Privatni život • Prepiska • Sloboda izražavanja • Nedostatak adekvatnih proceduralnih garancija za osporavanje navodne uporabe tajnog nadzora novinarke s ciljem otkrivanja njezinih novinarskih izvora • Kršenje čl. 8. i 10. Konvencije
Podnositeljica predstavke je novinarka dnevnog lista. Centralni okružni sud je odobrio mjere tajnog prikupljanja informacija protiv policajca T. (koji je kasnije u postupku pred sudom identificiran kao suprug podnositeljice predstavke), uključujući prisluškivanje i snimanje njegove telefonske komunikacije. Jednom prilikom snimljena su dva razgovora podnositeljice predstavke i T. koji su se ticali slučaja ubojstva visokog profila. Isti dan podnositeljica predstavke je objavila članak o ubojstvu. U kaznenom postupku koji je pokrenut protiv T. zbog optužbe za zlouporabu ovlasti nakon razmjene tajnih podataka o istrazi kaznenog djela ubojstva s podnositeljicom predstavke odlukom Regionalnog suda dozvoljeno je da se informacije koje su prikupljene tijekom prisluškivanja telefona koriste kao dokazi. Podnositeljica predstavke je podnijela kaznenu prijavu protiv Policijske uprave okruga Pešta zbog nezakonitog praćenja njezinih telefonskih razgovora. Prijava je odbijena. Nakon toga, podnositeljica predstavke je različitim nacionalnim tijelima podnijela niz pritužbi tvrdeći da je mjera tajnog nadzora korištena u odnosu na nju i da je primijenjena bez sudskog odobrenja. Također je tvrdila da joj je telefon prisluškivan s ciljem identifikacije njezinih izvora u policiji. Zatim je od Službe nacionalne obrane, a potom i od Upravnog i radnog suda Budimpešte zatražila dozvolu za pristup dokumentima prikupljenim tijekom kaznenog postupka protiv T. te pristup informacijama o mjerama nadzora. Nakon odgovora nadležnih organa da bi otkrivanje tražene informacije ugrozilo sprečavanje i/ili istragu kaznenog djela, podnositeljica predstavke je podnijela tužbu protiv Službe nacionalne obrane radi sudskog preispitivanja. U pravomoćnoj presudi (u kojoj je T. identificiran kao suprug podnositeljice predstavke) Upravni i radni sud je odbio tužbu smatrajući da podnositeljica predstavke nije imala pravo saznati identitet osobe za koju je naređeno tajno prikupljanje podataka.
Podnositeljica predstavke se žalila na temelju čl. 8., 10. i 13. Europske konvencije zbog prisluškivanja njezinih telefonskih poziva i uskraćivanja efikasnog pravnog lijeka.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je smatrao da pritužbu treba ispitati na temelju čl. 8. i 10. Europske konvencije, posebno u pogledu toga jesu li uspostavljene dovoljne mjere zaštite kako bi se osigurala prava podnositeljice predstavke prema tim odredbama.
S obzirom na prirodu pritužbe podnositeljice predstavke, Sud se osvrnuo na pitanje je li domaći postupak vođen uz zakonske procesne garancije koje bi podnositeljici predstavke pružile potrebnu zaštitu njezinih interesa. Što se tiče navoda podnositeljice predstavke da joj je telefon prisluškivan bez relevantne sudske odluke, Sud je naveo da ne može odlučivati o tome jesu li istražni organi provodili mjere tajnog nadzora u odnosu na podnositeljicu predstavke ili, ako jesu, jesu li zaobišli uvjet sudske ovlasti predviđene domaćim zakonom.
Posebno pitanje na koje je Sud ukazao jeste je li se podnositeljica predstavke mogla na efikasan način žaliti na navodno određivanje mjere nadzora i odsustvo sudske ovlasti. U svezi s tim, Sud je ponovio da je pitanje naknadnog obavještavanja o mjerama nadzora neraskidivo povezano s djelotvornošću pravnih lijekova. Sud je istaknuo da u mađarskom zakonu ne postoji nikakva odredba o bilo kojem obliku obavještavanja o mjerama tajnog nadzora, čak ni u slučajevima u kojima bi se obavještavanje moglo izvršiti bez ugrožavanja svrhe ograničenja nakon prestanka mjere nadzora. Sud stoga smatra da je bilo malo vjerojatno da će podnositeljica predstavke saznati da je njezina komunikacija presretnuta, što joj značajno otežava traženje pravnog lijeka za pretpostavljenu mjeru.
Sud je dalje ukazao na to da podnositeljica predstavke nije imala pristup nadležnom neovisnom i nepristranom tijelu koje bi ispitalo pritužbu o nezakonitom presretanju, neovisno o obavještenju da je do takvog presretanja došlo. Podnositeljica predstavke je različite organe vlasti obavijestila o svojoj zabrinutosti zbog praćenja njezinih telefonskih razgovora. Također je tražila dozvolu za pristup dokumentima nastalim u kontekstu kaznenog postupka protiv T. tražeći i pristup informacijama o mjerama nadzora. Međutim, nijedno od tijela nije pružilo nikakvo pojašnjenje o tome je li ona bila podvrgnuta tajnom prikupljanju informacija i, ako jest, je li mjera bila razmjerna njezinim osobnim okolnostima i je li ju odobrio sudac. Prvo, pritužba podnositeljice predstavke nije mogla biti razmatrana prema Zakonu o policiji budući da ne postoji nijedan pravni lijek protiv mjera koje se odnose na tajno prikupljanje informacija. Što se tiče ministra unutarnjih poslova i Komiteta za nacionalnu sigurnost, svakako je točno da je podnositeljici predstavke bilo dozvoljeno da se obrati tim organima na temelju sumnje da su joj komunikacije presretnute, čak i u odsustvu obavještenja o presretanju. Oba navedena organa vlasti su podnositeljici predstavke dala samo opća uvjeravanja o zakonitom funkcioniranju Službe nacionalne sigurnosti, ne rješavajući njezine pritužbe, uključujući i pitanje jesu li takve mjere poduzete i jesu li provedene zakonito i u skladu s interesima podnositeljice predstavke kao novinarke. Štoviše, čini se da takve opće izjave o zakonitom funkcioniranju službi nacionalne sigurnosti ne odražavaju bilo kakvu ravnotežu između težine kaznenog djela za koje se goni, s jedne strane, i potencijalno zastrašujućeg učinka koji nalog za prikupljanje tajnih informacija može imati na ostvarivanje slobode tiska, s druge strane.
Konačno, kako je Sud naveo, čini se da se, prema Zakonu o policiji, prije početka kaznene istrage može naložiti tajno prikupljanje informacija. Taj Zakon, kako je objasnio Apelacijski sud u Budimpešti, dopušta mjere bez ikakvih ograničenja u pogledu osoba koje podliježu tim mjerama. Iako je zakonodavstvo propisivalo kaznena djela koja bi mogla biti povod za presretanja, ono nije opisalo kategorije osoba koje bi mogle biti podvrgnute nadzoru, niti su predviđene iznimke ili ograničenja. Sud, također, nije uvjeren da je ta odredba dopuštala da se razmotri je li presretanje komunikacija uključivalo povjerljive novinarske izvore ili da je sudac mogao odbiti da mjeru odobri kako bi zaštitio izvore od otkrivanja. Odredba nije zahtijevala bilo kakvo balansiranje ciljeva kojima se teži primjenom mjera tajnog nadzora i posljedica prisluškivanja telefona novinara. U svjetlu navedenih razmatranja, a posebno propusta domaćih vlasti da riješe pritužbe podnositeljice predstavke, Sud nalazi da nisu postojale adekvatne proceduralne garancije da bi podnositeljica predstavke mogla osporiti uporabu tajnog nadzora protiv nje s ciljem otkrivanja njezinih novinarskih izvora. Utvrđeno je da je došlo do povrede čl. 8. i 10. Konvencije.
