Novčano kažnjavanje glumca zbog otkrivanja povjerljivih podataka o uvjetima njegova ugovora s privatnom produkcijskom kućom • Pozitivna obveza države • Postojanje adekvatnih mehanizama za osiguranje pristupa javnosti informacijama u svezi s ugovorom, bez obzira na klauzulu o neotkrivanju podataka • Uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Nema povrede članka 10. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je glumac. S produkcijskom kućom zaključio je agencijski ugovor na neodređeno vrijeme za ulogu u televizijskoj seriji. Ugovorom je precizirano da je ta serija vlasništvo javnog servisa. U skladu s klauzulom o tajnosti, podnositelj predstavke složio se da neće otkriti nikakve povjerljive poslovne informacije obuhvaćene ugovorom. Prema ugovoru, osim plaćanja odštete, podnositelj predstavke trebao je platiti kaznu od oko 26.000 eura ukoliko prekrši obvezu povjerljivosti. Produkcijska kuća je zadržala pravo na jednostrani raskid ugovora u bilo kojem trenutku. Produkcija serije prekinuta je zbog slabog interesiranja, a ugovor s podnositeljem predstavke je raskinut. Istraživački internetski portal Atlatszo.hu, specijaliziran za objavljivanje informacija od javnog interesa, posebno onih o javnoj potrošnji, podnio je tužbu protiv Fonda za medijske usluge i podršku tražeći pristup informacijama o troškovima proizvodnje televizijske serije te objelodanjivanje raznih dokumenata koji se odnose na prestanak produkcije. Konačnom sudskom odlukom naloženo je objavljivanje traženih informacija. Podnositelj predstavke je također dao videointervju za Atlatszo.hu o svojim honorarima. Atlatszo.hu je objavio članak, utemeljen na intervjuu, o neplaćanju otpremnine podnositelju predstavke. Produkcijska kuća je pokrenula postupak protiv Atlatszo.hu tražeći poništenje navoda iz članka o neplaćanju dugovanih naknada. Podnositelj predstavke je u postupku svjedočio o svom ugovoru i njegovim uvjetima. Produkcijska kuća je protiv podnositelja predstavke pokrenula parnični postupak zbog povrede ugovora odavanjem povjerljivih informacija u intervjuu i tijekom svjedočenja u sudskom postupku. Postupak je okončan presudom Višeg suda u Budimpešti, koji je istaknuo da se podnositelj predstavke složio da će poslovne informacije čuvati u tajnosti čak i ako smatra da one predstavljaju informacije od javnog interesa i da je, s obzirom na financijske implikacije, produkcijska kuća imala vitalni interes da takve informacije ostanu tajna. Utvrđeno je da nije bilo prostora za blažu kaznu s obzirom na ozbiljno kršenje ugovornih obveza. Kúria je odbila apelantov zahtjev za prespitivanje presude Višeg suda. Konačno, Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja predstavke.

Pozivajući se na članak 10. Europske konvencije, podnositelj predstavke se žalio da kazna koja mu je izrečena zbog odavanja povjerljivih informacija u svezi s uvjetima njegova ugovora s privatnom produkcijskom kućom predstavlja nerazmjerno miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Ocjena Europskog suda

Imajući u vidu da mjeru na koju se podnositelj predstavke žali, odnosno izricanje kazne za kršenje ugovornih obveza, nije poduzeo državni organ, već privatna strana, a podržali su je domaći sudovi, Sud je smatrao da predmet treba ispitati u smislu pozitivnih obveza tužene države prema članku 10. Konvencije. Sud je primijetio da je ključno pitanje pred domaćim sudovima bilo je li podnositelj predstavke ostao vezan obvezom povjerljivosti nakon raskida ugovora i je li iznošenje informacija tijekom predmetnog intervjua predstavljalo kršenje odredaba ugovora. Pri tome, Sud je uzeo u obzir činjenicu da su u tom predmetu strane same odredile opseg svojih obveza navedenih u ugovoru o zastupanju i da je podnositelj predstavke dobrovoljno i svjesno pristao na klauzulu o neotkrivanju podataka odričući se prava na objavu informacija o uvjetima ugovora. Međutim, Sud je također uzeo u obzir činjenicu da u tom slučaju dobrovoljna narav ugovora nije bila jedini čimbenik na koji su se pozvali domaći sudovi kao opravdanje za ograničenja prava podnositelja predstavke na slobodu izražavanja. Umjesto da automatski potvrde obvezu povjerljivosti i kaznu koja iz toga proizlazi oslanjajući se na slobodu strana da sklapaju ugovore, domaći sudovi su analizirali implikacije klauzule na slobodu govora i pristup javnosti informacijama od javnog značaja. Sud je ukazao da su prilikom donošenja zaključka o zakonitosti izricanja kazne podnositelju predstavke mađarski sudovi uzeli u obzir tvrdnju podnositelja predstavke da je dijelio informacije od javnog interesa o trošenju javnih sredstava. Međutim, zaključili su da čak i da je televizijsku seriju naručio javni subjekt i da je plaćena iz proračuna centralne vlade, podnositelj predstavke nije bio ni upravitelj javnih sredstava niti obrađivač javnih podataka, pa ga Zakon o zaštiti podataka i informacija nije obvezivao da omogući pristup predmetnim informacijama. Navedeno obrazloženje domaćih sudova Sud je smatrao relevantnim u kontekstu specifičnosti ugovornih odnosa, posebno kada je riječ o odmjeravanju suprotstavljenih interesa ugovornih strana. Glede pitanja jesu li ti razlozi bili dovoljni za potrebe članka 10., Sud je uzeo u obzir ukupan kontekst u kojem su predmetne izjave dane, javni interes za primjedbe u pitanju, njihove posljedice i ozbiljnost mjere poduzete protiv podnositelja predstavke. Međutim, otkrivanje informacija od javnog interesa ne može se ocijeniti neovisno o obvezi povjerljivosti ili tajnosti koja je prekršena. U svezi s tim, Sud je ukazao na relativan značaj za javni interes informacija koje su objelodanjene u tom predmetu imajući u vidu činjenicu da se one nisu ticale ni nezakonitih radnji niti neprihvatljivih praksi, već samo pojedinačnih uvjeta ugovora podnositelja predstavke. Sud se također složio s pristupom domaćih sudova i time da se opravdanost na koju se podnositelj predstavke poziva mora ocijeniti u svjetlu prava javnosti na pristup informacijama od javnog interesa, te zaključio da je domaći zakon predvidio adekvatne mehanizme za osiguranje pristupa javnosti predmetnim informacijama. Odavanje povjerljivih informacija od podnositelja predstavke nije bio neophodan način osiguravanja dostupnosti informacija u svrhu omogućavanja rasprave o pitanjima od javnog interesa. Glede interesa koji je dužnost čuvanja tajne trebala zaštititi, Sud je ukazao da u konkretnom slučaju domaći sudovi nisu utvrdili da je predmetno otkrivanje poremetilo poslovanje produkcijske kuće. Ipak, s obzirom na veliki broj ljudi koji su uključeni, visoke troškove te značajno vrijeme i rad uložene u produkciju serije, produkcijska kuća imala je fundamentalni interes da poslovne informacije čuva u tajnosti, pa je Sud prihvatio da je povjerljivost, općenito govoreći, bila neophodna za poslovanje produkcijske kuće. Na kraju, Sud je ukazao da su narav i težina izrečene kazne također čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju proporcionalnosti miješanja u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja, te da su domaći sudovi ispitali i odbili mogućnost smanjenja kazne zbog posebno ozbiljne naravi kršenja ugovornih obveza.

S obzirom na navedeno, Sud je zaključio da je osporeno miješanje potkrijepljeno relevantnim i dovoljnim razlozima i da su organi tužene države uspostavili pravičnu ravnotežu između interesa podnositelja predstavke za slobodu govora s jedne, i interesa produkcijske kuće za zaštitu svog poslovanja u tajnosti s druge strane, pri čemu su djelovali u okviru svog polja slobodne procjene. Sud je zaključio da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.