Prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbe članka 377. ZOO-a ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, budući da se odredba članka 377. ZOO-a može primijeniti samo prema počinitelju kaznenog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koja, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja kaznenog djela. Stoga se na tu treću osobu može samo primijeniti odredba članka 376. ZOO-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio stajalište da u konkretnom slučaju nema uvjeta da se u predmetnom parničnom postupku utvrđuje je li šteta učinjena radnjama koje sadrže elemente kaznenog djela, za što je, prema mišljenju Ustavnog suda, dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da postoji pravomoćna presuda kaznenog suda, kojom je utvrđeno da su pripadnici oružanih snaga Republike Srpske počinili kazneno djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava u čijem su izvršenju lišeni života bliski srodnici apelanata, za koju bi bio vezan parnični sud u smislu odredbe članka 12. ZPP-a. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Europskog suda u predmetu Baničević, Ustavni sud smatra da nije bilo ničega što bi apelante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u roku iz odredbe članka 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga su se apelanti, iako su imali odvjetnika, izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka 377. ZOO-a, budući da se rokovi iz navedene odredbe odnose na izvršitelja kaznenog djela, a ne na treće osobe koje su eventualno odgovorne za njegove radnje. Dalje, nije bilo osnove da se u parničnom postupku utvrđuje da je šteta apelantima počinjena kaznenim djelom. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, primjenjujući zakonske zastarne rokove, ne može reći da su sami zakonski rokovi ili način na koji su primijenjeni u tom predmetu povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4128/10 od 28. ožujka 2014. godine, st. 43. i 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 35/14, zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete, po prigovoru tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbijen, nema povrede članka 6. Europske konvencije
Ustavni sud smatra da zaključak redovnih sudova da je tužitelj (Fond zdravstvenog osiguranja RS) tužbeni zahtjev za naknadu štete mogao istaknuti i samo prema apelantici, i pored činjenice da je, u skladu sa zakonskom obvezom, zaključila ugovor o osiguranju od autoodgovornosti, ne ostavlja dojam proizvoljne i pogrešne primjene prava, kako tvrdi apelantica.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2684/10 od 28. ožujka 2014. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/14, osiguranje od autoodgovornosti, zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja RS za naknadu štete od apelantice koja je prouzrokovala povredu osiguranika u prometnoj nesreći, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je utemeljen prigovor zastarjelosti koji je istaknuo tuženi, a zbog čega su kao neutemeljen odbili tužbeni zahtjev apelantice koja ničim nije učinila mogućim i vjerojatnim da nije bila u mogućnosti iskoristiti raspoloživa pravna sredstva i tako utjecati na prekid zastarjelosti.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1526/11 od 10. travnja 2014. godine, stavak 39., zastara, rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud ukazuje da je pravomoćnom presudom od 3. rujna 1992. godine utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu apelantice i drugotuženog, te da apelantici pripada jedna polovica te imovine u smislu odredbe članka 252. Obiteljskog zakona. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nesporno proizlazi da je u tijeku postupak diobe zajedničke imovine apelantice i drugotuženog kao bračnih supružnika. Ustavni sud smatra da se navodi Kantonalnog suda, s aspekta primjene materijalnog prava i pozivajući se na odredbu članka 460. ZOO-a, pokazuju proizvoljnim. To osobito imajući u vidu da su imovinski odnosi bračnih supružnika regulirani odredbama Obiteljskog zakona koji je lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulirane određene situacije između bračnih supružnika (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2697/08 od 12. listopada 2011. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, zaključujući da apelantica kao treća osoba, bez obzira na to što eventualno polaže vlasničko pravo na prodanu stvar, nije ovlaštena – aktivno legitimirana tražiti poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika u smislu odredaba članka 460. ZOO-a, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, pri čemu nije uzeo u obzir relevantne odredbe Obiteljskog zakona kao lex specialis u konkretnom slučaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3948/10 od 10. travnja 2014. godine, stavak 25., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 43/14, imovina bračnih drugova, poništenje kupoprodajnog ugovora, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redovni sudovi, odlučujući o apelantovoj tužbi, postupili u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a donošenjem odluke o apsolutnoj nenadležnosti i odbacivanjem tužbe, navodeći jasne i detaljne razloge prema kojima apelant svoj zahtjev (pravo) može ostvariti u upravnom, a ne u redovnom sudskom postupku, u skladu sa zakonskim ovlastima i obvezama propisanim u ZPP-u.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1245/11 od 8. svibnja 2014. godine, stavak 23., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/14, povrat preplaćenog poreza, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog onemogućavanja da se razvija i napreduje neutemeljen, budući da apelant nije dokazao da bi se prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima doista i uposlio.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2303/11 od 8. svibnja 2014. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 56/14, naknada materijalne štete zbog nemogućnosti razvijanja i napredovanja, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije postoji kada su redovni sudovi osuđujuću presudu protiv apelanta utemeljili na usmenoj naredbi koja nije ispunjavala uvjete iz članka 120. stav 3. ZKPRS, prilikom čega je apelantov djed predao opojnu drogu koja je poslužila kao dokaz na kojem je, između ostalih, utemeljena osuđujuća presuda protiv apelanta, kao i na dokazima dobivenim na osnovi obavljenog nadzora apelantovih telekomunikacija budući da su se koristili „slučajnim nalazom". Predmetno kazneno djelo se ne ubraja u kaznena djela propisana člankom 227. ZKPRS, pa se u konkretnom slučaju nisu mogli koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni poduzimanjem posebnih istražnih radnji.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2400/11 od 8. svibnja 2014. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 79/14, posebne istražne radnje, nezakonit dokaz, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno članak 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete, kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev utvrdivši da tuženi nije pasivno legitimiran, jer je izjava koju je dao objavljena u novinama, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5582/10 od 29. svibnja 2014. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 61/14, pasivna legitimacija, naknada štete zbog klevete, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa ili ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje o stajalištu Vrhovnog suda u pogledu važenja predmetne odluke Ustavnog suda Federacije BiH. U svezi s tim, Ustavni sud smatra nepobitnim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihove objave u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije BiH utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objave presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stajalište Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije BiH nema retroaktivno važenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3519/11 od 4. lipnja 2014. godine, stavak 56., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, prava iz radnih odnosa, Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, vremensko važenje ustavnosudskih odluka
Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud naglasio da predugovori ne obavezuju Općinu, jer u tim predugovorima ona nije ugovorna strana. Naglašeno je da se ugovorni odnos između dviju osoba ne proteže na ugovorni odnos s jednom od njih na treće osobe. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbe članka 148. ZOO-a. Tim odredbama je propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane (stavak 1.), da ugovor ima djejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno, ili što drugo proizlazi iz naravi samog ugovora (stavak 2.), te da se ugovorom može ustanoviti pravo u korist treće osobe (stavak 3.). Budući da je, dakle, u redovnom postupku utvrđeno da Općina nije bila ugovorna strana u predmetnim predugovorima, niti da je ustanovljeno pravo iz tih ugovora u njezinu korist, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava Vrhovnog suda kada je, pozivajući se na odredbe članka 148. ZOO-a, odbio protutužbeni zahtjev apelantice i njezinog supruga u odnosu na Općinu. Imajući u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda s odredbama članka 148. ZOO-a, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1942/11 od 17. lipnja 2014. godine, stavak 56., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/11, isplata duga – iznosa kupoprodajne cijene koji su apelanti platili tužitelju po osnovi predmetnih predugovora, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da su predugovor i aneks predugovora o kupovini nekretnina ništavi, jer nisu zaključeni u skladu s odredbama članka 9. Zakona o prometu nekretnina i članka 45. ZOO-a, i kada su sudovi obvezali apelanta da, u skladu s odredbama članka 104. ZOO-a, vrati tužitelju ono što je po osnovi takvog predugovora primio, kao i kada je preinaka tužbe izvršena prije zaključenja pripremnog ročišta u skladu sa člankom 57. stavak 1. ZPP-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4161/11 od 17. lipnja 2014. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, povrat novčanog iznosa koji je, navodno, dan na ime kapare, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a koje se odnose na uvjete pod kojima jamac odgovara za ispunjenje obveze umjesto glavnog dužnika, kao i opseg jamčeve obveze u tom slučaju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-501/13 od 17. lipnja 2014. godine, stavak 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 71/14, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, Zakona o privatizaciji poduzeća i Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1591/11 od 17. lipnja 2014. godine, stavak 34., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/14, naknada štete pretrpljene kupovinom dionica, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Apelacijski sud u odnosu na apelanticu, koja je u konkretnom slučaju obvezana na naknadu nematerijalne štete po načelu pretpostavljene, objektivne odgovornosti, u smislu tada važeće odredbe članka 180. ZOO-a koja upućuje na primjenu općih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete, primijenio odredbe članka 377. ZOO-a, koje, s obzirom na tu okolnost, drugostupanjski sud nije mogao primijeniti, već isključivo odredbe iz članka 376. ZOO-a.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3979/11 od 17. rujna 2014. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, naknada nematerijalne štete po načelu pretpostavljene, objektivne odgovornosti, zastara, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava koji se odnosi na neutemeljeno obogaćenje u situaciji kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelant realizirao mjenicu bez pravne osnove. Pri tome nisu uzeli u obzir izmijenjene okolnosti koje su onemogućile apelanta da u cijelosti realizira predmetni ugovor, te okolnost da je tužitelj dao pismenu suglasnost da se predmetni ugovor izmijeni u dijelu u kojem je utvrđena cijena jediničnih radova, čime je tužitelj jasno i nedvojbeno iskazao volju da se opseg i ovlast mjenične izjave prošire i na izmijenjene uvjete ugovaranja, što je za apelanta, protivno shvaćanjima redovnih sudova koji su donijeli osporene odluke, bila valjana pravna osnova za realizaciju mjenice.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2628/13 od 25. rujna 2014. godine, stavak 55., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 89/14, realiziranje mjenice bez pravne osnove, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog i zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2986/11 od 18. studenog 2014. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/14, de facto eksproprijacija, pasivna legitimacija, zastara, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da tužene tijekom cijelog postupka pred redovnim sudovima nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju (unatoč postojanju materijalnog dokaza da su predmetne stvari izuzete), a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu unatoč postojanju zapisnika da su izuzele apelantove stvari. Kao što je prethodno navedeno, svaka strana za svoje tvrdnje mora dati dokaze. Apelant je svoju tvrdnju da se stvari nalaze kod tuženih potkrijepio zapisnikom o izuzimanju stvari, dakle, potkrijepio ju je dokumentom tuženih. Stoga je zaista nejasno što bi apelant u toj situaciji mogao i trebao dalje dokazivati, pogotovo što su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih, a prema zapisniku od 3. veljače 1999. godine proizlazi da su stvari kod njih. Imajući u vidu nedvojben zahtjev ZPP-a (članak 7. stavak 2.) da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu ili prigovorima stranaka istaknutim u postupku ne može utemeljiti na činjenicama koje stranke nisu iznijele, a stranke, tj. tužene, osim tvrdnji da apelant nije dokazao da se predmetne stvari ne nalaze u njihovom posjedu, u tom pravcu nisu ponudile bilo kakve dokaze unatoč postojanju protivnog dokaza koji ukazuje da se stvari nalaze kod njih, proizlazi da je osporena odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2276/11 od 9. prosinca 2014. godine, stavak 44., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 101/14, građanski postupak, teret dokazivanja, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka kojima su uvažili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, te slijedom toga odbili apelantov tužbeni zahtjev, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima koje reguliraju pitanje odgovornosti za pričinjenu štetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2845/11 od 9. prosinca 2014. godine, stavak 24., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/15, eksproprijacija, pasivna legitimacija – veza AP-2061/10 i AP-4051/09, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-963/11 od 24. travnja 2014. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 56/14, postupak javnog nadmetanja prodaje nekretnina, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je način na koji su dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku protiv apelanta utjecao na postupak u cjelini, zbog čega u postupku nisu ispunjeni zahtjevi poštenog suđenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-460/12 od 10. veljače 2015. godine, stavak 36., kvaliteta dokaza – nezakonit dokaz, slijedi praksu iz Odluke broj AP-291/08, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da citirana odredba članka 19. stavak 4. Zakona o radu propisuje: „Ako uposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na razdoblje dulje od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno." Ustavni sud zapaža da iz jezičnog tumačenja navedene odredbe nedvojbeno proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada, ili nakon što su protekle više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nepobitno da su apelanti radili kod tuženog dulje od dvije godine na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe članka 19. stavak 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 19. stavak 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije postoji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 19. stavak 4. i članka 103. stavak 3. Zakona o radu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-561/14 od 10. veljače 2015. godine, st. 27–32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/15, radni odnos, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili posljedice primjene relevantne odredbe članka 47. Zakona o prodaji stanova, kako u njezinom izvornom tekstu tako i s naknadnim izmjenama u svezi s pravom koje apelant (Vakufska direkcija) eventualno može imati u odnosu na sporne stanove, te i u odnosu na pravo tuženih na imovinu u kontekstu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koja se, u smislu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima „prioritet nad svim ostalim zakonima", te dali iscrpna obrazloženja zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud, protivno apelacijskim navodima, u danim okolnostima ne nalazi arbitrarnost u stajalištu Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da ugovori koje su tuženi zaključili s Općinom Centar nisu ništavi.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3806/11 od 26. veljače 2015. godine, stavak 55., ništavost, restitucija, vakufska imovina, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(е) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Sud BiH pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe članka 436. stavak 1. točka (a) i članka 437. ZKPBiH budući da je pitanje utemeljenosti ili neutemeljenosti lišavanja slobode poistovjetio s pitanjem zakonitosti ili nezakonitosti lišavanja slobode.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4793/14 od 17. ožujka 2015. godine, stavak 27., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 29/15, objava priopćenja o oslobađajućoj presudi u sredstvima javnog informiranja, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(е) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se odluke redovnih sudova temelje isključivo na dokazu (oružje i streljivo nađeni kod apelanta prigodom pretresa njegove kuće) koji je pribavljen arbitrarnom primjenom relevantnih odredaba članka 120. stavak 3. ZKPRS jer sudac za prethodni postupak nije sačinio zapisnik o usmeno izdanoj naredbi za pretres i taj zapisnik u zakonskom roku dostavio sudu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4382/12 od 24. travnja 2015. godine, stavak 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 41/15, kazneni postupak, nezakonit dokaz, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz članka II/3.(е) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od kaznenog gonjenja nije potkrijepljen i drugim dokazima, a okolnosti konkretnog slučaja izazivaju utemeljenu sumnju u njegovu vjerodostojnost i točnost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1185/11 od 14. svibnja 2015. godine, stavak 52., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 46/15, kazneni postupak, zakonitost dokaza, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud smatra zakonitim, logičnim i uvjerljivim razloge i obrazloženja iz osporene presude Vrhovnog suda, kao i one iz odgovora na navode iz apelacije da propust da se istakne zahtjev za isplatu kamate u prvostupanjskom postupku ne može biti otklonjen izjavljivanjem žalbe, da je, s obzirom na trenutak saznanja o nastaloj šteti (u izvršnom postupku), bez značaja za tužitelja bila mogućnost otkazivanja ovlasti apelantu, kao i to da je protivno svrsi ugovornog odnosa između odvjetnika i klijenta očekivati da klijent, i pored angažiranog odvjetnika kao stručne osobe, sam podnosi tužbu kako bi ostvario prava koja mu prema zakonu pripadaju. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti utemeljenim apelantove navode da su tužitelju bile na raspolaganju ove mogućnosti, kao i da je u radnom sporu uspio s tužbenim zahtjevom, iz čega proizlazi da ga je u ovom postupku zastupao po svom najboljem znanju i da je djelovao u njegovom najboljem interesu. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije mogao zaključiti da osporena presuda Vrhovnog suda nije utemeljena na relevantnim odredbama materijalnog prava, kao i da je njihova primjena, kako tvrdi apelant, bila proizvoljna na način da dovede u pitanje pravičnost postupka.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-735/12 od 17. lipnja 2015. godine, st. 44. i 45., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/15, odgovornost odvjetnika za štetu nanesenu klijentu, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi ne samo da nisu utvrdili niti jedan od razloga zbog kojih bi mogli primijeniti iznimke propisane člankom 13. stavak (1) toč. a) i b) Konvencije i odbiti apelantov zahtjev za povratak otetog djeteta već nisu – kako bi uopće mogli razmatrati okolnosti koje bi eventualno dovele do primjene navedenih odredaba Konvencije – uzeli u obzir podatke koji se odnose na socijalno podrijetlo djeteta koje bi dalo središnje izvršno tijelo ili neko drugo nadležno tijelo Mađarske u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka; štoviše, nisu ih ni pribavili. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, iako tužena kao majka nije isticala niti je Centar za socijalni rad utvrdio ijednu apelantovu roditeljsku nepodobnost, tijekom cijelog postupka navodili da apelant nije dokazao roditeljske nesposobnosti majke (kao razlog da dijete ne ostane s majkom u Trebinju). Time je, protivno odredbama Konvencije, postupak dokazivanja bio na apelantu kao osobi koja traži povratak djeteta umjesto da osoba (ili tijelo) koja se protivi povratku dokazuje zbog čega ne treba udovoljiti apelantovom zahtjevu za povratak djeteta „u Republiku Mađarsku“, što je apelant i tražio postavljenim zahtjevom. Zbog svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke, uslijed proizvoljnog tumačenja i primjene odredaba Konvencije, sadrže nedostatke koji nepobitno utječu na pravilnost odluke te dovode u pitanje sam zaključak sudova u veoma delikatnoj situaciji kada se doista odlučuje o najbitnijim pitanjima kako za pojedinca (dijete) tako i za roditelje djeteta, ali i za cijelo društvo, jer je zaštita djeteta primarni cilj svakog civiliziranog društva.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2784/15 od 14. listopada 2015. godine, st. 45. i 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 89/15, postupak radi vraćanja djeteta, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud, protivno apelantovim tvrdnjama, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničeg što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZIP-a kada su zaključili da obustave postupak izvršenja sukladno članku 63. st. 3. i 4. ZIP-a, jer se ni nakon dva puta nisu stekli uvjeti za održavanje prvog ročišta za prodaju s obzirom na to da nije bilo ponuda koje prelaze jednu polovicu utvrđene vrijednosti nekretnine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3152/12 od 14. listopada 2015. godine, stavak 35., javno nadmetanje, prodaja nekretnine, obustava izvršnog postupka, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(е) Ustava BiH
Odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom utvrđuje se prema općim načelima o odgovornosti za štetu i temelji na načelu presumirane krivnje i na objektivnoj odgovornosti (članak 154. st. 1. i 2. ZOO-a u svezi s relevantnim odredbama radnog zakonodavstva, u konkretnom slučaju člankom 125. u svezi sa člankom 7. Zakona o državnim službenicima, te člankom 71. Zakona o radu). Smatra se da je šteta nastala na radu ako ju je radnik pretrpio tijekom obavljanja poslova zbog kojih je zasnovao radni odnos. U konkretnom slučaju tužiteljica je nastavnica matematike i uposlenica Druge osnovne škole, koja je odlukom tuženog, nadležnog odjela Vlade, prema preporuci stručnog tima Druge osnovne škole davala satove učeniku D. G. u njegovoj kući i za vrijeme obavljanja tih poslova nastupila je štetna posljedica. Dakle, tužiteljica je pretrpjela štetu tijekom obavljanja poslova zbog kojih je zasnovala radni odnos i koje je obavljala po nalogu poslodavca – apelanta (Brčko distrikt), pa protivno apelantovim navodima, sudovi nisu izveli proizvoljan zaključak o njegovoj pasivnoj legitimaciji u konkretnoj pravnoj stvari. Iz obrazloženja osporenih presuda također proizlazi da apelant prethodno nije provjerio sve okolnosti u svezi s tim jesu li ispunjeni uvjeti za upućivanje nastavnika da održava satove u obiteljskoj kući učenika, jer je odredbom članka 52. Zakona o obrazovanju propisano da se obrazovanje učenika može provesti i kod kuće u slučaju bolesti ili invalidnosti, a apelant ničim nije dokazao da je učenik ispunjavao te uvjete jer je u prijedlogu stručnog tima upućenom šefu Odjela za obrazovanje navedeno da je utvrđeno da je ponašanje učenika posljedica bolesti iako za to nije postojala odgovarajuća medicinska dokumentacija. Štoviše, u dopisu je navedeno da je spomenuti učenik ispoljavao veliku agresivnost prema ostalim učenicima koje je fizički zlostavljao, da odgojne mjere nisu davale očekivane rezultate, te je bez medicinske dokumentacije zaključeno da je takvo devijantno ponašanje posljedica bolesti i nedovoljne socijalizacije učenika, pa su apelantica i ostali nastavnici upućeni da satove održavaju u obiteljskoj kući učenika. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(е) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo usvojiti tužiteljičin tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a u svezi s odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3195/12 od 10. studenog 2015. godine, st. 30. i 34., naknada štete, pasivna legitimacija, nema povrede članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je svoj tužbeni zahtjev apelant temeljio na odredbi članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 13. stavak 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima propisanim u članku 12. tog Zakona uvijek dozvoljena revizija. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije uzeo u obzir citiranu odredbu članka 13. stavak 2. Zakona o zabrani diskriminacije iako iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova i dokumentacije u spisu proizlazi da je Zakon o zabrani diskriminacije u okolnostima konkretnog slučaja lex specialis u odnosu na ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, zaključujući da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP-a nije ostvaren, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP-a jer u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4179/12 od 10. studenog 2015. godine, stavak 24., postupak utvrđivanja diskriminacije, revizija, povreda članka II/3.(е) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(е) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su Konkurencijsko vijeće i Sud BiH proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su zaključili da apelant ima vladajući položaj na relevantnom tržištu proizvoda marke VW u BiH, pa da je njegovo postupanje prema podnositelju zahtjeva rezultiralo zlouporabom ovog položaja u vidu primjene različitih uvjeta za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u nejednakopravan i nepovoljan konkurentski položaj, te ograničavaju proizvodnju, tržište ili tehnički razvoj na štetu potrošača.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1865/12 od 8. prosinca 2015. godine, stavak 89., postupak pred Konkurencijskim vijećem sukladno članku 28. ZOK-a radi utvrđivanja sprečavanja, ograničenja ili narušavanja slobodne tržišne konkurencije zlouporabom vladajućeg položaja, nema povrede članka II/3.(е) Ustava BiH (Odluke Ustavnog suda BiH br. AP-620/15, AP-4336/19, AP-1664/18 i AP-1615/20 također se tiču odluka Konkurencijskog vijeća i Suda BiH koje se odnose na zlouporabu dominantnog položaja na relevantnom tržištu u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata)
Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obvezivanje tuženih (BiH i Banke) da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, sukladno odredbi članka 41. Europske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza nepobitno utvrdili da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod pravne prednice Banke koju nisu mogli koristiti, ali da je stupanjem na snagu Zakona apelantima omogućeno da „staru“ deviznu štednju verificiraju kod nadležnog APIF-a. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete koju su, sukladno relevantnim pozitivnopravnim propisima, bili obvezni dokazati. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tijekom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obveza, sukladno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen primjenom odredaba čl. 7., 123. stavak 2., te članka 126. ZPP-a u svezi sa čl. 155. i 200. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji ne tvrde suprotno niti u tom pravcu pružaju bilo kakve dokaze, osim što smatraju da su redovni sudovi trebali primijeniti članak 41. Europske konvencije, kako je to učinio Europski sud u predmetu Suljagić protiv BiH. U svezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbi i da se o tom prigovoru detaljno izjasnio Kantonalni sud, koji je, između ostalog, istaknuo da članak 41. Europske konvencije pruža mogućnost isključivo Europskom sudu da postupa po citiranoj odredbi. Ustavni sud podsjeća da obrazloženje Kantonalnog suda upravo proizlazi iz odredbe članka 41. Europske konvencije koja glasi: „Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.“ U svezi s prigovorima apelanata da je Europska konvencija ugrađena u naš pravni sustav i da se izravno primjenjuje te da su stoga redovni sudovi bili obvezni primijeniti citirani članak, Ustavni sud podsjeća da članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini izravno primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom – Dio I. (Prava i slobode), a ne i Dio II. Europske konvencije (u koji je situirana odredba članka 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavu i postupanje Europskog suda. S obzirom na sve navedeno u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku ne uočava proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a i procesnog prava, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti temelj za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud još naglašava da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO-a, neutemeljen zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvaliteta Zakona, budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2191/13 od 14. veljače 2016. godine, stavak 41., Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1957/13 od 20. travnja 2016. godine, naknada nematerijalne štete zbog nemogućnosti raspolaganja „starom“ deviznom štednjom, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po reviziji, Vrhovni sud uvažio revizije tuženih i preinačio nižestupanjske presude na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Pri tome je Vrhovni sud, u smislu odredbe članka 250. stavak 1. ZPP-a, ustanovio da su nižestupanjski sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je upravo na temelju ovlaštenja sadržanog u toj odredbi presudom usvojio reviziju i preinačio nižestupanjske presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje nesavladivih prepreka iz članka 383. ZOO-a zbog kojih je apelantu bilo onemogućeno da traži zaštitu svojih prava sudskim putem u roku iz članka 374. ZOO-a. Stoga, kako je utvrđeno da su prednik apelanta i prvotužena u vrijeme nastanka spornog ugovornog odnosa bili društvene pravne osobe, da su apelantova potraživanja dospjela na naplatu 27. studenog 1992. godine, a da je apelant tužbu podnio 14. studenog 1997. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo potraživanje je zastarjelo u smislu članka 374. ZOO-a. Pri tome je Vrhovni sud uzeo u obzir činjenicu da je apelant sporni obligacionopravni odnos zasnovao u vrijeme kada je na području RBiH proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje, kao i da je apelantu bilo poznato da je, zbog tih okolnosti, poštanski promet u zastoju, ali da je, unatoč tome, apelant ipak zaključio predmetni ugovor s prvotuženom. U svezi s tim, Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbu članka 12. ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja), ukazao da se apelant na te okolnosti, za koje je znao da postoje u momentu zaključenja ugovora, ne može pozivati kao na nesavladive prepreke u smislu članka 383. ZOO-a, koje dovode do zastoja zastarjelosti. Također, Vrhovni sud je ukazao i na činjenicu da je apelant svoju tužbu mogao podnijeti i nenadležnom sudu budući da Osnovni sud u Sarajevu, kao stvarno nadležan, nije radio tijekom rata u kratkim razdobljima, a što apelant nije učinio. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da nije nesavladiva prepreka ni to što je apelant strana pravna osoba budući da je apelant tužbu za zaštitu svojih prava mogao podnijeti ne samo neposredno nego i posredstvom opunomoćenika. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda u osporenoj odluci, protivno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3592/13 od 20. lipnja 2016. godine, st. 47.−48., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 59/16, podnošenje tužbe nadležnom sudu u ratu, zastara, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da apelant (pravna osoba iz Republike Hrvatske), sukladno primjeni načela reciprociteta u provedbi Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriju Bosne i Hercegovine, nema aktivnu legitimaciju u sporu i kada apelant ničim nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3065/13 od 20. lipnja 2016. godine, stavak 39., utvrđivanje prava vlasništva, Aneks G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriju Bosne i Hercegovine, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog načina na koji su ključni dokazi pribavljeni i uporabljeni u postupku protiv apelanta. Naime, presude na temelju kojih je apelant osuđen na kaznu zatvora u pretežnom dijelu zasnivaju se na vještačenju dokumentacije koja je oduzeta suprotno odredbama članka 71. ZKPBiH jer tužitelj prilikom otvaranja i pregleda oduzetih predmeta (dokumentacije) nije obavijestio apelanta i njegovog branitelja, a dokumentacija nije oduzeta u apelantovom prisustvu niti je identificirana u njegovom prisustvu, pa je tako izostala (i) mogućnost izjavljivanja prigovora propisanih zakonom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1529/15 od 7. srpnja 2016. godine, stavak 78., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 59/16, kazneni postupak, zakonitost dokaza, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je nečinjenjem počinio kazneno djelo iz članka 304. stavak 1. KZFBiH, koje u svom temeljnom obilježju ne predviđa nečinjenje kao način izvršenja. Pri tome su redovni sudovi u odnosu na apelanta, čini se, imali u vidu obilježje kaznenog djela iz stavka 2. članka 304. KZFBiH kao posebnog oblika kaznenog djela izazivanje opće opasnosti, iako se na tu odredbu u osporenim presudama nisu pozvali, ali ni objasnili kako bi apelant i u tom slučaju, kao pomoćni radnik s konkretnim opisom poslova i radnih zadataka, mogao počiniti navedeno kazneno djelo nečinjenjem, odnosno kako je osuđen za nečinjenje, tj. nepoduzimanje radnje koja uopće nije u opisu njegovih poslova i zadataka kao pomoćnog radnika.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1015/13 od 20. srpnja 2016. godine, stavak 53., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 64/16, kazneni postupak, način izvršenja kaznenog djela, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je predmetni čin nasilja i terora bio usmjeren protiv same Federacije BiH, odnosno njezinog društvenog poretka utvrđenog Ustavom, i prava građana zagarantiranih Ustavom i Aneksom VII, posebno imajući u vidu pravo na održivi povratak svih izbjeglih i raseljenih osoba u predratne domove te slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje. Polazeći od odredaba članka 180. ZOO-a kojima je propisana objektivna odgovornost države u slučaju nastanka štete uslijed čina nasilja ili terora usmjerenog prema državi, te da se odgovornost države u tom slučaju ne temelji na utvrđenju da čin terora predstavlja i konkretno kazneno djelo niti o tome ovisi, a imajući u vidu posebne okolnosti konkretnog slučaja u kojem su činom nasilja ili terora narušena prava apelanata za koja jamči i odgovara Federacija BiH sukladno Ustavu FBiH i Aneksu VII., Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja, i pored okolnosti da je i sam konstatirao da ZOO veže odgovornost države za činove terora i nasilja a ne samo za kazneno djelo terorizma, proizvoljno primijenio važeće propise kada je, temeljeći svoju odluku na odredbama Ustava FBiH kojima je regulirana nadležnost Federacije BiH, odnosno kantona, a zanemarujući obveze koje je Federacija preuzela u svezi s Aneksom VII., kao i odredbe Ustava BiH iz kojih proizlazi da se Federacija obvezala „da će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda“ i da je, prema članku 2. Ustava FBiH navedeno i u njezinoj nadležnosti, ekskulpirao Federaciju BiH od objektivne odgovornosti za nastalu štetu. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-466/14 od 11. siječnja 2017. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 12/17, naknada nematerijalne štete, objektivna odgovornost države u slučaju nastanka štete uslijed čina nasilja ili terora usmjerenog prema državi, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio načelo reformatio in peius (članak 331. ZKPRS) budući da je zaključio da je apelant, nakon što je tužitelj dopunio optužnicu tako što je dodao elemente bića predmetnog kaznenog djela koji nedostaju, počinio kazneno djelo pomaganje učinitelju kaznenog djela iz članka 363. stavak 1. KZRS, mada prvobitna optužnica i presuda kojom je apelant proglašen krivim i koja je ukinuta samo po apelantovoj žalbi nisu sadržavale elemente bića ni temeljnog ni kvalificiranog oblika tog kaznenog djela.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-736/14 od 15. veljače 2017. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 16/17, kazneni postupak, elementi bića kaznenog djela, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, nižestupanjske presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da, u nedostatku odredaba (zakona) kojima bi bila regulirana visina stanarine posebnoj kategoriji nositelja stanarskog prava, „zaštićenim stanarima“, sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca i propust u stambenom zakonodavstvu (kojim bi bila propisana visina stanarine) nadomjestiti putem sudske prakse.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2804/14 od 7. ožujka 2017. godine, stavak 38., naknada za korištenje stana, „zaštićeni stanari“, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je osporenim odlukama organa uprave i sudova ostala nedovoljno razjašnjena primjena materijalnog prava, konkretno odredbe članka 47a. stavak 6. Zakona o prodaji stanova, u pogledu dodjele zamjenskih stanova apelantu koji, pored državljanstva Urugvaja, posjeduje i državljanstvo BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3056/14 od 22. ožujka 2017. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/17, nacionalizacija, zamjenski stanovi, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Sud BiH u žalbenom postupku djelomičnim uvažavanjem žalbe i preinačenjem prvostupanjske presude u pogledu dosuđene visine naknade štete, koja je potvrđena u revizijskom postupku, propustio dovesti iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, u svezi s tim, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete, zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neutemeljenog lišavanja slobode, u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-754/14 od 30. ožujka 2017. godine, stavak 33., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/17, naknada štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH, stavove iz ove odluke slijede sljedeće odluke br.: AP-754/14 od 31. ožujka 2017. godine, AP-4364/16 od 16. prosinca 2018. godine i AP-3629/17 od 13. veljače 2019. godine
Kada se imaju u vidu sve relevantne zakonske odredbe, i to promatrane u njihovoj ukupnosti, činjenica da utvrđeni rok za podnošenje zahtjeva za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem kaznenog djela nije striktan, već je određen krajnji rok za podnošenje zahtjeva, kao i različite situacije koje zakon propisuje u svezi s pokretanjem postupka, ali i (najznačajnije) činjenica da zakon nije jasno propisao šta se dešava ako se rok ne ispoštuje, nameće se logičan zaključak da se ne radi o striktnom roku i obveznom roku čije nepoštovanje vodi zastari vođenja postupka, već o roku koji upućuje na duljinu trajanja postupka, odnosno roku u kojem bi postupak trebalo završiti. Stoga, nakon analize koja je posljedica pitanja koja pokreće apelant, Ustavni sud smatra da je prihvatljiv i da nije proizvoljan način na koji redovni sud tumači normu, odnosno iz kojeg proizlazi da je obvezni rok za podnošenje zahtjeva za tužitelja jasno propisan, dok su ostali rokovi instrukcijski i upućuju na rok u kojem bi trebalo okončati postupak ili održati raspravu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5430/14 od 22. svibnja 2017. godine, st. 32.−33., oduzimanje novčanog iznosa stečenog izvršenjem kaznenog djela, apelant „problematizira“ odredbu članka 29. stavak 3. Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem kaznenog djela, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je revizijsko vijeće Suda BiH propustilo dovesti iznos dosuđene nematerijalne štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, u svezi s tim, zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete, zbog neutemeljenog lišavanja slobode, u okolnostima konkretnog slučaja odmjeren proizvoljno.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3475/14 od 6. srpnja 2017. godine, stavak 49., visina naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
