Zatvorska kazna zbog prosjačenja • Miješanje u pravo na privatni život nije bilo nerazmjerno • Predstavka odbačena kao ratione materiae nedopuštena
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke je tijekom nekoliko godina u različitim razdobljima boravio u Danskoj. Tijekom 2013. godine opomenut je zbog prosjačenja, a 2015. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam dana zbog istog kaznenog djela. Presudom Okružnog suda u Kopenhagenu iz 2019. godine podnositelj predstavke osuđen je za prosjačenje i uvredu policijske inspektorice u vršenju njezinih funkcija na ukupnu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset dana. Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir da je podnositelj predstavke ranije bio osuđivan za prosjačenje. Presudom Višeg suda, na temelju sveobuhvatne i specifične ocjene činjenica, utvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od dvadeset dana ne predstavlja nerazmjerno miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštovanje privatnog života. Odlukom Odbora za žalbe nije dozvoljeno podnošenje žalbe Vrhovnom sudu.
Podnositelj predstavke se, između ostalog, žalio da je presuda Višeg suda u suprotnosti sa člankom 8. Europske konvencije.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je ukazao da je Viši sud krenuo od pretpostavke da pritužba podnositelja predstavke potpada u djelokrug članka 8. Europske konvencije te konstatirao da osuda i kazna za prosjačenje predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštovanje privatnog života. Viši sud je također istaknuo da podnositelj predstavke nije bio u očigledno ranjivoj situaciji u kojoj je prosjačenje bila njegova jedina opcija da osigura vlastiti opstanak. Imao je u vidu, između ostalog, činjenicu da je podnositelj predstavke imao prihod od drugih aktivnosti, da je mogao više puta putovati na relaciji Rumunjska – Danska, da je redovito slao novac svojoj obitelji u Rumunjsku te da je kod njega pronađeno oko 135 eura.
Ocjenjujući okolnosti ovog predmeta, „posebno ekonomsku i socijalnu situaciju osobe”, Europski sud je primijetio da, kao i u predmetu Lăcătuş protiv Švicarske, elementi koji su potrebni da se utvrdi je li ili nije podnositelj predstavke imao sredstva za izdržavanje uglavnom su ovisili o informacijama koje je dostavio sam podnositelj predstavke, a koje domaći organi nisu mogli provjeriti, prvenstveno zato što je bio stranac. Prema mišljenju Europskog suda, teret mora biti na podnositelju predstavke da potkrijepi svoju tvrdnju da se nalazio u nesigurnoj i ranjivoj situaciji, uključujući i to da mu nedostaje dovoljno sredstava za izdržavanje.
Europski sud je istaknuo da iako je znatan broj činjenica koje je samo podnositelj predstavke mogao rasvijetliti ostao nepoznat, podnositelj predstavke je objasnio da je imao 61 godinu, da je nepismen i nezaposlen. Od 2013. godine podnositelj predstavke koristio je mogućnost da zarađuje za život u Danskoj, ekonomski dobro razvijenoj zemlji, prodajom novina, prikupljanjem flaša i prosjačenjem. Iz tih izvora prihoda ne samo da je mogao zarađivati za život nego i redovito slati novac svojoj obitelji u Rumunjsku. Čin prosjačenja je stoga bio sredstvo ili barem dodatno sredstvo prihoda za podnositelja predstavke. Osim toga, Europski sud je primijetio da je podnositelj predstavke, s obzirom na to da je državljanin Europske unije, imao pravo ući u Dansku i boraviti u toj zemlji do tri mjeseca bez ikakvih administrativnih zahtjeva, u skladu sa člankom 6. Direktive 2004/38/EZ Europske unije. Štaviše, u slučaju potrebe, mogao se prijaviti za novčanu pomoć. U takvim okolnostima Europski sud nije uvjeren da podnositelj predstavke nije imao dovoljno sredstava za život i da je prosjačenje bilo njegova jedina opcija da osigura vlastiti opstanak.
Europski sud je također ukazao da se konkretan slučaj ne tiče opće zabrane prosjačenja, za razliku od situacije u predmetu Lăcătuş protiv Švicarske, gdje je apsolutna zabrana prosjačenja obuhvatila cijeli Kanton Ženeva. U tom predmetu, određivanjem opće zabrane prosjačenja i izricanjem novčane kazne koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti zatvorskom kaznom, vlasti su spriječile podnositeljicu predstavke da prilazi drugima kako bi dobila oblik pomoći koji je u njezinoj situaciji bio jedno od mogućih sredstava za zadovoljavanje njezinih osnovnih potreba. U takvoj situaciji „pravo da pozove druge u pomoć“ spada u samu bit prava zaštićenih člankom 8. Konvencije. Međutim, u Danskoj je prosjačenje dozvoljeno pod određenim uvjetima. Prema formulaciji članka 197. Kaznenog zakona Danske, osoba je mogla biti osuđena za prosjačenje samo ako je njezino ponašanje izazvalo smetnje u javnosti i ako je prethodno bila upozorena. Osim toga, od lipnja 2017. godine osoba je mogla biti osuđena za prosjačenje ako se to prosjačenje odvijalo u pješačkoj zoni, na stanicama, u supermarketima i ispred njih ili u javnom prijevozu. Stoga, podnositelj predstavke u tom slučaju mogao je i može nastaviti prositi u Kopenhagenu i drugim mjestima u Danskoj, izvan određenih područja, pod uvjetom da se to ne odvija tako da smeta javnosti. S obzirom na navedeno, Europski sud je zaključio da članak 8. nije primjenjiv na činjenice ovog predmeta i odbacio predstavku u ovom dijelu kao ratione materiae nedopustivu.
