Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka III. toč. 1., 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ničeg što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužiteljica (država BiH) titular prava vlasništva na predmetnim nekretninama (vojna imovina koja je prije 1992. godine bila nekretnina u državnom vlasništvu SFRJ – JNA), jer ih je stekla na temelju sporazuma kao država sukcesor, a u međuvremenu nije postignut dogovor o raspodjeli imovine stečene sukcesijom između različitih razina vlasti u BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-548/17 od 6. srpnja 2017. godine, stavak 38., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 57/17, imovinski spor između države i entiteta, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Dovodeći u svezu određene odredbe Zakona o igrama na sreću s odredbama članka 8. Zakona o federalnim ministarstvima, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da je Federalno ministarstvo nadležno da vrši nadzor nad provedbom odredaba Zakona o igrama na sreću, te da inspekcijski nadzor vrši ovlašteni službenik tog ministarstva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka (prema kojima nadležnost za obavljanje inspekcijskog nadzora spada u nadležnost Porezne uprave) proizvoljno primijenili odredbe članka 87. ZOIS-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4017/14 od 28. rujna 2017. godine, stavak 31., nadležnost za obavljanje inspekcijskog nadzora u kontekstu Zakona o igrama na sreću, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u dijelu osporene odluke o izricanju kazne kada su redovni sudovi odluku o kazni donijeli proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa na način da su uzeli u obzir raniju osudu apelanta koja je trebala biti brisana iz evidencije, pa se apelant imao smatrati neosuđivanom osobom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3967/15 od 6. prosinca 2017. godine, stavak 53., kazneni postupak, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada sud proizvoljno derogira odredbe kaznenog zakona koje su značajne za jasnu definiciju bitnih elemenata bića kaznenog djela i izravno primijeni odredbe Konvencije o pravima djeteta, čime drastično pomjeri i granicu kažnjivosti, za što nije dao razumno obrazloženje, izuzev paušalnog navoda o supremaciji Konvencije o pravima djeteta nad domaćim zakonom, što u konkretnom slučaju nije dovoljno i ne proizlazi iz samih odredaba Konvencije o pravima djeteta jer ona nije regulirala ovu posebnu oblast koja je u sferi domaćeg zakonodavstva.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2524/15 od 15. veljače 2018. godine, stavak 53., kazneni postupak, kaznena djela: spolni odnos s djetetom, zadovoljavanje pohote pred djetetom i upoznavanje djeteta s pornografijom, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalni sud, u konačnici, obustavio predmetni izvršni postupak jer je zaključio da u rješenju Službe kojim je apelantici priznato pravo na invalidninu nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obvezu niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene osobne invalidnine, zbog čega predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje sukladno članku 27. stavak 1. ZIP-a. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su odredbama čl. 59., 83. i 86. Zakona o osnovama socijalne zaštite utvrđena sredstva za isplatu invalidnina (koja uključuju i budžetska sredstva Kantona), zatim nadležni kantonalni organ uprave koji vrši isplate te način usklađivanja invalidnina s primanjima vojnih invalida. Također, Ustavni sud zapaža da je člankom 30. stavak 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv osobe koja u izvršnoj ispravi nije određena kao izvršenik ako ona, prema zakonu, ima obvezu izvršenja. Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome praksu u predmetu broj AP-1472/07, da se Kanton, koji pri tome osigurava dio budžetskih sredstava, ne može oglušiti o ishod konkretnog spora ako je njegova intervencija nužna da bi se zaštitila prava utvrđena u izvršnoj ispravi organa uprave. U tom kontekstu Ustavni sud posebice ukazuje da iz odredaba članka 83. Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi da isplate prema ovom Zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave, te da će se, prema stavku 2. navedenog članka, sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta doznačiti nadležnom kantonalnom organu uprave na temelju zahtjeva tog organa koji se podnosi Federalnom ministarstvu. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, kao nesporno proizlazi obveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave, da poduzme neophodne korake, odnosno da podnese zahtjev za doznačavanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koja imaju osobe prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, a što je kategorija, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, kojoj pripada i apelantica. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o osnovama socijalne zaštite te odredbe članka 27. stavak 1. i članka 30. stavak 2. ZIP-a, Ustavni sud smatra apelantičine navode utemeljenim, pa zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, čime je učinjeno iluzornim izvršenje izvršne odluke organa uprave, koje predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4039/17 od 23. travnja 2018. godine, st. 32. i 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/18, izvršni postupak, izvršna isprava, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Sud BiH, u postupku donošenja rješenja o propasti jamstva, primjenu prava utemeljio na nesporno utvrđenoj odlučnoj činjenici apelantovog bjekstva i u svezi s tim dao obrazloženje koje se ne može smatrati arbitrarnim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4921/17 od 23. travnja 2018. godine, stavak 57., ekstradicijski postupak, jamstvo, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neutemeljenosti dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena naknadi plaću za razdoblje u kojem je apelant bio uposlen kod drugog poslodavca i primao plaću kod njega a da pri tome apelant nije dokazao da je ta plaća bila u manjem iznosu od onoga koji bi primao kod tužene i kada je apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda neutemeljeno jer se radi o različitom činjeničnom i pravnom pitanju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1023/16 od 11. svibnja 2018. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 47/18, pitanje apelantovog prava na naknadu neisplaćenih plaća u vrijeme kada mu je bio izrečen otkaz ugovora o radu rješenjem koje je sudskim odlukama poništeno, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da se odredbama članka 114. KZFBiH ostvaruje načelo da nitko ne može zadržati imovinsku korist stečenu kaznenim djelom, te da se bez oduzimanja imovinske koristi ne može ostvariti učinkovita represija i prevencija. S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda nespornim proizlazi da je apelantica izmirila štetu oštećenom u cjelokupnom iznosu, odnosno da je imovinsku korist stečenu kaznenim djelom vratila oštećenom. Stoga se čini da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili relevantne odredbe Zakona, konkretno članka 413. ZKP-a, kojima je propisano oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, pri čemu je u stavku (1) propisano da se imovinska korist pribavljena kaznenim djelom utvrđuje u kaznenom postupku po službenoj dužnosti, a u stavku (3) istog članka izričito je propisano: „Ako je oštećenik podnio imovinskopravni zahtjev glede povrata predmeta pribavljenih kaznenim djelom, odnosno glede novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.“ U konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili iznos imovinske koristi koji je identičan imovinskopravnom zahtjevu koji je postavio oštećeni u kaznenom postupku, za koji su redovni sudovi utvrdili da ga je apelantica u cijelosti isplatila oštećenom. Stoga proizlazi da je u konkretnom slučaju oduzimanje imovinske koristi učinjeno na arbitraran način, suprotno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. U svjetlu navedenog treba promatrati i odluku redovnih sudova o upućivanju oštećenog da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1551/16 od 11. listopada 2018. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 80/18, oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je, u postupku u kojem je kao utemeljen usvojen apelantov zahtjev za povrat naplaćene posebne pristojbe za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po toj osnovi, osporenim odlukama odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga (odnosno na iznos naplaćene posebne pristojbe), te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoja stajališta dali dovoljno jasne i logične razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5007/16 od 11. listopada 2018. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 83/18, isplata zatezne kamate u svezi s povratom neutemeljeno naplaćenih carinskih dažbina, primjena Zakona o carinskoj politici kao lex specialis zakona u odnosu na ZOO, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
U apelacijom osporenoj presudi redovni sud je obrazložio da se sporno pravno pitanje (postojanje pravnog temelja i visina naknade za gubitak nekretnina apelanata i u svezi s tim početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos naknade) ne rješava institutom naknade štete, već kao naknada za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnina apelanata, pa zakonska zatezna kamata na dosuđenu novčanu naknadu teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je prvi put utvrđena novčana obveza tuženog. Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na arbitrarnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata, pa nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. studenog 2018. godine, stavak 43., de facto eksproprijacija, početak toka zatezne kamate na dosuđenu novčanu naknadu, nema povrede članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH, te članka II/3.(k) Ustava BiH i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su organi uprave i nadležni sud, proizvoljno primijenivši odredbe Zakona o MIO, apelantu priznali pravo na starosnu mirovinu od momenta kada su Fondu MIOFBiH uplaćeni doprinosi na ime apelanta, a ne od dana podnošenja zahtjeva, kada je apelant zapravo i ispunio uvjete za stjecanje prava na mirovinu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1086/17 od 13. veljače 2019. godine, stavak 27., mirovina, doprinosi, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud nalazi da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je preinačeno prvostupanjsko rješenje kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanata pozivanjem na odredbu Zakona o prekršajima FBiH koja nije primjenjiva na navedeni slučaj, bez mogućnosti da apelant iznese svoju obranu i dokaze na usmenom pretresu, koja bi im eventualno pripala da je sud primijenio odgovarajuću odredbu spomenutog zakona.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-108/17 od 13. veljače 2019. godine, stavak 33.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-902/17 od 10. travnja 2019. godine, stavak 26.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-905/17 od 10. travnja 2019. godine, prekršajni postupak, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je, unatoč činjenici da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbama ugovora dospijevali mjesečno, a da ugovor nije bio raskinut te da je kasnije otkazan, Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo potvrđujući prvostupanjsku presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg, u skladu sa člankom 371. ZOO-a, treba računati zastarjelost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-452/17 od 10. travnja 2019. godine, stavak 42., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/19, zastara potraživanja, gotovinski kredit, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je Kantonalni sud jasno obrazložio da u okolnostima kada tuženi nije imao saznanje o apelantovom potraživanju sve do podnošenja tužbe nije bilo moguće primijeniti članak 390. stavak 1. ZPP-a, odnosno kada je prepoznao ratio legis navedene odredbe.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1559/17 od 10. travnja 2019. godine, stavak 32., naknada troškova postupka u situaciji kad je tužitelj povukao tužbu, a povlačenje je uslijedilo nakon što je tuženi po prijemu tužbe u cijelosti ispunio obvezu prema tužitelju, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama svoj pravni zaključak o nemogućnosti izvršenja (postojanju razloga koji sprečavaju izvršenje) utemeljili na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP-a zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1614/17 od 17. srpnja 2019. godine, stavak 42., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 53/19, osporenim odlukama odbačen je prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja za promjenu predmeta i sredstva izvršenja, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Kantonalni sud (da odlukom kaznenog suda nije utvrđivana kaznena odgovornost tuženog) i da zbog toga taj sud nije vezan za takvu odluku, Ustavnom sudu se takvo obrazloženje, koje u potpunosti isključuje odluku kaznenog suda kao dokaz u parnici, čini proizvoljnim. Ustavni sud smatra da okolnost da se rješenjem kaznenog suda nije utvrđivala kaznena odgovornost tuženog, per se, nije mogla isključiti rješenje kaznenog suda kao validnog dokaza u ovom parničnom postupku. Činjenica kaznene odgovornosti se nije mogla utvrđivati po sili zakona jer je tuženi bio maloljetan u vrijeme izvršenja predmetnog kaznenog djela. Na način kako to smatra Kantonalni sud, maloljetnici za koje se rješenjem utvrdi da su sudjelovali u tuči bili bi privilegirani u postupcima radi naknade štete jer za njih ne bi važila odluka kaznenog suda. Takvo stajalište Ustavni sud ne može podržati. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji niti jedan razlog da se činjenica koju je utvrdio kazneni sud, da je tuženi sudjelovao u tuči, ne uzme u obzir kao dokaz u postupku radi naknade štete samo zbog toga što je tuženi u vrijeme izvršenja bio maloljetan, te u odnosu na njega iz zakonom propisanih razloga nije bilo moguće utvrditi postojanje kaznene odgovornosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je na ovaj način iskazao pretjerani formalizam u primjeni članka 12. stavak (3) ZPP-a stavljajući na apelanta nepotreban teret da dokazuje činjenicu da je tuženi sudjelovao u tuči, a koja proizlazi iz rješenja kaznenog suda. Ustavni sud smatra da iz citirane odredbe explicite ne proizlazi da se odluka kaznenog suda neće koristiti kao dokaz u parnici u slučaju da odlukom kaznenog suda nije utvrđivana nečija kaznena odgovornost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3358/17 od 10. rujna 2019. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 66/19, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ničeg što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio apelantov zahtjev za donošenje mjere osiguranja u situaciji kada apelant nije dokazao da kod tuženog postoji namjera da će spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja sukladno odredbama članka 269. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5095/17 od 15. listopada 2019. godine, stavak 34., nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo u situaciji kada su zaključili da apelant, koji je s prvotuženim zaključio ugovor o jamstvu, nema pravo namiriti se iz dijela predmetne nekretnine na kojoj je tužiteljica (supruga prvotuženog) ex lege stekla pravo zajedničkog vlasništva, a na kojoj apelant nije imao založno pravo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2189/18 od 15. listopada 2019. godine, stavak 35., nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH; u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje je bilo ima li zakonska pretpostavka zajedničkog vlasništva bračnih partnera, in concreto na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, jaču pravnu snagu od načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ničeg što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obvezali apelanticu da mu izvrši povrat zakonskih zateznih kamata na iznos uplaćenog neizravnog poreza nakon što su rješenja o njegovom razrezu poništena i tužitelju izvršen povrat uplaćenog iznosa na ime tog poreza, a što je u skladu s odredbama članka 16. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja, te kada je nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju predviđena člankom 1. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-362/18 od 27. studenog 2019. godine, stavak 30., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 84/19, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je redovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno utvrdio svojstvo odvjetnika koji je sudjelovao u postupku, a o čijem jasnom i zakonom propisanom utvrđenju ovisi i daljnja primjena zakonskih odredaba, kao i odlučenje o samom apelantovom pravu na naknadu troškova postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-754/18 od 17. prosinca 2019. godine, stavak 35., povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Došlo je do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud apelantu stavio na teret nezakonito korištenje stana iako je za primjenu članka 30. ZSO-a nezakonito useljenje u stan u društvenom vlasništvu neophodan uvjet za primjenu citiranog članka i kada obrazloženje osporene presude da je za stjecanje prava i obveza iz članka 30. ZSO-a bila potrebna i poslovna sposobnost ne proizlazi iz citirane odredbe, niti je Kantonalni sud takvo obrazloženje doveo u svezu s drugim relevantnim odredbama ZSO-a na kojim bi ono bilo utemeljeno, te kada je članak 12. ZSO-a primijenjen bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, i to da sporni stan i stan apelantovog oca čine jednu cjelinu i da je apelantov otac status nositelja stanarskog prava na stanu od 28 m² stekao 15. studenog 2000. godine kada je zaključio ugovor o korištenju, budući da citirana odredba ima u vidu nositelja stanarskog prava, a sve navedeno ukazuje da obrazloženje Kantonalnog suda ostavlja utisak proizvoljnosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-750/18 od 15. siječnja 2020. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 8/20, sustanarski odnosi, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Postoji kršenje ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer redovni sud nije razmotrio važno pitanje radi li se u konkretnom slučaju o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i arbitrarno je primijenio materijalno pravo smatrajući da Zakon o stvarnim pravima kao lex posterior derogira Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18 od 28. siječnja 2020. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 12/20, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH; apelantica (Bosna i Hercegovina) osporila je odluke redovnih sudova donesene u postupku radi uspostave novog zk. uloška i uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na nekretninama u tom zk. ulošku u korist Općine Bihać sa dijelom 1/1 tvrdeći da predmetna nekretnina predstavlja državno vlasništvo, te da shodno tome na istoj nekretnini, u skladu s odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja BiH, nije moglo biti uknjiženo pravo vlasništva Općine Bihać
Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je, u postupku u kojem je usvojen kao utemeljen apelantov zahtjev za povrat naplaćenih dažbina – PDV-a i putarine za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po toj osnovi, osporenim odlukama odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1889/18 od 19. veljače 2020. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 18/20, zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznose neizravnih poreza koji su vraćeni rješenjem organa uprave
Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, unatoč za njega nespornoj činjenici da je apelantica radila neprekidno kod tužene dulje od dvije godine, apelantičin tužbeni zahtjev ocijenio neutemeljenim obrazlažući svoj stav time da ugovori o radu koje je apelantica zaključivala s tuženom nisu imali uporište u natječaju kao zakonskoj osnovi zasnivanja radnog odnosa nastavnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da odredba članka 39. ZOR-a, koja je bila relevantna u konkretnoj pravnoj stvari, ima gotovo identičan sadržaj kao odredba članka 19. stavak 4. koja je bila relevantna u predmetu broj AP-561/14. Naime, odredbom stavka 2. članka 39. kojom je reguliran radni odnos na određeno vrijeme propisano je: „Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stavka 1. ovog članka za razdoblje koje s prekidima ili bez prekida ne može biti dulje od ukupno 24 mjeseca.“ Nadalje je stavkom 5. navedenog članka propisano: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme“. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je za njezinu primjenu ključno da je uposlenik radio kod poslodavca po osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme dulje od 24 mjeseca, pri čemu je dakle irelevantno je li radni odnos utemeljen na ugovoru o radu na određeno vrijeme zaključenom suprotno odredbama ZOR-a. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu koju ne spori ni Okružni sud, tj. da je apelantica kod tužene radila „ukupno dvije godine i sedam dana“, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelantičinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu članka 39. ZOR-a odbivši njezin tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu članka 114. Zakona o osnovnom obrazovanju, budući da ta odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari, tim prije što članak 1. ZOR-a eksplicitno propisuje sljedeće: „Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovi rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno.“ Imajući u vidu sadržaj odredaba Zakona o osnovnom obrazovanju, iz navedenog proizlazi da se i na uposlenike tužene odnose odredbe ZOR-a kojim su regulirani radni odnos, prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovi rada. Uostalom, zato se tužena i pozivala na članak 39. stavak 6. ZOR-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2516/18 od 11. ožujka 2020. godine, stavak 31.
Prekršeno je pravo na pravično suđenje kada je redovni sud arbitrarno tumačio relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i zaključio da u pogledu zahtjeva apelantice (država BiH) za upis promjene prava vlasništva u zemljišnoknjižnim ulošcima SP Orašje – Područna jedinica Doboj ne postoji identičnost podataka iz zemljišne knjige i zahtjeva koji je apelantica podnijela organu uprave.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1634/18 od 22. travnja 2020. godine, stavak 46., državno vlasništvo, postupak radi uknjižbe promjene prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u korist BiH sa dijelom 1/1
U predmetnom postupku radi isplate duga nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelant (Grad Široki Brijeg), shodno odredbama članka 43. st. 1. i 4. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH i članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH, u obvezi isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos kao pripadajući dio vanjskog duga, unatoč činjenici da u konkretnom slučaju nije zaključen podugovor, niti je španjolski izvođač radova povučena novčana sredstva iskoristio za ispunjenje obveza preuzetih ugovorom zaključenim s apelantom, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4146/18 od 22. travnja 2020. godine, stavak 30., isplata duga (vanjski dug)
U postupku vođenom radi upisa prava vlasništva, kao i promjene posjednika u katastarskom operatu na predmetnim nekretninama u korist apelantice – države BiH s dijelom 1/1, u kojem je apelantica tvrdila da predmetne nekretnine predstavljaju državno vlasništvo (perspektivnu vojnu imovinu) redovni sud je arbitrarno tumačio relevantne odredbe Zakona o održavanju premjera i katastra Republike Srpske i Pravilnika i kada je zaključio da apelantica nije ispunila zakonsku osnovu za upis promjene prava u katastarskom operatu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2004/18 od 20. svibnja 2020. godine, st. 48–50., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 32/20, upis promjene prava u katastarskom operatu, apelantica država BiH, državno vlasništvo
Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pri odmjeravanju kazne apelantu računajući njegovu raniju osuđivanost kao otežavajuću okolnost, ne nudeći pri tome bilo kakve razloge i obrazloženja jesu li u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih neka od ranijih presuda ne bi mogla biti brisana u smislu članka 125. stavak 5. KZFBiH. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o kazni proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7172/18 od 23. lipnja 2020. godine, st. 44. i 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 43/20, kazneni postupak
Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je osporenom odlukom Okružnog suda, zbog načina tumačenja odredaba ZIP-a i Zakona o notarima, koji se odnose na izvršne notarske isprave, a koje nema eksplicitnu osnovu u navedenim zakonima, apelantima odbijen prijedlog za izvršenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5252/18 od 2. srpnja 2020. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 45/20, naplata novčanog potraživanja, izvršnost notarske isprave
Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Apelacijski sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe članka 557. ZOO-a smatrajući da tuženi nije dužan apelantici vratiti pozajmljeni novac jer apelantica taj novac nije predala izravno tuženom, a zanemarujući sve naročite okolnosti tog predmeta, čime je narušena suština apelantičinog prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6875/18 od 9. rujna 2020. godine, stavak 35., isplata duga, ugovor o kratkoročnoj pozajmici u svrhu plaćanja obveza po osnovi doprinosa MIO na apelantičino ime
Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi osporenim odlukama (kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Zavod zdravstvenog osiguranja isplati razliku između iznosa koji je isplatio uposleniku u skladu s odredbom članka 47. stavak 1. ZZO-a i iznosa koji mu je Zavod refundirao u skladu s Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća) povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su primijenili Odluku o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća bez ispitivanja njezine materijalnopravne suglasnosti sa ZZO-om, unatoč apelantovim prigovorima u tom pravcu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-120/19 od 9. rujna 2020. godine, stavak 32., isplata duga
Redovni sudovi su dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja (apelanta) kojim je tražio da sud obveže tuženu banku („Hypo Group Hypo-Alpe-Adria Bank“ d.d. Mostar) da mu naknadi štetu prilikom obračuna zakonske zatezne kamate. U presudi Kantonalnog suda u Mostaru, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je tužena pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, te je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen pa je uvažio žalbu tužene i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. Raspravljajući o navodima apelacije, Ustavni sud je naveo da su Kantonalni i Vrhovni sud smatrali da nema odgovornosti tužene koja je prilikom obračuna zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, te je zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su u predmetnom postupku redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5497/18 od 9. rujna 2020. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 59/20, naknada štete, obračun zakonske zatezne kamate, Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, slično pravno i činjenično pitanje razmatrano je u Odluci broj AP-158/20 od 20. listopada 2021. godine
U okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u postupku povodom zahtjeva člana obiteljskog kućanstva prijeratnog korisnika stana upustili u raspravu o zahtjevu za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant ranije zaključio kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio kao vlasnik, došlo je do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2892/18 od 24. rujna 2020. godine, stavak 38., upravni postupak u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju povrata stana članu obiteljskog kućanstva prijeratnog korisnika i iseljenju apelanta kao vlasnika stana
Osporenim presudama u dijelu kojim je odlučeno da se maloljetna djeca povjere na brigu i odgoj tuženom prekršeno je apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Općinski sud obavio neformalni razgovor s maloljetnim I. S. bez posredovanja nadležnog organa starateljstva, što nije u suglasnosti s proceduralnim pravilima članka 271. stavak (2) Obiteljskog zakona koji obvezuju sud da neformalni razgovor s djetetom obavi uz posredovanje organa starateljstva, pa na taj način redovni sudovi citirani članak nisu primijenili u najboljem interesu maloljetne djece.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3564/20 od 27. studenog 2020. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 82/20
Došlo je do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantičin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantičina žalba protiv odluke Zavoda MIO koji prilikom utvrđivanja apelantičine mirovinske osnove, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ne upuštajući se u ratio legis relevantnih propisa, nije uzeo u obzir plaće odnosno doprinose koje je apelantica ostvarila kod nositelja osiguranja Republike Srpske, čime je i visinu mirovine, suprotno članku 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provođenju mirovinskog i invalidskog osiguranja, utvrdio razmjerno a ne kumulativno, a nakon toga posljedično od te razmjerno utvrđene visine mirovine utvrdio apelantičinu razmjernu mirovinu koja pada na teret Fonda MIO u iznosu manjem od propisanog.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3493/20 od 17. veljače 2021. godine, stavak 40., ostvarivanje prava na razmjernu starosnu mirovinu, Sporazum o međusobnim pravima i obvezama u provođenju mirovinskog i invalidskog osiguranja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2815/20 od 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-3493/20 bila je riječ o efektivnom mirovinskom stažu, odnosno stažu osiguranja za razliku od predmeta broj AP-2815/20 u kojem je riječ o posebnom stažu koji priznaje samo nositelj osiguranja kod kojeg je taj staž ostvaren, odnosno ne može ga priznati Zavod MIOFBiH jer nije kod njega ostvaren)
Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud BiH prilikom uračunavanja izdržane kazne zatvora koju je izrekao MKSJ u jedinstvenu kaznu zatvora prekršio materijalno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelantu presudom MKSJ izrečena kazna zatvora i da je na njezino izdržavanje upućen u Španjolsku. U tom smislu primjereno je bilo da se pri uračunavanju izdržane kazne Sud BiH pozove na članak 57. a ne na članak 56. KZBiH. Međutim, propust da to i učini u apelantovom slučaju očigledno ne predstavlja proizvoljnost koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka protiv njega.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3634/19 od 16. ožujka 2021. godine, st. 40–44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 23/21, kazneni postupak, uračunavanje kazne zatvora koju je izrekao MKSJ u jedinstvenu kaznu zatvora
Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe članka 162. Zakona o privrednim društvima koje se tiču pitanja razrješenja direktora društva s ograničenom odgovornošću a da pri tom nisu izvršili analizu konkretnog predmeta u odnosu na odredbe čl. 131., 152., 162. i 317. istog zakona kojim je regulirano pitanje sastava i funkcioniranja skupštine društva s ograničenom odgovornošću, prijenosa ovlasti direktora na druge osobe i ostavke direktora društva s ograničenom odgovornošću i posljedica koje iz ostavke proizlaze a koje su vezane i za obvezu brisanja osobe ovlaštene za zastupanje iz registra poslovnih subjekata, kako je to propisano člankom 52. stavak 5. Zakona o registraciji privrednih društava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4430/19 od 5. svibnja 2021. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 39/21, postupak za utvrđivanje prestanka prava i obveza obavljanja poslova direktora kao osobe ovlaštene za zastupanje društva s ograničenom odgovornošću
Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku, kao i u postupku upravnog spora i preispitivanja sudske odluke konačnom presudom apelacijskog vijeća odbijen apelantov zahtjev za vraćanje određenog iznosa novčanih sredstava koja je tužena naplatila iz bankarskih garancija kojima je apelant garantirao naplatu za treću osobu kao dužnika. Ustavni sud zapaža da su se organi uprave, vijeće za upravne sporove i apelacijsko vijeće u obrazloženju odluka pozvali na odredbe ZOO-a kojim je propisan institut bankarske garancije, kao i na odredbe Zakona o carinskoj politici i odredbe Upute. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba i činjenice konkretnog predmeta o kojem su sudovi odlučivali, Ustavni sud u danim obrazloženjima presuda ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant dao sveobuhvatnu garanciju s klauzulom „na prvi poziv“ kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta, te je prema članku 1083. stavak 1. i članku 1087. st. 1. i 2. ZOO-a banka u obvezi tuženoj kao korisniku garancije izmiriti dospjelu obvezu bez isticanja prigovora. Također, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi imali u vidu i odredbe članka 15. Upute prema kojim je organ uprave dužan uz nalog za naplatu priložiti i dokaz o dugu (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). U danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnog zaključivanja. Također, suprotno apelantovom mišljenju da njegovi žalbeni navodi i razlozi koje je dao u tužbi za pokretanje upravnog spora nisu ispitani, Ustavni sud zapaža da su organi uprave, vijeće za upravne sporove i apelacijsko vijeće cijenili apelantove istaknute navode i dali obrazloženje zašto oni u danoj konkretnoj situaciji ne mogu dovesti do drugačije odluke suda, a ponuđena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža i da su osporenom odlukom dana obrazloženja zašto u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na „jednakost oružja“ imajući u vidu institut bankarske garancije „na prvi poziv“. U odnosu na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije utvrđen stvarni dug privrednog društva za čiji je dug izdana bankarska garancija, imajući u vidu da je otvoren postupak restrukturiranja tog privrednog društva, kao i da je ono vršilo određene uplate PDV-a i drugih dažbina, Ustavni sud zapaža da su istaknuti navodi cijenjeni u provedenom postupku i da su dana detaljna i jasna obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke. Zaključak apelacijskog vijeća da zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis – fabrika cijevi Derventa, i da u tom smislu zahtjev mora sadržavati dokaze, što nije ispunjeno u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4403/19 od 23. lipnja 2021. godine, stavak 33., bankarska garancija, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi odluku o odbijanju da nakon prodaje izvršenikovih nekretnina apelantu nastave izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na iznos ostatka glavnog duga za razdoblje nakon prodaje izvršenikovih nekretnina apelantu pa sve do isplate glavnog duga u cijelosti, kako je to određeno izvršnom ispravom i rješenjem o izvršenju, utemeljili na arbitrarnoj primjeni odredaba ZIP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-984/20 od 8. rujna 2021. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 61/21, izvršni postupak koji je apelant kao tražitelj izvršenja pokrenuo na temelju izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja
Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer u vrijeme kada je apelant u prekršajnom postupku proglašen odgovornim i izrečena mu prekršajna sankcija relevantne norme materijalnog prava nisu bile formulirane s dovoljno preciznosti koja bi apelantu omogućila da, ako je potrebno i uz odgovarajuću pomoć, svoje ponašanje uskladi s njima, odnosno predvidi da nepoštovanje mjere zabrane kretanja za posljedicu može imati pokretanje prekršajnog postupka tako što će mu ovlaštene službene osobe kantonalnog ministarstva unutarnjih poslova izdati prekršajni nalog, utvrđivanje prekršajne odgovornosti zbog narušavanja javnog reda i mira i izricanje prekršajne sankcije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3166/20 od 8. rujna 2021. godine, stavak 63., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 59/21, prekršajni postupak pokrenut zbog kršenja mjera zabrane kretanja tijekom trajanja pandemije COVID-19
Sagledavajući obrazloženje Kantonalnog suda u kontekstu relevantnih zakonskih odredaba, te standarda ustanovljenih člankom 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja bio obvezan davati jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelant tražio da stupi kao treća osoba, odnosno kao umješač u predmetni izvršni postupak tvrdeći da su bračna stečevina nekretnine koje čine osnivački udjel izvršenika na kojem se provodi izvršenje, da on ima pravo suvlasništva nad njima, te slijedom toga i pravo preče kupnje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen apelantov prijedlog, ukazao da ZIP-om nije propisana mogućnost stupanja umješača u izvršni postupak, već su prava treće osobe, što apelant i jeste, propisana odredbama čl. 51., 52. i 53. ZIP-a. Navedenim obrazloženjem drugostupanjskog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, uopće nije odgovoreno na apelantove navode, nego je samo formalno odbijen prijedlog, bez davanja odgovora na suštinska pitanja koja su postavljena takvim prijedlogom. Pri tome, Kantonalni sud je zauzeo stav da se izvršenje na osnivačkom udjelu mora provesti prema odredbama glave XIV. ZIP-a i odredbama koje reguliraju izvršenje na pokretnim stvarima. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke morao uzeti u obzir činjenicu da se osnivački udjel izvršenika u „Interkeramika-Euro“ odnosi na nekretnine, te se radi o nekretninama za koje je isti Kantonalni sud, prilikom donošenja mjere osiguranja, ocijenio da je apelant učinio vjerojatnim pravo na njima po osnovi bračne stečevine. Osim toga, Kantonalni sud je morao uzeti u obzir i odredbu članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona, kojom je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. Ustavni sud, također, zapaža da Kantonalni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama, a naročito na nekretninama u suvlasništvu, koje, između ostalog, sadrže i odredbe koje se tiču prava preče kupnje na čijoj primjeni inzistira apelant (odredbe čl. 83. i 192. ZIP-a, koje apelant u apelaciji dovodi u svezu sa člankom 252. st. (1) i (3) Obiteljskog zakona, i članak 27. st. (1), (2) i (3) Zakona o stvarnim pravima). Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u danim okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno tumačio relevantne odredbe ZIP-a u predmetnom slučaju, te je na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2279/21 od 20. listopada 2021. godine, st. 49–53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 67/21, Odluka Ustavnog suda BiH broj U-10/19, poslovni udjeli, bračna stečevina, pravo preče kupnje, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH
U konkretnom slučaju apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje u povodu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga koji je pravovremeno podnesen prvostupanjski sud je rješenjem ocijenio utemeljenim i prekršajni nalog stavio izvan snage, zaključivši da su apelantove tvrdnje da mu prekršajni nalog nije uručen objektivne. U tom smislu prekršajni postupak protiv apelanta vraćen je na početak, tj. na usmeni pretres koji je prvostupanjski sud trebao zakazati u skladu sa zakonom pa bi apelant i ovlašteni organ imali mogućnost iznositi svoje argumente i osporavati tvrdnje suprotne strane. Međutim, osporenim rješenjima u kojim se ne dovode u pitanje ni pravovremenost prijedloga, kao ni apelantove tvrdnje da mu prekršajni nalog nije uručen prije nego što je postao konačan i izvršan redovni sudovi su apelantov prijedlog odbili i ostavili na snazi prekršajni nalog, pogrešno zaključivši da je apelant plaćanjem novčane kazne i troškova postupka prihvatio odgovornost za prekršaj u smislu članka 57. ZOP-a i tako se odrekao prava da osporava odgovornost i izrečenu sankciju, odnosno da se odrekao i mogućnosti da uloži prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Pri tome, redovni sudovi su potpuno zanemarili da je prihvaćanje odgovornosti plaćanjem novčane kazne, u smislu članka 57. ZOP-a, moguće samo u slučaju kada je to učinjeno u roku određenom prekršajnim nalogom koji je okrivljenom uredno dostavljen, odnosno da propust da se to i učini u ostavljenom roku za posljedicu ima da prekršajni nalog postaje konačan i izvršan. Nakon toga, plaćanje izrečene kazne više ne može imati učinak prihvaćanja odgovornosti u smislu članka 57. ZOP-a jer postoji konačna i izvršna odluka kojom su postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija već utvrđeni. Slijedeći navedeno, proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili članak 57. ZOP-a kada su zaključili da je apelant plaćanjem novčane kazne prihvatio odgovornost za prekršaj, pa da se tako odrekao prava da o postojanju prekršaja, te o njegovoj prekršajnoj odgovornosti i sankciji odluči sud nakon održanog usmenog pretresa. Time su u danim okolnostima sudovi, zapravo, prekršili apelantovo pravo na pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje budući da su načinom primjene navedenih odredaba ZOP-a onemogućili apelanta da dođe do meritorne odluke o svojoj prekršajnoj odgovornosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4328/20 od 3. studenog 2021. godine, st. 77. i 78., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 70/21, prekršajni postupak, povrat u prijašnje stanje
Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Republike Srpske, u prilog zaključku da apelanti predstavljaju formalne suparničare, naveo da su apelanti suvlasnici na spornim nekretninama (prvoapelant sa 2/4, a apelantice sa po ½), odnosno da se radi o djeljivoj obvezi više povjeritelja u smislu odredbe članka 412. ZOO-a. Takav stav Vrhovnog suda, bez davanja drugih jasnih razloga koji se tiču kvaliteta i intenziteta stvarne i pravne veze parničnih stranaka s obzirom na činjenični i pravni predmet spora, u biti, upućuje na to da su suvlasnici u svakom slučaju formalni suparničari jer su u svakom slučaju njihova prava i obveze djeljive prirode. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, osim podjele suparničara na formalne i materijalne, iz odredaba procesnog zakona proizlazi i podjela suparničara na obične suparničare iz članka 365. ZPP-a te jedinstvene suparničare iz članka 366. ZPP-a. Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtjev, odnosno ne mogu samostalno priznati tužbeni zahtjev, niti se pak mogu samostalno i odvojeno odreći tužbenog zahtjeva, dok obični suparničari nastupaju neovisno. Obični suparničari mogu odvojeno sudjelovati u postupku, priznati neke činjenice, odvojeno osporavati neke činjenice, mogu predlagati različite dokaze itd. Pri tome, Ustavni sud zapaža da materijalni suparničari mogu biti obični i jedinstveni, dok su formalni suparničari u svakom slučaju obični. Prema tome, činjenica da je potraživanje apelanata kao suvlasnika djeljivo i da su apelanti u procesnom smislu imali neovisnost nije mogla biti od odlučujućeg značaja za njihovo tretiranje kao formalnih suparničara, što također upućuje na proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni procesnog prava. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je proizvoljno utvrđenje Vrhovnog suda da su apelanti formalni suparničari bilo od odlučujućeg značaja prilikom utvrđivanja nedopustivosti njihove revizije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbu članka 237. stavak 2. u svezi sa člankom 362. stavak 1. toč. 1) i 2) ZPP-a. U svezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da se tim zaključkom ni na koji način ne dovodi u pitanje dužnost Vrhovnog suda da u okolnostima svakog konkretnog slučaja procijeni prelazi li vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznos iz članka 237. stavak 2. ZPP-a. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da zaključak u ovom predmetu ne sugerira da se kod materijalnih suparničara ili eventualno kod nekog drugog oblika suparničarstva vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u svakom slučaju mora utvrđivati s obzirom na ukupan iznos pobijanog dijela prvostupanjske presude, pa se prema tome ovom odlukom ne prejudicira pitanje hoće li revizija apelanata i u takvim okolnostima biti dopuštena, što su pitanja koja Vrhovni sud treba utvrditi dajući jasne i razumljive razloge u svezi s primjenom članka 237. stavak 2. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-800/20 od 16. studenog 2021. godine, st. 39–41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 74/21, građanski postupak, naknada štete, suparničari
U odnosu na odluku o kazni apelantu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj kazni zatvora proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava (članak 50. stavak (1) Kaznenog zakona Republike Srpske – Opći dio). Redovni sudovi su propustili u kaznu zatvora izrečenu apelantu uračunati vrijeme koje je on proveo u zdravstvenim ustanovama radi utvrđivanja njegove procesne sposobnosti da sudjeluje u daljnjem tijeku predmetnog kaznenog postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2621/20 od 16. prosinca 2021. godine, stavak 59.
Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu dijela koji se odnosi na odlučenje o naknadi regresa za godišnji odmor u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja jer su zaključili da apelant kao uposlenik treba dokazati da je koristio godišnji odmor kako bi mu pripala naknada za regres.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1007/21 od 8. lipnja 2022. godine, stavak 57.
