Nadležna tijela javnosti otkrila identitet podnositelja predstavke i informacije o istrazi koja je u tijeku • Sadržaj i oblik priopćenja za javnost i javnih komentara koji nisu opravdani potrebom informiranja javnosti o kaznenom postupku koji je u tijeku • Ozbiljna šteta nanesena ugledu podnositelja predstavke • Neuspjeh u postizanju pravične ravnoteže između prava iz čl. 8. i 10. • Upozorenje podnositelju predstavke da ne otkriva informacije o istrazi usprkos tome što su mnogi bitni detalji već javni • Povreda čl. 8. i 10. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je bivši predsjednik Litavske koalicije pacijenata oboljelih od raka (u daljnjem tekstu: Koalicija), udruge koja štiti interese pacijenata oboljelih od raka i njihovih obitelji, te bivši pravni savjetnik predsjednika Litve i bivši savjetnik člana Seimasa (parlamenta). Također je bio član upravnih odbora nekoliko javnih tijela koja uglavnom djeluju u području javnog zdravstva. Bio je sveučilišni profesor, rukovoditelj u privatnom poduzeću i samostalni konzultant u vrijeme kada je pregovarao o nabavi testova za COVID-19 za Litvu sa španjolskom farmaceutskom kompanijom. Prema navodima podnositelja predstavke, on i kompanija su dogovorili da će mu za svaki prodani test biti plaćen jedan euro. U svibnju i lipnju 2020. godine kompanija je uplatila 303.360 eura na njegov bankovni račun. Kasnije te godine Služba za posebne istrage ga je obavijestila da je osumnjičen za kazneno djelo „trgovine utjecajem“. Tvrdilo se da je od farmaceutske kompanije zatražio i primio mito od 303.360 eura, prikriveno kao provizija, u zamjenu za što je, koristeći svoj društveni status, kontakte ili drugi mogući ili navodni utjecaj, uvjerio više osoba nadležnih za odgovor na pandemiju da kupe testove od kompanije. Podnositelj predstavke je bio u pritvoru 33 sata, nakon čega mu je određen kućni pritvor, zabranjeni su mu kontakti s određenim osobama, kao i ulazak u Ministarstvo zdravstva i ustanove pod njegovim okriljem (u to vrijeme podnositelj zahtjeva se liječio od raka). Tužitelj je također naredio zapljenu njegovih bankovnih računa i automobila. Služba za posebne istrage je objavila priopćenje za javnost u kojem je imenovala podnositelja predstavke, otkrivajući dio njegove historije uposlenja i pojedinosti o optužbama protiv njega. Istodobno, tužitelj ga je upozorio da neovlaštenim osobama ne daje nikakve podatke o istrazi. Prvostupanjski sud je oslobodio podnositelja predstavke svih optužbi. U vrijeme odlučivanja pred Europskim sudom žalbeni postupak je bio u tijeku.

Podnositelj predstavke se, između ostalog, žalio na povredu čl. 8. i 10. Europske konvencije ističući da su istražna tijela medijima otkrila previše informacija o slučaju, uključujući i njegovo puno ime, čime su nanijela štetu njegovu ugledu, te da je službeno upozoren da ne otkriva informacije o istrazi, iako je dosta informacija već bilo u javnosti.

Ocjena Europskog suda

Članak 8. Konvencije

Sud je prihvatio da je otkrivanje informacija javnosti o suđenju doprinijelo raspravi od javnog interesa – u konkretnom slučaju radilo se o nabavi testova za COVID-19. Međutim, smatrao je da podnositelj predstavke u to vrijeme nije bio političar, niti je vršio javnu dužnost (bio je sveučilišni profesor, voditelj privatne kompanije i samostalni savjetnik). Zbog njegove prethodne uloge u javnom životu nije se mogao usporediti s političarem ili javnim dužnosnikom, dok njegova ozloglašenost nije bila takva da bi opravdala otkrivanje njegova identiteta. Nadalje, Sud je ukazao da je početne informacije o sumnjama protiv podnositelja predstavke, uključujući i njegovo puno ime i veze s Koalicijom, objavila Služba za posebne istrage, čiji je predstavnik također razgovarao s novinarima. Informaciju da je podnositelj predstavke osumnjičen za kaznena djela vlasti su objavile bez ikakve prethodne inicijative podnositelja predstavke. Sud je posebno istaknuo da je, u pokušaju da zaštiti svoj ugled, podnositelj predstavke reagirao na informacije koje su objavile vlasti, te da se nije dobrovoljno izložio javnosti. Potom, Sud je analizirao posljedice tužiteljevih izjava i zaključio da su one „ušle u moralnu prosudbu podnositelja predstavke, iskazanu snažnim i nedvosmislenim izrazima, i da mogu štetiti njegovu ugledu“. Konačno, Sud je napomenuo da su izjave vlasti o podnositelju predstavke bile lako dostupne na internetu, te naglasio da je rizik od štete koju sadržaj i komunikacije na internetu predstavljaju za ostvarivanje i uživanje ljudskih prava i sloboda, posebno prava na poštovanje privatnog života, svakako veći od onog koji predstavlja tisak, posebno zbog važne uloge pretraživača. U skladu s navedenim, Sud je smatrao da sadržaj i oblik priopćenja za javnost i javnih komentara istražnih organa nisu bili opravdani potrebom informiranja javnosti o kaznenom postupku koji je u tijeku, te da su bili takvi da su nanijeli ozbiljnu štetu ugledu podnositelja zahtjeva.

Članak 10. Konvencije

Podnositelj predstavke je prigovorio da mu je bilo zabranjeno raspravljati o slučaju u medijima, što ga je stavilo u nepovoljniji položaj u usporedbi s vlastima, koje su mogle slobodno javno komentirati njegov slučaj. U svojim pritužbama domaćim vlastima podnositelj predstavke je tvrdio da nakon što je toliko informacija postalo javno nije bilo jasno koje dodatne informacije nije smio otkriti. Sud je smatrao da su u specifičnim okolnostima ovog predmeta, gdje su mnoge bitne pojedinosti o istrazi već bile javne, domaće vlasti imale dužnost razjasniti opseg ograničenja nametnutog podnositelju predstavke, a što nisu učinile. Štoviše, vlasti se nisu bavile njegovom tvrdnjom da je ograničavanjem komentiranja tako značajne istrage, dok se istražnim tijelima i raznim državnim dužnosnicima dopuštalo da to učine, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na njih i onemogućen braniti svoj ugled. U svezi s tim, Sud je ponovio da kada je slučaj široko popraćen u medijima zbog ozbiljnosti činjenica i pojedinaca koji bi mogli biti upleteni, pojedinac ne može biti kažnjen za povredu tajnosti sudske istrage kada je samo dao osobne komentare na informacije koje su već poznate novinarima i o kojima oni namjeravaju izvještavati, sa ili bez tih komentara. U takvim okolnostima, Sud je smatrao da su domaće vlasti propustile navesti relevantne i dovoljne razloge da pokažu da je pobijano miješanje bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno ciljevima koji su se željeli postići.

Ostali navodi o povredama prava iz Europske konvencije

Europski sud je u ovom predmetu također zaključio da pritvor podnositelja predstavke nije bio u skladu sa zakonom, te da je prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost. Sud je također smatrao da je zapljena imovine podnositelja predstavke bila provedena bez ocjene razmjernosti mjere, te da nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i njegovih temeljnih prava. Utvrdio je povredu prava podnositelja predstavke na imovinu. U odnosu na članak 3. Europske konvencije Sud je smatrao da je ograničenje ulaska u zdravstvene ustanove moralo podnositelju predstavke uzrokovati stres i tjeskobu s obzirom na njegovu dijagnozu raka. Međutim, utvrđeno je da nije dostignut potrebni prag težine da bi se moglo pokrenuti pitanje garancija iz članka 3. jer je ograničenje ukinuto u roku od tri tjedna i on nije pokazao da je to utjecalo na njegovo zdravlje. Prigovor prema članku 6. stavak 2. (pretpostavka nevinosti) proglašen je nedopuštenim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova budući da je mogao podnijeti građansku tužbu za zaštitu svoje časti i ugleda protiv bilo koga, uključujući i državne službenike koji su implicirali njegovu krivnju.