Pristup sudu • Nemogućnost sudske revizije odluke kojom se odbija imenovanje kandidatkinje na sudijsku funkciju • Kršenje člana 6. Evropske konvencije
Činjenice
Podnositeljica predstavke je advokatica u Gruziji sa više od dvadeset godina iskustva. U periodu od 1999. do 2005. godine radila je kao sutkinja u Apelacionom sudu u Tbilisiju. Podnositeljica predstavke je šest puta učestvovala na konkursima za upražnjena sudijska mjesta. Sve njene prijave bile su neuspješne. Nakon jednog od konkursa za sudijsku funkciju podnositeljica predstavke i dvoje neuspješnih kandidata podnijeli su ustavnu tužbu Ustavnom sudu. Ustavni sud odbio je navedenu ustavnu tužbu zaključivši da je novim izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, stvaranjem novog pravnog lijeka, suštinski riješeno pitanje koje su podnosioci pokrenuli. Naime, novim zakonskim izmjenama ostvareno je ustavno pravo podnosilaca tužbe na pristup sudu osnivanjem Vijeća za reviziju sudijskih imenovanja (Vijeće za reviziju) koje je imalo nadležnost za razmatranje žalbi koje se odnose na navodno samovoljno odbijanje imenovanja na sudijsku funkciju. Visoko sudsko vijeće (VSV) raspisalo je novi konkurs za izbor sudija i podnositeljica predstavke prijavila se za upražnjeno mjesto sudije u apelacionom sudu. Podnositeljica predstavke obaviještena je da je njena prijava za upražnjeno mjesto odbijena, jer nije prešla minimalni bodovni prag. Podnositeljica predstavke podnijela je žalbu Vijeću za reviziju tražeći poništenje odluke VSV-a. Žalba je odbačena zbog nenadležnosti.
Navodi podnositeljice predstavke
Podnositeljica predstavke žali se na povredu prava na pristup sudu zbog nemogućnosti sudske revizije odluke kojom se odbija njeno imenovanje na sudijsku funkciju. Pozvala se na član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ocjena Suda
Evropski sud je istakao da ono što je bilo u središtu relevantnog postupka nije bilo pravo na imenovanje na mjesto sudije, kako je navela vlada, već pravo na pravičan postupak u razmatranju prijave bivšeg sudije na konkurs za mjesto sudije. Uzimajući u obzir relevantan domaći pravni okvir, kako ga tumači Ustavni sud, Evropski sud je smatrao da je nesumnjivo postojalo „pravo“ priznato gruzijskim zakonom na pravičan postupak u konkursima za sudijsku funkciju, uključujući pravo na zaštitu od proizvoljne i diskriminatorne odbijenice. Prema mišljenju Evropskog suda, u ovom predmetu glavna tačka neslaganja je trenutak u kojem je ovo pravo stupilo na snagu.
„Eskelinenov test“
Što se tiče prvog uvjeta „Eskelinenovog testa“, to jest da li je u konkretnom slučaju nacionalni zakon „izričito isključio“ pristup sudu za dotično radno mjesto ili kategoriju osoblja, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud odbacio ustavnu žalbu podnositeljice predstavke zaključujući da je novim zakonskim izmjenama i dopunama realizirano njeno ustavno pravo na pristup sudu osnivanjem Vijeća za reviziju, koje ima nadležnost da razmatra žalbe u vezi s navodnim proizvoljnim odbijanjem imenovanja na sudijsku funkciju. Evropski sud je istakao da bi se moglo reći da je Ustavni sud stvorio legitimno očekivanje za podnositeljicu predstavke da će njene pritužbe vezane za konkurs za sudijsku funkciju preispitati Vijeće za reviziju.
U takvim okolnostima, s obzirom na tekst relevantnih odredbi Zakona o sudovima, kao i na odluku Ustavnog suda, Evropski sud nije mogao zaključiti da je domaći zakon sadržavao izričito isključenje pristupa sudu za vrstu spora o kojem je riječ. U ovom slučaju postojala je samo jedna odluka koja je prethodila predmetu podnositeljice predstavke, a u kojoj je Vijeće za reviziju, na osnovu nadležnosti, odbacilo žalbu neuspješnog kandidata za sudijsku funkciju protiv VSV-a. Međutim, ta odluka je bila lišena „sveobuhvatne i detaljne analize“ relevantnog domaćeg zakonodavstva kroz prizmu sudske prakse Evropske konvencije i relevantnih međunarodnih standarda. Napominjući da njegova uloga nije rješavanje problema u tumačenju domaćeg zakonodavstva, Evropski sud nije mogao zaključiti da je nacionalni zakon koji je na snazi od donošenja zakonskih izmjena i dopuna isključio pristup sudu za spor podnositeljice predstavke. Međutim, čak i ako bi se prihvatio vladin argument da domaći zakon izričito isključuje pristup sudu, Evropski sud je naglasio da se i dalje mora uvjeriti da je isključenje bilo opravdano „objektivnim razlozima u interesu države”, te je nastavio s ispitivanjem drugog uvjeta testa.
Uzimajući u obzir posebne okolnosti ovog predmeta, Evropski sud je istakao da se za isključenje podnositeljice predstavke iz konkursa, kandidatkinje za sudijsku funkciju koja je ispunjavala zakonske uvjete za pristup, u nedostatku bilo kakve sudske revizije ove odluke, ne može smatrati da je u interesu pravne države. U vezi s tim, Evropski sud je uputio na relevantne međunarodne standarde, koji također navode da bi svaka odluka koja se odnosi na izbor i karijeru sudija, ili barem postupak po kojem se takva odluka donosi, trebalo da bude podložna sudskom preispitivanju te istakao da u konkretnom slučaju drugi uvjet iz „Eskelinenovog testa“ nije ispunjen. Evropski sud je zaključio da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u svom građanskom dijelu.
U pogledu osnovanosti, Evropski sud je ukazao da Vijeće za reviziju nije razmatralo meritum žalbe podnositeljice predstavke na odbijanje njene kandidature za sudijsku funkciju, već je žalbu proglasilo nedopuštenom zbog nenadležnosti. Evropski sud je dalje ukazao da je podnositeljica predstavke ušla u uži izbor za konkurs na osnovu svog prijavnog obrasca, da je prošla provjeru prošlosti, da su je intervjuirali članovi VSV-a te da je ocijenjena na osnovu kriterija stručnosti i integriteta. Isključujući iz sudske revizije sve prethodno navedene faze konkursa, čini se da Vijeće za reviziju nije u potpunosti razmotrilo stav Ustavnog suda koji je naveo da, prema Ustavu, pravo na obrazloženu odluku podrazumijeva da adekvatni razlozi treba da budu navedeni tokom cijelog konkursnog postupka i da, iako je imenovanje sudija bila ustavna nadležnost VSV-a, pravo na pravično suđenje podrazumijeva da se sve odluke (akti) tijela javne vlasti kojima se krše ljudska prava pobijaju na sudu.
Evropski sud je zaključio da je Vijeće za reviziju, lišavajući se nadležnosti da razmotri žalbu podnositeljice predstavke na odluku VSV-a, narušilo samu bit njenog prava na pristup sudu. Utvrdio je da je došlo do povrede prava podnositeljice predstavke na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.