Zadržavanje internetske komunikacije • Zakonski zahtjev „organizatorima internetskih komunikacija“ da pohranjuju i čuvaju internetske komunikacije i povezane komunikacijske podatke, tijelima za provedbu zakona ili sigurnosnim službama osiguravaju pristup tim podacima i dešifriraju šifriranu komunikaciju • Kršenje članka 8. Konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
Podnositelj predstavke bio je korisnik Telegrama, aplikacije za razmjenu poruka koja je u lipnju 2017. godine u posebnom javnom registru označena kao „Internetski organizator komunikacija“ (u daljnjem tekstu: IOK). IOK je prema zakonu obvezan čuvati sve komunikacijske podatke u trajanju od godinu dana i sadržaj svih komunikacija u trajanju od šest mjeseci i dostaviti ih organima za provedbu zakona ili službama sigurnosti u okolnostima određenim zakonom, zajedno s informacijama potrebnim za dešifriranje elektroničkih poruka ako su šifrirane.
Federalna služba sigurnosti (u daljnjem tekstu: FSS) je u srpnju 2017. godine od Telegrama zatražila da otkrije tehničke informacije koje bi olakšale „dešifriranje komunikacija od 12. srpnja 2017. godine u svezi s korisnicima Telegrama koji su osumnjičeni za aktivnosti povezane s terorizmom“.
Telegram je odbio povinovati se nalogu za otkrivanje, uz obrazloženje da je tehnički nemoguće izvršiti ga bez stvaranja backdoora koji bi oslabio mehanizam šifriranja za sve korisnike.
Podnositelj predstavke je u ožujku 2018. godine zajedno sa još trideset četiri osobe osporio nalog za otkrivanje pred sudom. Tužitelji su tvrdili da bi osiguravanje ključeva za šifriranje, kako zahtijeva FSS, omogućilo dešifriranje komunikacija svih korisnika.
Okružni sud je 22. ožujka 2018. godine odbacio tužbu kao neprihvatljivu nalazeći da osporeni nalog za objavljivanje nije utjecao na prava tužitelja. Odluku je potvrdio Gradski sud u Moskvi.
Sudac Gradskog suda u Moskvi je 10. rujna 2018. godine odbio uputiti kasacijsku žalbu koju je podnositelj predstavke podnio na razmatranje plenarnom sazivu tog suda ne nalazeći znatne povrede materijalnog ili procesnog prava koje su utjecale na ishod postupka. Vrhovni sud Ruske Federacije je 16. siječnja 2019. godine odbio kasacijsku žalbu podnositelja predstavke.
Pozivajući se na čl. 8. i 13. Konvencije, podnositelj predstavke se žalio na zakonski zahtjev za pohranjivanje, prosljeđivanje i dešifriranje podataka, te na nedostatak učinkovitog pravnog lijeka za ovu pritužbu na nacionalnoj razini.
Ocjena Europskog suda
- Potencijalni pristup pohranjenim podacima za potrebe ciljanog tajnog nadzora
U svezi sa zakonskim zahtjevom da se organima za provedbu zakona ili službama sigurnosti dozvoli pristup pohranjenim podacima na njihov zahtjev, Europski sud je ponovio da pristup podacima u pojedinačnim slučajevima mora biti praćen, mutatis mutandis, istim mjerama zaštite kao i tajni nadzor. Europski sud je primijetio da u Rusiji, prema domaćem zakonu, nije potrebno da organi za provedbu zakona pokažu sudsko ovlaštenje pružatelju komunikacijskih usluga prije nego što dobiju pristup komunikaciji osoba. Stoga organi za provedbu zakona imaju izravan daljinski pristup svim internetskim komunikacijama i povezanim komunikacijskim podacima.
U predmetu Roman Zakharov (presretanje mobilnih telefonskih komunikacija) Europski sud je utvrdio da ruske zakonske odredbe koje uređuju mjere tajnog nadzora ne ispunjavaju zahtjev „kvalitete zakona“ jer nemaju adekvatne i efikasne garancije protiv samovolje i rizika od zlouporabe. Stoga nisu bile u stanju „miješanje“ zadržati na onome što je „nužno u demokratskom društvu“. Konkretno, Europski sud je utvrdio da okolnosti u kojima su javne vlasti bile ovlaštene da pribjegnu mjerama tajnog nadzora u svrhu otkrivanja, sprečavanja i istrage kaznenih djela ili zaštite ruske nacionalne, vojne, ekonomske ili ekološke sigurnosti nisu definirane dovoljno jasno. Procedure odobravanja ne mogu osigurati da se mjere tajnog nadzora određuju samo kada su „neophodne u demokratskom društvu“. Učinkovitost pravnih lijekova narušena je izostankom obavijesti u bilo kojem trenutku tajnog nadzora ili adekvatnog pristupa dokumentima koji se odnose na tajni nadzor.
Europski sud je istaknuo da ne vidi razlog da donese drugačiji zaključak u ovom slučaju te smatra da domaći zakon u konkretnom slučaju ne predviđa adekvatne i dovoljne mjere zaštite od zlouporabe u svezi s pristupom organa za provedbu zakona internetskim komunikacijama i srodnim komunikacijskim podacima koje čuva IOK u skladu sa Zakonom o informacijama.
- Zakonski zahtjev za dešifriranje komunikacija
Glede zahtjeva da se sigurnosnim službama podnose informacije koje su potrebne za dešifriranje elektroničkih komunikacija ako su šifrirane, Europski sud primjećuje da su međunarodna tijela tvrdila da šifriranje pruža snažnu tehničku zaštitu od nezakonitog pristupa sadržaju komunikacija i stoga se koristi kao sredstvo zaštite prava na poštovanje privatnog života i privatnosti prepiske. U digitalnom dobu, tehnička rješenja za osiguranje i zaštitu privatnosti elektroničkih komunikacija, uključujući mjere za šifriranje, doprinose osiguranju uživanja drugih temeljnih prava, kakvo je, između ostalih, sloboda izražavanja.
Europski sud je zaključio da u ovom slučaju zakonska obveza IOK-a da dešifrira „skraja-nakraj“ šifriranu komunikaciju predstavlja rizik da pružatelji takvih usluga oslabe mehanizam šifriranja za sve korisnike, pa, sukladno tome, nije proporcionalna legitimnim ciljevima kojima se teži.
Europski sud je u konačnici zaključio da se osporeno zakonodavstvo ‒ koje predviđa zadržavanje internetskih komunikacija svih korisnika, izravan pristup sigurnosnih službi pohranjenim podacima bez odgovarajućih zaštitnih mjera protiv zlouporabe i zahtjev za dešifriranjem šifrirane komunikacije – ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu. U mjeri u kojoj to zakonodavstvo, na općoj osnovi i bez dovoljnih zaštitnih mjera, dopušta javnim tijelima pristup sadržaju elektroničkih komunikacija, ono narušava samu bit prava na poštovanje privatnog života prema članku 8. Konvencije. Tužena država je stoga prekoračila svaku prihvatljivu slobodu procjene u tom smislu. Prema tome, došlo je do povrede članka 8. Konvencije.
