U pogledu apelantovih tvrdnji kojima osporava utemeljenost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je jasno naveo temeljne karakteristike i vrste ugovora o faktoringu koji u tom trenutku nije bio propisan u zakonskim odredbama, te je polazeći od članka 5. ugovora, kojim je propisano da će apelant izvršiti povrat ukupnog iznosa kredita s pripadajućim kamatama, zaključio da je tužitelj imao pravo od apelanta zahtijevati povrat iznosa kredita s obzirom na to da mu apelantovi kupci nisu isplatili iznose koji su navedeni u fakturama. U svezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da apelant u prilog svojim tvrdnjama da je tužitelj trebao prema njegovim kupcima poduzimati pravne radnje s ciljem naplate potraživanja u apelaciji ne ukazuje ni na jednu odredbu ugovora ili aneksa iz kojih bi proizlazila navedena tužiteljeva obveza, odnosno činjenica da se u konkretnom slučaju radilo o faktoringu bez regresa. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke vještaka ekonomske struke na kojima je Vrhovni sud temeljio svoju odluku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je prihvatio zaključke Općinskog suda, proizlazi da je odluka o visini potraživanja donesena na temelju pravila o teretu dokazivanja, te da je apelant, kojeg je tijekom postupka zastupao punomoćnik, imao mogućnost osporavanja tog nalaza, o čemu su se redovni sudovi jasno izjasnili. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja, te u okolnostima konkretnog predmeta, iz načina na koji je interpretiran sadržaj nalaza i mišljenja vještaka nema ništa što ukazuje da je na temelju tog nalaza i mišljenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju kako glede visine osnovnog duga tako i kamata.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4106/17 od 17. srpnja 2019. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/19, ugovor o faktoringu, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da u predmetnom postupku okončanom pobijanom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantičino raspravno načelo, niti je došlo do povrede parničnog postupka u situaciji kada je Osnovni sud, koristeći se svojim diskrecijskim pravom u smislu članka 12. stavak 1. ZPP, raspravio pitanje bračne imovine kao prethodno pitanje, a apelantici je bilo omogućeno iznositi činjenice i dokaze u prilog svojim tvrdnjama, pri čemu su redoviti sudovi na temelju velikog broja provedenih dokaza rasvijetlili relevantne okolnosti slučaja utvrđujući da su se stekle materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikove radnje, u smislu članka 281. ZOO, za što su dali dovoljno jasna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim ispitavši sve apelantičine relevantne prigovore koje u apelaciji ponavlja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3516/17 od 10. rujna 2019. godine, stavak 42., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 66/19, raspravno načelo, bračna imovina, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja o tome da apelantima ne pripada izlučno pravo u stečajnom postupku budući da nisu mogli dokazati da su vlasnici imovine čije su izlučenje tražili.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4631/17 od 30. listopada 2019. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 76/19, spor koji se tiče prava apelanata da u stečajnom postupku postave zahtjev za izlučenje vlastite imovine iz stečajne mase, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi obvezali apelanticu na naknadu štete bez relevantnog ispitivanja osnove za takvu naknadu u svjetlu zakonskog okvira koji propisuje obvezu podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke Povjerenstva (CRPC) na upravno izvršenje u prekluzivnom roku, što, u protivnom, dovodi ex lege do gubitka stanarskog prava, zbog čega sama odluka Povjerenstva o potvrđivanju stanarskog prava ima značaj tek podnošenjem zahtjeva za njezino upravno izvršenje pred nadležnim tijelima uprave, o čemu je Ustavni sud u svojoj praksi usvojio jasno stajalište. Pri tome redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali ni relevantno obrazloženje o prigovoru zastare potraživanja, u smislu članka 376. ZOO-a, i apelantičinoj odgovornosti za potraživanu štetu u okolnostima kada je zgrada u kojoj se nalazio prijeporni stan devastirana uslijed više sile, odnosno ratnih dešavanja, što je bio razlog da se ta zgrada potpuno sruši nakon rata na temelju odluka nadležnih tijela u Mostaru.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-102/18 od 27. studenog 2019. godine, stavak 64., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 83/19, naknada materijalne štete nastale u ratu, izvršenje odluke CRPC-a, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je u obrazloženju osporenih presuda izostalo razumno i dovoljno obrazloženje o razlozima za zasnivanje nadležnosti Suda BiH prema članku 7. stavak 2. točka b) Zakona o Sudu BiH.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4061/16 od 6. veljače 2020. godine, stavak 83., kazneni postupak

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da prigovor apelanata u svezi s nedostatkom aktivne legitimacije i postojanjem pravnog interesa kod tužitelja kao bivših dioničara apelantice „Poljooprema“ ispitaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji su ih obvezivali da daju logične i uvjerljive razloge koji bi ukazali da tužitelji, zaista, imaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i brisanje upisa prava vlasništva apelanta „Mallain“ u zemljišnim knjigama.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2321/18 od 11. ožujka 2020. godine, stavak 66., prigovor nedostatka aktivne legitimacije odnosno postojanje pravnog interesa kod tužitelja za podizanje tužbe radi utvrđenja iz članka 54. stavak 2. ZPP-a

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka d) Europske konvencije kada su redovni sudovi, prihvaćajući sve dokaze Tužiteljstva na kojim su i utemeljili svoju odluku, te odbijajući sve apelantove prijedloge u svezi s tim dokazima, bez valjanog obrazloženja, stvorili neopravdanu prednost Tužiteljstva, a što je za učinak imalo da apelantu bude onemogućeno da s uspjehom ospori optužbe podnesene protiv njega.   
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3017/18 od 8. travnja 2020. godine, stavak 59., kazneni postupak

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporeno rješenje (kojim je izvršenje obustavljeno jer izvršnom ispravom nije određen predmet i opseg činidbe koju izvršenik treba izvršiti) kada je Okružni sud, upuštajući se u preispitivanje izvršne isprave, koja posjeduje elemente iz članka 27. stavak (1) ZIP-a, narušio načelo formalnog legaliteta, te načelo zaštite svih stranaka u izvršnom postupku, te kada je izostalo obrazloženje zašto su predmetne činidbe na način kako su određene nemoguće.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-613/19 od 28. listopada 2020. godine, stavak 57., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 74/20, građanski postupak, podobnost izvršne isprave za izvršenje

Osporenim rješenjem povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud, koji je usvojio reviziju tužene i drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbacio apelantov tužbeni zahtjev zbog presuđene stvari, prilikom zaključivanja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari propustio izložiti jasan stav o načinu na koji se može tražiti naknada izgubljene zarade i isplata doprinosa u smislu članka 130. ZOR-a, zatim cijeniti razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u ranijoj pravomoćnoj presudi i te razloge dovesti u svezu s tužbenim zahtjevom koji je postavljen u konkretnom predmetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-488/19 od 10. studenog 2020. godine, stavak 42., primjena načela ne bis in idem u građanskom postupku, res iudicata

Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku (povodom naknade nematerijalne štete) povrijeđeno pravo apelantice Bosne i Hercegovine na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su u osporenoj presudi Vrhovnog suda i u potvrđenom dijelu presude Općinskog suda izostali razlozi i obrazloženje zbog kojih su ti sudovi odstupili od dosljedne sudske prakse u pogledu nedostatka pasivne legitimacije kod apelantice za naknadu štete proistekle iz rata, zatim obrazloženje Vrhovnog suda o tome zašto je promijenjen stav Građanskog vijeća iz 2011. godine, prema kojem apelantica nije pasivno legitimirana da tužiteljima nadoknadi štetu proisteklu iz rata, posebno imajući u vidu da u međuvremenu nije došlo ni do kakvih društvenih promjena, evolucije društvenih odnosa ili promjene zakonodavstva ili Ustava BiH, te zato što nije obrazloženo zbog čega čak i sam Vrhovni sud donosi različite odluke o istom pitanju nakon promjene prakse iz 2014. godine.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1797/19 od 21. siječnja 2021. godine, stavak 39., ratna šteta, pasivna legitimacija

Postoji kršenje prava apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelantica za utvrđivanje očinstva vještačenjem metodom DNK, a koje je prvostupanjski sud odobrio i zakazao u skladu s odredbom članka 302. stavak 5. Obiteljskog zakona, ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, već se u danim okolnostima primjena materijalnog prava, konkretno odredbe članka 302. Obiteljskog zakona, doima proizvoljnom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-94/21 od 17. veljače 2021. godine, stavak 43., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 14/21, utvrđivanje očinstva metodom DNK

Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, u svezi sa zaključkom o postojanju izvanknjižnog vlasništva za vrijeme trajanja bračne zajednice, osim pozivanja na činjenicu zaključenja Ugovora o financiranju rekonstrukcije i opremanju poslovnog objekta i stjecanja prava suvlasništva i upisa predbilježbe (ugovor), nije razmotrio normativni pravni okvir koji regulira pravne učinke upisa predbilježbe stjecanja prava vlasništva kao uvjetnog i privremenog upisa prava na nekretninama. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obvezom, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je prvoapelant zaključivanjem ugovora i upisom predbilježbe stjecanja prava suvlasništva stekao izvanknjižno suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, a na temelju kojeg zaključka je zauzeo stanovište da suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini predstavlja bračnu stečevinu i usvojio tužbeni zahtjev. S obzirom na to da obrazloženje osporene odluke ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira koji regulira pravni učinak predbilježbe, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relevantan aspekt koji je od utjecaja na konačnu odluku u konkretnom sporu, došlo je do povrede prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1762/20 od 8. rujna 2021. godine, st. 30. i 31., postupak utvrđivanja bračne stečevine

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje s Tužiteljstvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sustav čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3879/20 od 3. prosinca 2021. godine, stavak 71.

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u predmetnom postupku nije poštovan temeljni zahtjev kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, te kada u postupku, promatranom u cjelini, nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučnih činjenica jer nije izvršena odgovarajuća analiza i ocjena svih izvedenih dokaza njihovim dovođenjem u uzajamnu logičnu svezu, niti je dano obrazloženje o njihovoj suglasnosti ili proturječnosti na način koji je povoljniji za apelanta, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1478/20 od 9. veljače  2022. godine, stavak 63., kazneni postupak

Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu zauzeli drugačiji stav o spornom pitanju može li se povreda koju je apelant zadobio na rekreaciji izvan radnog mjesta, ali tijekom radnog vremena, uz usmenu suglasnost poslodavca, smatrati povredom na radu, te snosi li poslodavac odgovornost za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti iz članka 173. ZOO-a. Imajući u vidu obrazloženje drugostupanjskog vijeća Suda BiH, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju nisu obuhvaćeni svi relevantni čimbenici koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud prilikom odlučenja posebno uzeo u obzir djelatnost poslodavca i potrebu takve državne službe da njezini uposlenici budu fizički spremni, te u tom kontekstu utvrdio da je redovna rekreacija koja se odvijala svakog četvrtka uz usmenu suglasnost poslodavca koji im je omogućavao izlazak tijekom radnog vremena (bez obzira na privatni izlazak) bila u svrhu potreba radnog mjesta i u svezi s apelantovim radom u takvoj službi. Ustavni sud smatra da su te okolnosti bile relevantne, a koje je drugostupanjsko vijeće Suda BiH propustilo cijeniti jer iz obrazloženja osporene presude nije vidljivo da je to vijeće prilikom odlučenja uzelo u obzir djelatnost poslodavca koja od policijskih službenika zahtijeva fizičku spremu, te da i u tom kontekstu ispita je li ta redovna aktivnost zaista mogla biti u svrhu radnog mjesta koje apelant obavlja u SIPA-i (inspektor), u svezi sa činjenicom da je poslodavac takvu aktivnost tijekom radnog vremena odobrio. Ustavni sud smatra da taj propust drugostupanjskog vijeća Suda BiH posljedično upućuje na zaključak da obrazloženje osporene presude nije u skladu sa standardima na koje je prethodno ukazano, odnosno ne sadrži mjerilo relevantnosti jer ne obuhvaća sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1936/20 od 23. veljače  2022. godine, st. 36–41., naknada štete zbog povrede na radu

Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada sud nije dopustio preinaku tužbe zato što nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti, niti zato što utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju kao prethodnog pitanja nije unio u izreku presude kojom je odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu za raskid spornog ugovora, budući da su o tim pitanjima sudovi u osporenim odlukama dali jasna i dovoljna obrazloženja koja ne ostavljaju bilo kakav utisak o proizvoljnom odlučivanju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3235/20 od 6. travnja  2022. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 23/22, odbijanje preinake tužbe, odlučenje u svezi s ništavošću ugovora o doživotnom izdržavanju po tužbi kojom je apelant tražio raskid tog ugovora

Ustavni sud smatra da način na koji su sudovi opisali postupak kako su došli do zaključka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti „izvan svake razumne sumnje“, prihvaćajući iskaz svjedoka – policijskog službenika koji je „utvrdio da su počinjeni prekršaji“ na temelju njegovih saznanja koja je iznio u postupku, a bez daljnjih dokaza koji to potkrepljuju i obrazloženja kojim se to razlozima rukovodio pri zaključku, sigurno ne ispunjava potreban standard iz aspekta obrazložene odluke. Pri tome Ustavni sud ističe da ne ulazi u to je li apelant stvarno odgovoran ili ne, nego se samo ukazuje na nedostatak obrazloženja u svezi s dokazima iz kojih navedeno proizlazi u konkretnim rješenjima kojim je utvrđena prekršajna odgovornost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-271/21 od 20. travnja 2022. godine, stavak 46., utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH

U svezi s obrazloženjima iz osporenih presuda, Ustavni sud ukazuje da je prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djeteta sud dužan, u smislu odredaba članka 215. stavak 1. Obiteljskog zakona, utvrditi prije svega okolnosti – činjenice o kojima ovisi ocjena svakodnevnih potreba djeteta (hrana, odjeća, higijena) s obzirom na uzrast djeteta, kao i potreba za njegovo školovanje. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u predmetnom postupku, osim što su utvrdili da je apelantica imala osam godina i išla u produženi boravak kada je donesena ranija odluka o izdržavanju, ali da više ne boravi u produženom boravku, za što je mjesečno plaćano 235 KM, nisu u smislu odredaba članka 215. Obiteljskog zakona utvrdili okolnosti o kojima ovisi ocjena apelantičinih svakodnevnih i uobičajenih potreba, neophodnih za njezinu egzistenciju, kao ni potreba za njezino školovanje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema Konvenciji o pravima djeteta, u postupku utvrđivanja doprinosa za izdržavanje djece treba voditi računa da je konkretan interes djece uvijek primarna procjena relevantnih činjenica. U konkretnom slučaju, čini se da su Osnovni i Okružni sud ispitivali mogućnosti za izdržavanje djeteta samo apelantičine majke, a da ništa konkretno nije navedeno o ocu, naprimjer koliki je iznos socijalne pomoći koju otac prima u Njemačkoj, koliki su troškovi života u Njemačkoj u poređenju sa socijalnom pomoći koju otac prima, zašto je neizvjesno da se otac uposli u Njemačkoj, kao i kakav je njegov odnos prema tome i sl. Prema Konvenciji o pravima djeteta, kao i prema relevantnim odredbama Obiteljskog zakona, najbolji interes djeteta treba pretezati nad interesom roditelja, a čini se da su taj važan standard redovni sudovi zanemarili u konkretnom slučaju vodeći računa prvenstveno o interesu oca kao tužitelja. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u postupku utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djece treba voditi računa o tome što je konkretan i najbolji interes djeteta, te da se dosudi iznos koji će zadovoljiti potrebe djeteta, bez obzira na neuposlenost ili mala primanja roditelja koji je obveznik plaćanja doprinosa, jer je taj roditelj dužan iskoristiti sve svoje mogućnosti, te uložiti i pojačane napore radi stjecanja zarade kako bi osigurao pristojnu egzistenciju svom djetetu (članak 214. stavak 3. Obiteljskog zakona). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema adekvatnog i uvjerljivog obrazloženja u odnosu na glavno pitanje koje se tiče određivanja iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta (apelantice) koji mora biti određen u djetetovom najboljem interesu i dovoljan za potrebe u godinama u kojima je sada apelantica, te da se ne može zaključiti da je postupak u konkretnom slučaju proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka, u smislu prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-399/22 od 20. travnja 2022. godine, st. 31. i 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 31/22, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(е) Ustava BiH

Postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud ispitivao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se nije osporavala žalbom, a da nije dao bilo kakvo obrazloženje o tome zašto izlazi izvan pravila non ultra petitum (ne preko zahtjeva), koje članak 221. ZPP-a stavlja u prvi plan, a navedenim člankom se propisuju granice u kojima drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3589/20 od 8. lipnja 2022. godine, stavak 45.

Osporenim odlukama povrijeđeno je pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno obrazložili svoje odluke, odnosno supsidijarno jamstvo izjednačili sa solidarnim jer nisu vodili računa o tome da je tužitelj tijekom postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe članka 1004. stavak 1. ZOO-a pozvao tužene, među njima i apelantice, kao supsidijarne jamce na ispunjenje obveze po osnovi ugovora.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4268/20 od 8. lipnja 2022. godine, stavak 60.

Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenice, te donio odluku kojom je obvezao apelantice da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete (zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti uslijed objavljivanja fotografije maloljetnog tužitelja uz pojam strabizam/razrokost u udžbeniku „Biologija“ za 9. razred devetogodišnje osnovne škole iz 2013. godine, čiji je izdavač prvoapelantica a autori drugoapelantica i trećetužena) solidarno isplate novčani iznos od 15.000 KM, koja je potvrđena odlukom drugostupanjskog suda, pri čemu su ti sudovi dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za te odluke, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4112/20 od 22. lipnja 2022. godine, stavak 44., građanski postupak, naknada štete

Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, tumačeći sporne ugovore (Ugovor o osnovama poslovne suradnje i Ugovor o korištenju komorske infrastrukture) u skladu s odredbom članka 99. ZOO-a, podržao stav prvostupanjskog suda da tim ugovorima nije konstituiran odnos zakupodavca i zakupca, već da se radi o ugovorima o poslovnoj suradnji kojim je pitanje korištenja poslovnih prostorija i ostale komorske infrastrukture uređeno kao trajno zajedničko korištenje, uz zajedničko snošenje troškova. Uporište za takav stav, kako je to obrazloženo, Vrhovni sud je našao u odredbama čl. 1., 2., 3. i 28. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Na temelju takvog stava o pravnoj prirodi spornih ugovora, Vrhovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se sporni ugovori raskinu i da se tuženi obveže da se iseli iz poslovnog prostora i da mu isplati određeni novčani iznos na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora. Naime, Vrhovni sud je zaključio da nijedna ugovorna strana nije ispunjavala svoje ugovorne obveze u pogledu troškova korištenja komorske infrastrukture jer ugovor o organiziranju Agencije za logistiku i usluge, koja je trebala donijeti uputu – instrukciju o plaćanju spornih troškova, nikada nije ispunjen. Stoga je Vrhovni sud zauzeo pravni stav da apelantu ne pripada pravo na jednostrani raskid ugovora iz članka 124. stavak 1. ZOO-a, već da se sporni ugovori mogu raskinuti jedino sporazumno, te da je apelant dužan i dalje omogućiti tuženom zajedničko korištenje poslovnog prostora jer tuženi ima pravo na korištenje poslovnog objekta u ugovorenom opsegu, u smislu odredbe članka 128. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima. Dovodeći navedene odredbe ZOO-a, Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH i Zakona o stvarnim pravima u svezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je o tome dano u osporenoj presudi, Ustavni sud, u specifičnim činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, smatra da je Vrhovni sud sva sporna pravna pitanja riješio i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje, te da nema ništa što bi ostavilo utisak proizvoljnosti u odlučivanju. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona, već o tumačenju spornih ugovora u skladu s relevantnim normativnim okvirom, uz uvažavanje specifičnosti konkretnog spora i činjenicu da je apelant pravni sljednik Privredne komore BiH koja je zaključila sporne ugovore s tuženim.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4710/20 od 7. rujna 2022. godine, st. 40. i 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 64/22, pravna priroda ugovora, raskid ugovora, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(е) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom kojom je poništeno kao nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada sudovi propuste ispitati je li, u smislu relevantnih odredaba ZPP-a u svezi s odredbom članka 114. ZOR-a, tužba u konkretnom slučaju podnesena u zakonskom roku iako po zakonu na pravovremenost tužbe paze po službenoj dužnosti, kako u prvostupanjskom tako i u drugostupanjskom postupku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4754/20 od 7. rujna 2022. godine, stavak 41., radni odnos

Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredaba članka 115. Zakona o premjeru i katastru kojim je propisano da je predbilježba uvjetni, privremeni upis prava na nekretninama kojim se stjecanje, prijenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3211/19 od 16. ožujka 2021. godine, točka 28.). Međutim, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u obrazloženju presude uopće nije bavio analizom konkretne zakonske norme kojom je regulirano, između ostalog, stjecanje prava na nekretnini u slučaju naknadnog opravdanja predbilježbe, niti je tu zakonsku odredbu doveo u svezu s okolnostima konkretnog predmeta. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud, osim konstatacije i zaključka da je izvršena predbilježba i naknadno opravdanje predbilježbe, u obrazloženju osporene odluke nije razmotrio pitanje njezinog pravnog učinka. Naime, nije sporno da je apelant izvršio predbilježbu na temelju ugovora iz 1991. godine, ali Vrhovni sud nije obrazložio što je tom predbilježbom apelant stekao, tj. stječe li se imovina samim upisom predbilježbe ili njezinim naknadnim opravdanjem. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer Vrhovni sud, nakon odluke Ustavnog suda kojom je već jednom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedostatka u obrazloženju odluke tog suda, nije uvažio stavove koje je Ustavni sud iznio u Odluci broj AP-1762/20 i nije razmotrio pravni učinak upisa predbilježbe.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3921/21 od 2. studenog 2022. godine, st. 35. i 41.