Od odluka koje je donio u nastavku zasjedanja 155. plenarne sjednice Ustavni sud izdvaja:

AP-587/21 (V. Š.) – Apelacijom su osporene presude koje su donesene u kaznenom postupku koji je vođen protiv apelantice u kojem je apelantica proglašena krivom za počinjeno kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja i za kazneno djelo udruživanja radi činjenja kaznenih djela. Apelantici je u konačnici izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca. Apelantica je tijekom postupka prigovorila da nije bilo potrebnog odobrenja nadležnog državnog organa za njezino kazneno gonjenje jer ona podliježe zaštiti imuniteta. Ustavni sud je zaključio da postoje kontradiktornosti u obrazloženjima odluka redovnih sudova o tome je li se apelantica pozivala na imunitet ili ne. Na temelju toga je zaključio da obrazloženja osporenih presuda u dijelu odluke o apelantičinom pravu na imunitet ne zadovoljavaju kriterije „obrazložene odluke“ i da je došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

AP-745/21 („Koudijs Animal Nutrition B.V.“ Holandija) – Apelacijom su osporene odluke redovnih sudova kojima je apelantova tužba kojom je tražio isplatu duga od tuženog („Agrocentar“ d.o.o. Obudovac) odbačena zbog toga što su redovni sudovi zaključili da za odlučivanje o apelantovoj tužbi nije nadležan sud u Republici Srpskoj. Ustavni sud je u skladu s praksom Europskog suda iz presude Zubac protiv Hrvatske razmotrio je li apelantu u konkretnom postupku uskraćeno pravo na pristup sudu. U svezi s tim, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi jasno ukazali na temelju kojeg dokaza je utvrđeno da su apelant i tuženi ugovorili nadležnost Okružnog suda u Arnhemu (Holandija) i primjenu holandskog prava kao mjerodavnog prava u slučaju spora. Također, redovni sudovi su utvrđenu činjenicu doveli u vezu sa sadržajem članka 16. Zakona o parničnom postupku RS i članka 49. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja kao relevantnih odredbi u konkretnom slučaju. Shodno jasnim i relevantnim razlozima danim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud je zaključio da je konkretno ograničenje apelantovog prava na pristup sudu bilo legitimno i razmjerno cilju kojem se težilo, te da njime nije povrijeđena suština apelantovog prava na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud je naglasio da apelant i dalje ima mogućnost podnijeti tužbu sudu oko čije nadležnosti su se parnične stranke sporazumjele i tako zaštititi svoja građanska prava. Također, Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje ni u ostalim segmentima.

AP-882/21 (V. P.) – Apelacijom je osporena presuda Okružnog suda u Banjaluci kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi obvežu naknaditi joj nematerijalnu štetu koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Okružni sud je kao razlog za usvajanje žalbe tuženih istaknuo samo da su tuženi prenosili informacije koje su prije toga bile objavljene u medijima. Stoga se Ustavni sud nije mogao baviti pitanjima jesu li u spornom izražavanju iznesene činjenice ili vrijednosni sudovi, je li sporno izražavanje doprinijelo debati od javnog interesa, jesu li tuženi postupali u dobroj vjeri i jesu li provjerili informacije, kao ni drugim relevantnim pitanjima glede prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud je ocijenio da se suština apelantičinog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na ugled iz članka II/3.f) Ustava BiH i članka 8. Europske konvencije, pa je njezine navode ispitao prema standardima za ispitivanje povrede tog prava. Primjenjujući standarde Europskog i Ustavnog suda kada se radi o prenošenju informacija, Ustavni sud je zaključio da sporne informacije nisu bile javno objavljene u drugim medijima i sredstvima informiranja, pa se tuženi po toj osnovi nisu mogli osloboditi odgovornosti za klevetu. Ustavni sud je zaključio da u takvim okolnostima miješanje u apelantičino pravo na privatni život nije „predviđeno zakonom“, pa je stoga prekršeno njezino pravo iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

AP-1030/21 (B. P.) – Apelacijom je osporena presuda Vrhovnog suda FBiH kojom je u konačnici odbijena apelantova tužba protiv rješenja organa uprave kojim je apelantu prestalo pravo na starosnu mirovinu na temelju relevantnih odredbi Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH (Zakon o MIO) jer je ponovno stekao status osiguranika u obveznom osiguranju. Ustavni sud je, provodeći trodijelni test prava na imovinu, prihvatio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu zakonito i da slijedi legitiman cilj – dosljedno provođenje zakonskih odredbi i zaštita pravne sigurnosti. Međutim, Ustavni sud je, slijedeći svoju praksu iz predmeta broj AP-582/21, zaključio da je miješanje bilo neproporcionalno jer je rezultiralo potpunim prestankom apelantovog prava na isplatu starosne mirovine za razdoblje od dana stupanja na snagu Zakona o MIO do dana objave Presude Ustavnog suda FBiH broj U-36/18. Na taj način je apelant kao pojedinac primoran trpjeti pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe Zakona o MIO, za koju je naknadno utvrđeno da nije u suglasnosti s Ustavom FBiH. Ustavni sud je istaknuo da bi situacija mogla biti i drugačija da je apelant obvezan pretrpjeti razumno i razmjerno smanjenje mirovine, a ne potpunu obustavu prava, ili da je postojalo prijelazno razdoblje u kojem bi se prilagodio promjenama pravne regulative. Ustavni sud je ukazao da je Ustavni sud FBiH nakon donošenja osporene odluke donio Presudu broj U-20/22 kojom je odgovorio na ustavno pitanje primjene i djelovanja njegovih odluka u sudskim postupcima koji su u tijeku. Prema tom stavu Ustavnog suda FBiH, njegova presuda kojom je sporna odredba Zakona o MIO utvrđena neustavnom je bila primjenjiva u apelantovom slučaju s obzirom na to da je objavljena tijekom trajanja konkretnog upravnog spora. U svezi s tim, Ustavni sud je naglasio da u momentu donošenja osporene odluke sud nije mogao znati za taj stav Ustavnog suda FBiH. Međutim, Ustavni sud je ukazao da je sud svakako morao uzeti u obzir činjenicu da je sporna zakonska odredba utvrđena neustavnom u kontekstu obveze izravne primjene Europske konvencije propisane čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, što nije učinio. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.

AP-1646/21 (F. M.) – Ustavni sud je usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u postupku izdavanja i izvršenja naredbe koju je izdao Općinski sud u Bihaću. Naime, Općinski sud je, na zahtjev nadležne Kantonalne uprave za inspekcije (zbog navodnog obavljanja djelatnosti za koju apelant nema odobrenje nadležnog organa), primjenom čl. 67. i 72. ZKP-a, donio osporenu naredbu kojom se nalaže pretresanje stambenih i pratećih objekata u apelantovom vlasništvu. U osporenoj naredbi su poimenice navedena tri kantonalna inspektora Kantonalne uprave koja će pretresti apelantov objekt, uz asistenciju ovlaštenih službenih osoba MUP-a. Nadležna kantonalna uprava je na temelju osporene naredbe izvršila „inspekcijski nadzor“ stambenog objekta u apelantovom vlasništvu, o čemu je istog dana sastavljen „zapisnik o inspekcijskom nadzoru“, koji je potom dostavljen nadležnom kantonalnom tužiteljstvu. Nakon toga nadležno kantonalno tužiteljstvo donijelo je naredbu o neprovođenju istrage povodom izvršene navedene radnje pretresanja.

Ustavni sud je prvenstveno cijenio zakonitost pretresanja – miješanja u apelantovo pravo na dom u kontekstu obveze pružanja adekvatne i efikasne mjere zaštite od bilo kakve zlouporabe i proizvoljnosti u svjetlu uspostavljenih standarda iz prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda. Za Ustavni sud je bilo nesporno da, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a i Zakona o kantonalnim inspekcijama, kantonalni inspektori nisu „ovlaštene službene osobe“ koje mogu provesti pretres kao radnju koja se poduzima u istražnom postupku. Naglašeno je da je funkcija kaznenog gonjenja zakonom povjerena isključivo tužitelju, odnosno ovlaštenim službenim osobama koje on ovlasti da provedu neku istražnu radnju, u konkretnom slučaju radnju pretresanja. Stoga je zaključeno da odredba članka 67. stavak 2. ZKP-a, na temelju koje je donesena osporena naredba, nije primjenjiva na kantonalne inspektore kao državne službenike. Također je utvrđeno i da prisutni policijski službenici nisu vršili pretresanje apelantovog „doma“, već su „asistirali“ u smislu pružanja pomoći u obavljanju inspekcijskog nadzora u smislu članka 117. Zakona o inspekcijama. Osim toga, utvrđeno je i da u postupku izvršenja osporene naredbe nije postupljeno ni u skladu sa člankom 74. stavak (4) ZKP-a budući da prilikom pretresanja nije osigurano prisustvo dva punoljetna građanina. Ustavni sud je ukazao da je izdavanje osporene naredbe zapravo rezultiralo kombinacijom dva sasvim različita ovlaštenja policijskih službenika u smislu Zakona o inspekcijama i ZKP-a i da je Općinski sud zapravo „pomiješao“ institute iz oba zakona kako bi osigurao efektivnu primjenu članka 71. stavak (3) točka f) Zakona o inspekcijama. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da su osporena naredba i radnja pretresanja rezultat višestrukog nepoštovanja imperativnih normi propisanih ZKP-om, zbog čega u konkretnom slučaju nije zadovoljen kriterij miješanja „u skladu sa zakonom“ u smislu članka 8. Europske konvencije. S obzirom na zaključak o (ne)zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud nije utvrđivao postojanje legitimnog cilja i neophodnosti miješanja u smislu članka 8. Europske konvencije.

AP-4567/23 (Radio-televizija Bosne i Hercegovine – BHRT) – Apelacijama su osporene konačne presude Vrhovnog suda kojima su odbijene revizije protiv nižestupanjskih presuda kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT) kojim je tražila da joj RTRS isplati pripadajuću naknadu na ime prikupljenih RTV pristojbi u Republici Srpskoj. Sudovi su zaključili da Zakonom o Javnom RTV sustavu predviđeni javni RTV sustav nikada nije u potpunosti implementiran jer nije zaživjela Korporacija javnih RTV servisa, niti je funkcionirao Odbor sustava kao nadzorno tijelo za naplatu i raspodjelu pristojbe. Na temelju toga, sudovi su zaključili da apelantica nije imala pravo zahtijevati isplatu sredstava izravno od tuženog i da nije bila aktivno legitimirana za podnošenje tužbe. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da osporene presude nisu zadovoljile načelo proporcionalnosti jer nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite apelantičinog prava na imovinu. Ustavni sud je naglasio da apelantici nije mogao biti nametnut prekomjeran teret uslijed toga što Odbor sustava nije funkcionirao i što Korporacija nije zaživjela. Također je naglasio da tuženi nije imao zakonsko pravo zadržati cjelokupan iznos RTV pristojbe. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud je ukazao da samo u situaciji da Odbor sustava ispunjava svoje zakonske obveze i da je tuženi izvršio svoju zakonsku obvezu i na jedinstveni račun uplatio ukupan iznos prikupljene RTV pristojbe, moglo bi biti prihvaćeno tumačenje redovnih sudova da apelantica i tuženi nisu u bilo kakvom materijalnopravnom odnosu. Stoga je zaključeno da je došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu, zbog čega su presude Vrhovnog suda ukinute i predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje.

AP-3687/24 (D. S. i S. S.) – Odbijena je apelacija podnesena protiv osporene presude Okružnog suda zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud je primijenio standarde Europskog suda za odlučivanje o navodima koji predstavljaju „četvrtu instancu“ iz predmeta Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine. Zaključio je da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno usvojenje usvojenice iz članka 157. Obiteljskog zakona. U svezi s tim, Ustavni sud je istaknuo da iz odredbe članka 157. Obiteljskog zakona proizlazi da je za potpuno usvojenje neophodna suglasnost roditelja da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 152. Obiteljskog zakona, na koju se Okružni sud također pozvao, proizlazi da za nepotpuno usvojenje nije potrebna suglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da ako je „zakonodavac želio predvidjeti mogućnost potpunog usvojenja djeteta čijim su roditeljima oduzeti roditeljsko pravo ili poslovna sposobnost, to bi izričito predvidio“. U svezi s apelacijskim navodima da se u osporenim odlukama nije vodilo računa o interesu usvojenice, shodno odredbama Obiteljskog zakona i Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u svojoj odluci jasno ukazalo da u rješenju Centra upravo nedostaje obrazloženje zašto je potpuno usvojenje u najboljem interesu usvojenice. Pri tome, Ustavni sud je konstatirao da ni apelanti u apelaciji ne navode zašto je u konkretnom slučaju u najboljem interesu usvojenice da bude potpuno usvojena, odnosno zašto se najbolji interes usvojenice ne može ostvariti nepotpunim usvojenjem. Ustavni sud zapaža da za nepotpuno usvojenje nije potrebna suglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost, kao u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je odlučenje Okružnog suda proizvoljno ili očigledno nerazumno, niti da je zanemaren interes usvojenice pa da je proizvoljno tumačena Konvencija o pravima djeteta, kako to apelanti navode.