Utvrđivanje očinstva • Povreda članka 8. Europske konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Podnositelj predstavke je u razdoblju od 2000. do 2005. godine bio u vezi sa E. R., koja je u to vrijeme bila udana za C. H. Godine 2002. E. R. je rodila djevojčicu C. U skladu sa zakonskom odredbom koja predviđa pravnu pretpostavku da je otac djeteta rođenog u braku muž majke, djevojčica je upisana u matičnu knjigu rođenih kao kćerka E. R. i C. H. U razdoblju između 2006. i 2018. godine proveden je niz postupaka s ciljem utvrđivanja očinstva. Na temelju DNK testa utvrđeno je da je podnositelj predstavke otac djevojčice C. Prvostupanjski sud je proglasio podnositelja predstavke ocem djevojčice C. Nakon žalbe E. R. kao umješača, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku odluku, odbio tužbu i obustavio postupak utvrdivši da je status oca utvrđen na temelju izjave o očinstvu koju je dao C. H., te da se postupak za utvrđivanje očinstva djeteta mogao pokrenuti samo ako je status oca bio upražnjen. U odgovoru na prigovore podnositelja predstavke drugostupanjski sud je istaknuo da, unatoč jasnom nalogu organa starateljstva, staratelj ad litem (koji je po mađarskom zakonu bio nadležan za pokretanje postupka utvrđivanja očinstva) nije pokrenuo postupak protiv C. H. za poništenje njegovog očinstva te se stoga to pitanje nije moglo ispitati u postupku pred njim.

U međuvremenu, staratelj ad litem, zastupajući djevojčicu C., podnio je tužbu kojom je osporio očinstvo C. H. Domaći sud je odbacio tužbu kao zastarjelu. Zaključio je da je stupanjem na snagu novog Građanskog zakona kojim se ukida stari Obiteljski zakon, između ostalog, predviđeno da se postupak za poništenje očinstva može pokrenuti u roku od godinu dana od dana kada je dotična osoba saznala za te činjenice. Prema mišljenju suda, budući da je djevojčica C. bila tužiteljica u postupku, početak roka od godinu dana bio je dan kada je organ starateljstva imenovao staratelja ad litem. Sud je konstatirao da postupak u svezi s utvrđivanjem očinstva podnositelja predstavke u odnosu na djevojčicu C. nije prekinuo zakonski rok od godinu dana.

Podnositelj predstavke se žalio Europskom sudu na nemogućnost da mu se prizna očinstvo u odnosu na njegovu kćer jer su domaći organi bili neefikasni u vođenju postupka. Pozvao se na članak 8. Europske konvencije.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je pritužbu podnositelja predstavke ispitao iz ugla pozitivnih obveza države prema članku 8. Europske konvencije.

U pogledu načina na koji je vođen postupak za utvrđivanje očinstva, Europski sud je istaknuo da, nakon što je DNK testom utvrđeno da je podnositelj predstavke otac djevojčice C., podnositelj predstavke je tražio da se njegovo očinstvo registrira bez odlaganja. Međutim, domaće zakonodavstvo mu to nije dozvoljavalo bez pristanka majke, čak i ako je to u najboljem interesu djeteta. Naprotiv, vlasti su ponovno registrirale gospodina C. H. kao oca djeteta, iako se njegova izjava o očinstvu kosila s utvrđenim činjenicama. Takav pristup onemogućio je podnositelju predstavke da mu se prizna očinstvo unatoč konačnoj sudskoj odluci kojom je utvrđeno da je on biološki otac djeteta. Također, podnositelj predstavke je spriječen pokrenuti upravni postupak za rješavanje obiteljskog statusa djeteta budući da je status oca djevojčice C. već bio upisan u matičnu knjigu. Europski sud je ukazao da su, unatoč prethodnom zaključku da je utvrđivanje očinstva u interesu djevojčice C., domaći organi izvršili novu procjenu koja je dala isti rezultat kao i ranije. Domaće vlasti su zaključile da su nesigurnost i oprečne informacije o njezinom podrijetlu negativno utjecale na psihu i emocionalni razvoj djevojčice C., što je iziskivalo neophodno razjašnjenje njezinog obiteljskog statusa. Domaćim vlastima bilo je potrebno tri godine da iznova riješe pitanje najboljeg interesa djeteta te da imenuju i upute staratelja ad litem koji zastupa interese djeteta da pokrene postupak za poništenje očinstva C. H. i utvrđivanje očinstva podnositelja predstavke. Europski sud je dalje ukazao da su odredbe zakona dozvoljavale osporavanje pretpostavke očinstva u roku od godinu dana od dana kada je dotična osoba saznala za te činjenice. Međutim, budući da te odredbe nisu dozvoljavale bilo kakvo drugo opravdanje za propuštanje roka, one nisu obuhvaćale situaciju podnositelja predstavke u kojoj je građanska tužba odbačena kao zastarjela zbog propusta staratelja kojeg je imenovala država.

Europski sud je podsjetio da, prema Konvenciji, odgovornost države može nastati u odnosu na djela svih njezinih organa, agenata i službenika, te tako i u odnosu na staratelja ad litem imenovanog da zastupa djevojčicu C. Europski sud je istaknuo da je staratelj trebao slijediti sve pravne lijekove neophodne za rješavanje obiteljskog statusa djevojčice C. Time što to nije uradio navrijeme, odnosno prije isteka relevantnog roka, on je praktično podnositelja predstavke lišio mogućnosti da uspostavi pravni odnos sa svojim djetetom.

Europski sud je konstatirao da je domaće zakonodavstvo sadržavalo neke zaštitne mjere koje omogućavaju ispitivanje svih interesa prije bilo kakve odluke o pokretanju postupka koja bi mogla utjecati na obiteljski status djeteta. Međutim, malo pažnje je posvećeno praktičnoj primjeni tih zaštitnih mjera u odnosu na podnositelja predstavke, a i postupanje vlasti u njegovom slučaju nije osiguralo to da njegova prava i interesi budu razmotreni. Europski sud je ukazao na odluke koje su donosili domaći organi, a kojima su poništavani raniji zaključci, potom odluke koje su bile očigledno nespojive sa činjeničnim stanjem konkretnog slučaja i, konačno, na ponašanje staratelja ad litem, posebno u nedostatku bilo kakvog izravno dostupnog postupka kojim bi podnositelj predstavke mogao tražiti utvrđivanje svog zakonskog očinstva.

Europski sud je ispitao način na koji su svi ti elementi zajedno utjecali na situaciju podnositelja predstavke i zaključio da, čak i imajući u vidu polje slobodne procjene ostavljeno državi, podnositelju predstavke nije osigurano poštovanje njegovog obiteljskog života, na što je on imao pravo prema Europskoj konvenciji. Sud je utvrdio da je došlo do kršenja članka 8. Europske konvencije.