Drugoga dana zasjedanja na 95. plenarnoj sjednici Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odlučivao o jednom broju zahtjeva za ocjenu ustavnosti i apelacija o navodnim povredama ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sa današnjega dijela 95. plenarne sjednice Ustavnoga suda BiH, isključivo radi ilustracije, izdvajamo:

U predmetu broj AP 2052/12 apelant Zdravko Marić iz Bratunca u apelaciji podnesenoj Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e), (f), (k) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zato što su, kako tvrdi, tijela uprave i Kantonalni sud proizvoljno, pogrešno i arbitrarno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno tumačili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kada su zaključili da mu ne pripada pravo na povrat predmetnoga stana.

Odlučujući o apelaciji, Ustavni sud BiH je zaključio da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su nadležna tijela i sud u okolnostima konkretnoga slučaja, tumačeći relevantnu odredbu materijalnoga prava, došli do proizvoljnoga zaključka čiji je rezultat lišavanje apelanta njegove imovine na način koji ne zadovoljava standard zakonitoga miješanja, te je, sukladno tomu, usvojio apelaciju Zdravka Marića i ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001407 08 U od 3. travnja 2012. godine.

Ustavni sud BiH je predmet vratio Kantonalnome sudu u Sarajevu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odlučujući u predmetu broj AP 3312/12, Ustavni sud BiH je djelomično usvojio apelaciju Mladena Milića iz Banjaluke i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te ukinuo Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002735 12 Krž3 od 23. travnja 2012. godine u dijelu u kojem je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na kazneno djelo ratni zločin protiv civilnoga pučanstva iz članka 173. stavak 1. točka c) Kaznenoga zakona Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud BiH je u odluci istaknuo da ukidanje Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002735 12 Krž3 od 23. travnja 2012. godine u dijelu iz prethodnoga stavka ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Ustavni sud BiH je predmet vratio Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnome postupku donijeti novu odluku prema standardima iz ove odluke, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Također, Ustavni sud BiH je odbio kao neutemeljenu apelaciju Mladena Milića u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Naime, Presudom Suda BiH broj S1 1 K 002735 11 Krl od 28. listopada 2011. godine apelant Mladen Milić iz Banjaluke je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnoga pučanstva iz članka 173. stavak 1. točka c) Kaznenoga zakona BiH u svezi sa člankom 180. stavak 1. KZBiH za koje ga je prvostupanjski sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

U apelaciji upućenoj Ustavnome sudu BiH apelant je istaknuo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Smatra da su redoviti sudovi izveli pogrešan zaključak o njegovoj odgovornosti za predmetno kazneno djelo, jer svi provedeni dokazi upućuju samo na jedan zaključak, a to je da je Sud BiH trebao i morao osloboditi apelanta kaznenopravne odgovornosti. Upućuje i na priziv protiv prvostupanjske presude, te smatra da je priziv trebalo uvažiti i apelanta osloboditi kaznenopravne odgovornosti, budući da apelant nije počinitelj predmetnoga kaznenoga djela. Prema apelantovom mišljenju, on ne može biti odgovoran za „eksces druge osobe“. Stoga, ukazuje na kršenje načela in dubio pro reo.

Odlučujući o apelaciji, Ustavni sud BiH je zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se obrazloženje osporenih odluka, u pogledu obvezne primjene blažega zakona, svodi na usporedbu KZBiH i KZSFRJ isključivo u dijelu koji od dva navedena zakona propisuje težu kaznu za počinitelja (apelanta), obzirom na to da je glavni argument bio da KZSFRJ za predmetno kazneno djelo propisuje (i) smrtnu kaznu. Nijedno od dvaju vijeća Suda BiH koja su odlučivala o ovome slučaju nije dalo obrazloženje o tomu koji od dva navedena zakona propisuje blažu kaznu za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnoga pučanstva. To je, prema mišljenju Ustavnoga suda, bilo obvezno imajući u vidu da je tendencija Suda BiH bila da se apelant blaže kazni (obzirom na to da je izrečena kazna ispod minimuma propisanoga zakonom), te je, stoga, bilo neophodno da se izvrši usporedba članka 173. KZBiH i članka 142. KZSFRJ, odnosno da obrazloženje koji od dva navedena zakona propisuje (i) blažu kaznu za apelanta i da se, onda, odluči koji je zakon blaži sa aspekta zakonskoga minimuma zaprijećene kazne i da se, sukladno tomu, primijeni blaži zakon.

Ustavni sud je, također, zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije, budući da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica u odnosu na utvrđivanje apelantove kaznenopravne odgovornosti, kao i na kršenje načela in dubio pro reo. Naime, apelant je u tijeku cijeloga kaznenoga postupka imao stručnu pomoć, te ničim nije doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na tužiteljsku stranu.

Sve odluke o zahtjevima za ocjenu ustavnosti i apelacijama, usvojene na sjednici, bit će u roku od mjesec dana dostavljene podnositeljima zahtjeva, odnosno apelacija, i objavljene na internetskoj stranici Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine.