Utvrđivanje očinstva • Povreda člana 8. Evropske konvencije
Činjenice i navodi podnosioca predstavke
Podnosilac predstavke je u periodu od 2000. do 2005. godine bio u vezi sa E. R., koja je u to vrijeme bila udata za C. H. Godine 2002. E. R. je rodila djevojčicu C. U skladu sa zakonskom odredbom koja predviđa pravnu pretpostavku da je otac djeteta rođenog u braku muž majke, djevojčica je upisana u matičnu knjigu rođenih kao kćerka E. R. i C. H. U periodu između 2006. i 2018. godine proveden je niz postupaka s ciljem utvrđivanja očinstva. Na osnovu DNK testa utvrđeno je da je podnosilac predstavke otac djevojčice C. Prvostepeni sud je proglasio podnosioca predstavke ocem djevojčice C. Nakon žalbe E. R. kao umješača, drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu odluku, odbio tužbu i obustavio postupak utvrdivši da je status oca utvrđen na osnovu izjave o očinstvu koju je dao C. H., te da se postupak za utvrđivanje očinstva djeteta mogao pokrenuti samo ako je status oca bio upražnjen. U odgovoru na prigovore podnosioca predstavke drugostepeni sud je istakao da, uprkos jasnom nalogu organa starateljstva, staratelj ad litem (koji je po mađarskom zakonu bio nadležan za pokretanje postupka utvrđivanja očinstva) nije pokrenuo postupak protiv C. H. za poništenje njegovog očinstva te se stoga to pitanje nije moglo ispitati u postupku pred njim.
U međuvremenu, staratelj ad litem, zastupajući djevojčicu C., podnio je tužbu kojom je osporio očinstvo C. H. Domaći sud je odbacio tužbu kao zastarjelu. Zaključio je da je stupanjem na snagu novog Građanskog zakona kojim se ukida stari Porodični zakon, između ostalog, predviđeno da se postupak za poništenje očinstva može pokrenuti u roku od godinu dana od dana kada je dotično lice saznalo za te činjenice. Prema mišljenju suda, budući da je djevojčica C. bila tužiteljica u postupku, početak roka od godinu dana bio je dan kada je organ starateljstva imenovao staratelja ad litem. Sud je konstatirao da postupak u vezi s utvrđivanjem očinstva podnosioca predstavke u odnosu na djevojčicu C. nije prekinuo zakonski rok od godinu dana.
Podnosilac predstavke se žalio Evropskom sudu na nemogućnost da mu se prizna očinstvo u odnosu na njegovu kćer jer su domaći organi bili neefikasni u vođenju postupka. Pozvao se na član 8. Evropske konvencije.
Ocjena Evropskog suda
Evropski sud je pritužbu podnosioca predstavke ispitao iz ugla pozitivnih obaveza države prema članu 8. Evropske konvencije.
U pogledu načina na koji je vođen postupak za utvrđivanje očinstva, Evropski sud je istakao da, nakon što je DNK testom utvrđeno da je podnosilac predstavke otac djevojčice C., podnosilac predstavke je tražio da se njegovo očinstvo registrira bez odlaganja. Međutim, domaće zakonodavstvo mu to nije dozvoljavalo bez pristanka majke, čak i ako je to u najboljem interesu djeteta. Naprotiv, vlasti su ponovo registrirale gospodina C. H. kao oca djeteta, iako se njegova izjava o očinstvu kosila s utvrđenim činjenicama. Takav pristup onemogućio je podnosiocu predstavke da mu se prizna očinstvo uprkos konačnoj sudskoj odluci kojom je utvrđeno da je on biološki otac djeteta. Također, podnosilac predstavke je spriječen da pokrene upravni postupak za rješavanje porodičnog statusa djeteta budući da je status oca djevojčice C. već bio upisan u matičnu knjigu. Evropski sud je ukazao da su, uprkos prethodnom zaključku da je utvrđivanje očinstva u interesu djevojčice C., domaći organi izvršili novu procjenu koja je dala isti rezultat kao i ranije. Domaće vlasti su zaključile da su nesigurnost i oprečne informacije o njenom porijeklu negativno utjecale na psihu i emocionalni razvoj djevojčice C., što je iziskivalo neophodno razjašnjenje njenog porodičnog statusa. Domaćim vlastima bilo je potrebno tri godine da iznova riješe pitanje najboljeg interesa djeteta te da imenuju i upute staratelja ad litem koji zastupa interese djeteta da pokrene postupak za poništenje očinstva C. H. i utvrđivanje očinstva podnosioca predstavke. Evropski sud je dalje ukazao da su odredbe zakona dozvoljavale osporavanje pretpostavke očinstva u roku od godinu dana od dana kada je dotično lice saznalo za te činjenice. Međutim, budući da te odredbe nisu dozvoljavale bilo kakvo drugo opravdanje za propuštanje roka, one nisu obuhvatale situaciju podnosioca predstavke u kojoj je građanska tužba odbačena kao zastarjela zbog propusta staratelja kojeg je imenovala država.
Evropski sud je podsjetio da, prema Konvenciji, odgovornost države može nastati u odnosu na djela svih njenih organa, agenata i službenika, te tako i u odnosu na staratelja ad litem imenovanog da zastupa djevojčicu C. Evropski sud je istakao da je staratelj trebao slijediti sve pravne lijekove neophodne za rješavanje porodičnog statusa djevojčice C. Time što to nije uradio navrijeme, odnosno prije isteka relevantnog roka, on je praktično podnosioca predstavke lišio mogućnosti da uspostavi pravni odnos sa svojim djetetom.
Evropski sud je konstatirao da je domaće zakonodavstvo sadržavalo neke zaštitne mjere koje omogućavaju ispitivanje svih interesa prije bilo kakve odluke o pokretanju postupka koja bi mogla utjecati na porodični status djeteta. Međutim, malo pažnje je posvećeno praktičnoj primjeni tih zaštitnih mjera u odnosu na podnosioca predstavke, a i postupanje vlasti u njegovom slučaju nije osiguralo to da njegova prava i interesi budu razmotreni. Evropski sud je ukazao na odluke koje su donosili domaći organi, a kojima su poništavani raniji zaključci, zatim odluke koje su bile očigledno nespojive sa činjeničnim stanjem konkretnog slučaja i, konačno, na ponašanje staratelja ad litem, posebno u nedostatku bilo kakvog direktno dostupnog postupka kojim bi podnosilac predstavke mogao tražiti utvrđivanje svog zakonskog očinstva.
Evropski sud je ispitao način na koji su svi ti elementi zajedno utjecali na situaciju podnosioca predstavke i zaključio da, čak i imajući u vidu polje slobodne procjene ostavljeno državi, podnosiocu predstavke nije osigurano poštovanje njegovog porodičnog života, na šta je on imao pravo prema Evropskoj konvenciji. Sud je utvrdio da je došlo do kršenja člana 8. Evropske konvencije.