U dosadašnjem tijeku zasjedanja Ustavni sud je donio sljedeće odluke:

Odlukom broj U-13/24 Ustavni sud je utvrdio da odredbe članka 22. stavak (5), članka 24. stavak (4), članka 26. i članka 30. Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 61/24, u daljnjem tekstu: ZRGI) nisu u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je navedene odredbe stavio izvan snage ab initio i odredio da one prestaju važiti od dana njihove objave u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 61/24.

Obrazlažući odluku, Ustavni sud je, između ostalog, podsjetio na dosadašnju vlastitu praksu tumačenja čl. I/2. i III/3.b) Ustava BiH. Potom, Ustavni sud je ukazao da iz sadržaja osporenih odredbi i navoda podnositelja zahtjeva proizlazi da se u ovom predmetu suštinski postavlja pitanje je li za potrebe održavanja referenduma i pokretanja građanske inicijative mogla biti uspostavljena nadležnost Republičkog izbornog povjerenstva (u daljnjem tekstu: RIP) da pravilnikom propisuje formu i sadržaj glasačkog popisa (članak 22. stavak (5) ZRGI-ja), da donosi pravilnik na temelju kojeg zaključuje i potvrđuje konačne izvode iz glasačkog popisa koji se koristi za provedbu referenduma i da propisuje rokove i način za zaključivanje i potvrđivanje konačnog glasačkog popisa i za dostavu podataka o promjenama u evidenciji građana koji glasaju u inozemstvu (članak 24. stavak 4. ZRGI-ja), da za potrebe vođenja glasačkog popisa i izradu izvoda iz glasačkog popisa potrebne podatke preuzima posredstvom Ministarstva unutarnjih poslova (članak 26.) i da donosi naputak kojim utvrđuje način i postupak izvoda iz glasačkog popisa za glasače koji su vezani za domove zbog starosti, bolesti ili invaliditeta i koji se nalaze u ustanovama za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija ili drugim ustanovama, a imaju pravo glasati na referendumu (članak 30.).

Potom, Ustavni sud je, krećući se u granicama konkretnog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, ukazao na vlastitu praksu iz odluka u predmetima br. U-4/12 i U-12/24 u kojima je razmatrao pitanja nadležnosti Izbornog povjerenstva u Republici Srpskoj da za potrebe održavanja općih i lokalnih izbora u tom entitetu odlučuje o pitanjima u svezi s biračkim popisom. U svezi s tim, Ustavni sud je zaključio da ni Izbornim zakonom ni Odlukom koju je SIP donio na temelju ovlaštenja iz Izbornog zakona nije predviđena bilo kakva nadležnost RIP-a da odlučuje o biračkom popisu, niti da donosi podzakonske akte koji se odnose na birački popis za potrebe provedbe referenduma, niti se može zaključiti da postoji nadležnost da potrebne podatke preuzima posredstvom Ministarstva unutarnjih poslova. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe članka 2.9 stavak (4) Izbornog zakona proizlazi da je SIP jedino tijelo koje je odgovorno za točnost, ažurnost i ukupni integritet Središnjeg biračkog popisa za teritorij Bosne i Hercegovine. Također, iz članka 3.1 Izbornog zakona proizlazi da se, pored ostalog, Središnji birački popis formira, vodi i koristi i za provedbu referenduma, što upućuje na zaključak da se za provedbu referenduma mogu koristiti samo podaci iz tog popisa koji vodi SIP, naročito imajući u vidu činjenicu da je u članku 3.7 stavak (3) Izbornog zakona propisano da SIP može utvrditi izvod iz Središnjeg biračkog popisa i za potrebe provedbe referenduma. Stoga, Ustavni sud je zaključio da su odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na Središnji birački popis primjenjive na postupak provedbe referenduma i građanske inicijative u Republici Srpskoj.

Na temelju toga, Ustavni sud je, primjenjujući načela i stajališta iz svoje dosadašnje prakse, zaključio da osporene odredbe članka 22. stavak (5), članka 24. stavak (4), te čl. 26. i 30. ZRGI-ja predstavljaju normiranje oprečno izričitim odredbama članka 2.9 stavak (4), članka 3.1, članka 3.4 stavak (3), članka 3.5 stavak (2), članka 3.6 stavak (2) točka e), članka 3.6 stavak (7), članka 3.7 stavak (3) i članka 3.14 Izbornog zakona BiH kao „odluke institucija Bosne i Hercegovine“. Ustavni sud je naglasio da se, u biti, osporenim odredbama koje je donijela Narodna skupština ponavlja tekst odredbi Izbornog zakona BiH o nadležnosti SIP-a i, bez bilo kakve ustavne ovlasti, nadležnost za reguliranje takvih pitanja s ciljem provedbe referenduma i građanske inicijative se povjerava RIP-u. Na takav način, kako je naglašeno, Narodna skupština je u cijelosti zanemarila odredbu članka 20.11 Izbornog zakona kojom je propisana obveza entiteta da uskladi svoje zakone i propise s Izbornim zakonom. Stoga, Ustavni sud je zaključio da odredbe članka 22. stavak (5), članka 24. stavak (4), te čl. 26. i 30. ZRGI-ja, koji je donijela Narodna skupština, nisu u skladu sa čl. I/2., III/3.b) i VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što su donesene protivno odredbama Izbornog zakona, čime je prekršeno ustavno načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem su entiteti dužni poštovati zakone na razini Bosne i Hercegovine, kao i načelo obveze poštovanja „odluke institucija Bosne i Hercegovine“ iz članka III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odlukom u predmetu broj U-19/24 Ustavni sud je utvrdio da članak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društvima za osiguranje („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 74/10), koji glasi: „U članku 18. u stavku 4. poslije riječi: 'može' dodaju se riječi: 'samostalno ili'“, nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je utvrdio da navedene odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objave odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

Ustavni sud je ukazao da je osporenom odredbom proširena nadležnost Agencije za osiguranje RS u međunarodnim odnosima omogućujući joj da samostalno ili u suradnji s Agencijom za osiguranje BiH zaključuje sporazume o suradnji s nadležnim organima u drugim zemljama, koji uključuju razmjenu podataka. U svezi s tim, Ustavni sud se pozvao na prethodne odluke u kojima se razmatralo pitanje nadležnosti Agencije za osiguranje BiH (broj U-17/09 od 27. ožujka 2010. godine i broj U-11/15 od 6. travnja 2016. godine) podsjećajući da Zakon o Agenciji za osiguranje BiH predstavlja obvezujući pravni okvir s kojim se moraju uskladiti entitetski propisi koji reguliraju osiguranje.

Ustavni sud je istaknuo da je člankom 9. stavak 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH propisano da je Agencija za osiguranje BiH nadležna za zaključivanje ugovora za razmjenu podataka s nadležnim organima drugih zemalja, uz suradnju s entitetskim agencijama za nadzor osiguranja. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da proširenje nadležnosti Agencije za osiguranje RS nije u skladu sa člankom 9. stavak 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH. Također, obrazloženo je da prema članku 9. tog Zakona Agencija za osiguranje BiH ima nadležnost zastupati Bosnu i Hercegovinu glede svih pitanja vezanih za osnivanje podružnica ili supsidijarnih društava, osiguravajućih društava ili posrednika u bilo kojem entitetu ili Brčko distriktu i u trećim zemljama. To znači da, prema toj odredbi, isključivo Agencija za osiguranje BiH „zaključuje ugovore o suradnji za razmjenu podataka s nadležnim organima drugih zemalja, uz suradnju s entitetskim agencijama, pri čemu surađuje s entitetskim agencijama“. Imajući u vidu navedene odredbe državnog zakona, Ustavni sud je zaključio da entitetske agencije nemaju neovisno ovlaštenje da bez suradnje s Agencijom za osiguranje BiH zaključuju međunarodne ugovore za razmjenu podataka. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je osporena odredba u suprotnosti sa člankom 9. stavak 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH kao odluke institucija Bosne i Hercegovine, a slijedom toga i u suprotnosti sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odlukom broj U-2/25 Ustavni sud je utvrdio da Zakon o dopuni Zakona o uporabi zastave, grba i himne („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/25) nije u suglasnosti s odredbama čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je navedene odredbe stavio van snage ab initio i odredio da one prestaju važiti od dana njihove objave u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 4/25 od 24. siječnja 2025. godine.

Ustavni sud je u obrazloženju odluke podsjetio na dosadašnju praksu u tumačenju čl. I/2. i III/3.b) te alineje 6. Preambule Ustava BiH. Istaknuo je da je Zakon o uporabi zastave, grba i himne prije donošenja osporene odredbe sadržavao odredbe koje se odnose na protokolarna i tehnička pitanja povremene uporabe simbola RS sa simbolima stranih država. Međutim, ocijenjeno je da se osporenim Zakonom o dopuni Zakona o uporabi zastave, grba i himne omogućuje trajno isticanje simbola stranih država bez jasno definiranih uvjeta, čime se otvara prostor za proizvoljnu i politički motiviranu praksu, kojom se per se narušavaju državnost, suverenitet, teritorijalni integritet i politička neovisnost BiH.

Ustavni sud je naglasio da su obilježja poput zastave i himne vrlo važna jer ta obilježja odražavaju ustavni poredak i pravnu strukturu države. Ustavni sud je dalje istaknuo da ni Parlamentarna skupština BiH niti entitetski zakonodavci nemaju nadležnost odobriti da obilježja stranih država predstavljaju BiH jer bi to bilo protivno opredijeljenosti „za suverenitet, teritorijalni integritet i političku neovisnost BiH u skladu s međunarodnim pravom“. Ustavni sud je također ukazao da nije sporno da je Narodna skupština RS kao entitetsko zakonodavno tijelo ovlaštena propisati oblik, izgled i sadržaj simbola RS, te način i mjesto njihove uporabe, kao i da je ovlaštena propisivati način na koji će organi i institucije RS isticati simbole strane države. Međutim, Ustavni sud je naglasio da je tu nadležnost potrebno vršiti u skladu s ustavnom obvezom prema suverenitetu, teritorijalnom integritetu i političkoj neovisnosti BiH.

Ustavni sud je istaknuo da sporna odredba omogućuje isticanje obilježja određenih stranih država na način da to očigledno daje na znanje ljudima u BiH da je strana država imala ili još uvijek ima ulogu u pitanjima upravljanja u BiH. Pored toga, naglašeno je da ona može ukazati na odanost entiteta vladi te strane države. Stoga je ocijenjeno da je takva odredba prima facie suprotna opredijeljenosti entiteta za suverenitet, teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektivitet BiH. Naime, to jednostavno znači da predstavljanje entiteta i njihovih radnji unutar države BiH obilježjima koja nisu utvrđena entitetskim zakonom o zastavi, grbu i himni odnosno državnim zakonom o zastavi, grbu i himni predstavlja povredu članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članka III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud je naglasio da bi uporaba modifikacije „država s kojima pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u Republici Srpskoj imaju zajedničko historijsko, kulturološko i tradicionalno naslijeđe“ otvorila mogućnost selektivne uporabe obilježja stranih država koja bi mogla biti diskriminirajuća u odnosu na specifičnu ustavnu strukturu BiH. Stoga, Ustavni sud zaključuje da Zakon o dopunama Zakona o uporabi zastave, grba i himne nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine.