekrše zabranu davanja informacija.

Europski sud je također primijetio da je Vijeće uživalo širok manevarski prostor prilikom odabira upravnog postupka koji se koristi u slučaju kada se sumnja da je sudac prekršio odredbe zakona kojim su sucima propisane određene zabrane. U svezi s tim, Europski sud je izrazio određene rezerve. Unatoč tome, Europski sud je istaknuo da nije na njemu da odluči o prikladnosti tehnika koje je predvidjelo zakonodavstvo tužene države za reguliranje određene oblasti. Njegova uloga je ograničena na to da provjeri jesu li usvojene metode i posljedice koje one podrazumijevaju u skladu s Konvencijom. Europski sud je nastavio ispitivanje uzimajući u obzir da je sporno miješanje sankcionirano Zakonom broj 544/1995 bilo propisano zakonom.

Legitiman cilj

Europski sud je stoga smatrao da je miješanje slijedilo barem jedan od ciljeva koje je Konvencija prepoznala kao legitimne, a to je u ovom slučaju garancija autoriteta i nepristranosti sudova.

Neophodna mjera u demokratskom društvu

U pogledu pitanja je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Europski sud je istaknuo da je u relevantno vrijeme podnositeljica predstavke, na temelju svog položaja suca, bila, u načelu, vezana obvezom diskrecije. Također je istaknuo da je postojanje njezinog izdvojenog mišljenja suprotnog odluci bilo poznato od dana donošenja odluke Apelacijskog suda u Kišinjevu kojom se odbija zahtjev „Jurnal de Chişinăua“ za ponovno utvrđivanje roka za žalbu u predmetu klevete koji se vodio između novina i predsjednika Parlamenta Moldavije. Stoga je od datuma donošenja odluke bilo moguće zaključiti kakav je stav podnositeljice zahtjeva u svezi sa zakašnjelom prirodom predmetne žalbe. Unatoč tome, Europski sud je primijetio da je podnositeljica predstavke odlučila ići dalje te odgovoriti na konkretno pitanje novinara kratkim rezimiranjem razloga svog neslaganja s odlukom.

U odnosu na opseg slobode izražavanja i obveze sudaca na diskreciju, Europski sud je u točkama od 65. do 67. presude istaknuo sljedeće:

65. Kada je riječ o prenošenju informacija, Sud još jednom podsjeća da se od sudskih vlasti, u načelu, zahtijeva da postupaju s najvećom diskrecijom kada postupaju u predmetu kako bi se zadržala slika nepristranih sudova. Ta diskrecija bi ih trebala odvratiti od pribjegavanja medijima, čak i kad su provocirane. Viši zahtjevi pravde i časna priroda sudačkog zvanja je ono što nameće tu dužnost (Eminağaoğlu, citirana gore, stavak 136., i Kayasu, citirana gore, stavak 100.). S pravom se očekuje da suci budu suzdržani pri korištenju slobode izražavanja kad god autoritet i nepristranost pravosuđa mogu biti dovedeni u pitanje (Wille, citirana gore, stavak 64.). Sud podsjeća da obveza sudaca na diskreciju zahtijeva da se informacije, čak i točne, šire s umjerenošću i ispravno (Guja, citirana gore, stavak 75., i Wille, citirana gore, st. 64. i 67.).

66. Sud smatra da je takva obveza na diskreciju još veća kada se radi o informacijama koje se odnose na neriješene predmete koji još nisu javno objavljeni, posebice kada se radi o slučajevima, kao u ovom predmetu, u kojima je osoba bila zadužena za postupanje u predmetu i u odnosu na koju je ta dužnost dopunjena obvezom povjerljivosti. Ovo je pravno pravilo i praksa u velikoj većini država članica Vijeća Europe, kao što se vidi iz relevantnih mišljenja Savjetodavnog vijeća europskih sudaca koja u tom pogledu ukazuju na obvezu sudaca da se suzdrže od bilo kakvih komentara o svojim predmetima, čak i nakon što su donijeli odluku u predmetu, što je obveza koja se mora uskladiti s pravom javnosti na pristup informacijama o odlukama koje su donijeli suci.

67. Uzimajući u obzir da se radilo o predmetu od općeg interesa, što je također naglasio Vrhovni sud, u pogledu kojeg se interes medija za širenje informacija uvelike smanjivao tijekom vremena, te da je podnositeljica predstavke ograničila sadržaj podijeljenih informacija o tom predmetu koji je već bio proslijeđen hijerarhijski višem sudu u to vrijeme, uzimajući u obzir načela koja se odnose na obvezu na diskreciju i povjerljivost koju imaju suci, Sud smatra da su razlozi koje je naveo Vrhovni sud u tom pogledu pri primjeni sankcije na tu vrstu ponašanja relevantni. Sud smatra da obveza suca na diskreciju zahtijeva od njega da ne otkriva obrazloženje odluke prije nego što ono postane dostupno javnosti.

Procesne garancije, te priroda i ozbiljnost izrečene kazne bili su daljnji kriteriji koje je Europski sud ispitao pri ocjeni proporcionalnosti miješanja. Kada je riječ o procesnim garancijama, Europski sud je primijetio da, za razliku od Zakona broj 544/1995, koji je primijenjen u ovom predmetu, Zakon broj 178/2014 osigurava zaštitne mjere potrebne da drže pod kontrolom široke ovlasti Vijeća u tom području. Europski sud je također istaknuo da je u ovom predmetu Vrhovni sud ispitao argument podnositeljice predstavke samo sa stajališta nadležnosti Vijeća prema Zakonu broj 544/1995, ne baveći se pitanjem propusta tog tijela da postupi prema proceduri propisanoj Zakonom broj 947/1996 koji se odnosi na stegovni postupak u slučaju kada sudac prekrši zabranu otkrivanja informacija.

Kada je riječ o izrečenoj sankciji, Europski sud je primijetio da je razrješenje podnositeljice predstavke bila jedina sankcija koja se mogla primijeniti u relevantno vrijeme. To je vrlo teška kazna koja je dovela do trajnog prekida karijere nakon 18 godina uspješnog rada.

Relevantni međunarodni instrumenti i mišljenja, te pravo i praksa država članica Vijeća Europe predviđaju da test proporcionalnosti mora obuhvatiti i težinu sankcije koja je odabrana iz raspona dostupnih sankcija u odnosu na sadržaj i kontekst osporenih primjedaba. U ovom slučaju takva procjena nije izvršena. Europski sud je istaknuo da Vlada nije tvrdila da je bilo kakva iznimna okolnost opravdala izricanje sankcije takve težine.

Europski sud je također istaknuo da je u vrijeme kada je Vrhovni sud ispitivao žalbu podnositeljice predstavke Zakon broj 544/1995, koji je bio osnova za sankciju izrečenu podnositeljici predstavke, bio izmijenjen tako što kršenje zabrane otkrivanja informacija više nije bilo kažnjivo po toj zakonskoj osnovi. Istodobno, Zakon broj 178/2014, za koji je podnositeljica predstavke smatrala da je trebao biti primijenjen u njezinom predmetu, predviđao je niz sankcija za kršenje te zabrane.

Europski sud je dalje istaknuo da iako nije njegov zadatak da procijeni je li Vrhovni sud mogao izvući drugačije zaključke iz nedavnih zakonskih promjena do kojih je došlo tijekom trajanja spornog postupka, a koje su se ticale ranijeg događaja, ipak je iz tih zakonskih promjena bilo jasno da je zakonodavac već tada smatrao da slučajeve kada suci prekrše zabranu otkrivanja informacija treba ispitati u svjetlu čitavog raspona sankcija dostupnih u sferi stegovne odgovornosti sudaca.

Konačno, Europski sud je zaključio da se ne može reći da su domaće vlasti primijenile relevantne standarde iz njegove prakse u svezi sa člankom 10. Konvencije i da se, u svakom slučaju, sankcija izrečena podnositeljici predstavke ne može smatrati neophodnom u demokratskom društvu. Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije