Zadržavanje internetske komunikacije • Zakonski zahtjev „organizatorima internetskih komunikacija“ da pohranjuju i čuvaju internetske komunikacije i povezane komunikacijske podatke, tijelima za provedbu zakona ili sigurnosnim službama osiguravaju pristup tim podacima i dešifriraju šifriranu komunikaciju • Kršenje člana 8. Konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke bio je korisnik Telegrama, aplikacije za razmjenu poruka koja je u junu 2017. godine u posebnom javnom registru označena kao „Internetski organizator komunikacija“ (u daljnjem tekstu: IOK). IOK je po zakonu obavezan da čuva sve komunikacijske podatke u trajanju od godinu dana i sadržaj svih komunikacija u trajanju od šest mjeseci i da ih dostavi organima za provedbu zakona ili službama sigurnosti u okolnostima određenim zakonom, zajedno s informacijama potrebnim za dešifriranje elektronskih poruka ako su šifrirane.

Federalna služba sigurnosti (u daljnjem tekstu: FSS) je u julu 2017. godine od Telegrama zatražila da otkrije tehničke informacije koje bi olakšale „dešifriranje komunikacija od 12. jula 2017. godine u vezi s korisnicima Telegrama koji su osumnjičeni za aktivnosti povezane s terorizmom“.

Telegram je odbio da se povinuje nalogu za otkrivanje, uz obrazloženje da je tehnički nemoguće izvršiti ga bez stvaranja backdoora koji bi oslabio mehanizam šifriranja za sve korisnike.
Podnosilac predstavke je u martu 2018. godine zajedno sa još trideset četiri lica osporio nalog za otkrivanje pred sudom. Tužioci su tvrdili da bi osiguravanje ključeva za šifriranje, kako zahtijeva FSS, omogućilo dešifriranje komunikacija svih korisnika.

Okružni sud je 22. marta 2018. godine odbacio tužbu kao neprihvatljivu nalazeći da osporeni nalog za objavljivanje nije utjecao na prava tužilaca. Odluku je potvrdio Gradski sud u Moskvi.

Sudija Gradskog suda u Moskvi je 10. septembra 2018. godine odbio uputiti kasacionu žalbu koju je podnosilac predstavke podnio na razmatranje plenarnom sazivu tog suda ne nalazeći znatne povrede materijalnog ili procesnog prava koje su utjecale na ishod postupka. Vrhovni sud Ruske Federacije je 16. januara 2019. godine odbio kasacionu žalbu podnosioca predstavke.

Pozivajući se na čl. 8. i 13. Konvencije, podnosilac predstavke se žalio na zakonski zahtjev za pohranjivanje, prosljeđivanje i dešifriranje podataka, te na nedostatak efikasnog pravnog lijeka za ovu pritužbu na nacionalnom nivou.

Ocjena Evropskog suda

• Potencijalni pristup pohranjenim podacima za potrebe ciljanog tajnog nadzora

U vezi sa zakonskim zahtjevom da se organima za provedbu zakona ili službama sigurnosti dozvoli pristup pohranjenim podacima na njihov zahtjev, Evropski sud je ponovio da pristup podacima u pojedinačnim slučajevima mora biti praćen, mutatis mutandis, istim mjerama zaštite kao i tajni nadzor. Evropski sud je primijetio da u Rusiji, prema domaćem zakonu, nije potrebno da organi za provedbu zakona pokažu sudsko ovlaštenje pružaocu komunikacijskih usluga prije nego što dobiju pristup komunikaciji lica. Stoga organi za provedbu zakona imaju direktan daljinski pristup svim internetskim komunikacijama i povezanim komunikacijskim podacima.

U predmetu Roman Zakharov (presretanje mobilnih telefonskih komunikacija) Evropski sud je utvrdio da ruske zakonske odredbe koje uređuju mjere tajnog nadzora ne ispunjavaju zahtjev „kvaliteta zakona“ jer nemaju adekvatne i efikasne garancije protiv samovolje i rizika od zloupotrebe. Stoga nisu bile u stanju da „miješanje“ zadrže na onome što je „nužno u demokratskom društvu“. Konkretno, Evropski sud je utvrdio da okolnosti u kojima su javne vlasti bile ovlaštene da pribjegnu mjerama tajnog nadzora u svrhu otkrivanja, sprečavanja i istrage krivičnih djela ili zaštite ruske nacionalne, vojne, ekonomske ili ekološke sigurnosti nisu definirane dovoljno jasno. Procedure odobravanja ne mogu osigurati da se mjere tajnog nadzora određuju samo kada su „neophodne u demokratskom društvu“. Djelotvornost pravnih lijekova narušena je izostankom obavještenja u bilo kojem trenutku tajnog nadzora ili adekvatnog pristupa dokumentima koji se odnose na tajni nadzor.

Evropski sud je istakao da ne vidi razlog da donese drugačiji zaključak u ovom slučaju, te smatra da domaći zakon u konkretnom slučaju ne predviđa adekvatne i dovoljne mjere zaštite od zloupotrebe u vezi s pristupom organa za provođenje zakona internetskim komunikacijama i srodnim komunikacijskim podacima koje čuva IOK u skladu sa Zakonom o informacijama.

• Zakonski zahtjev za dešifriranje komunikacija

U pogledu zahtjeva da se sigurnosnim službama podnose informacije koje su potrebne za dešifriranje elektronskih komunikacija ako su šifrirane, Evropski sud primjećuje da su međunarodna tijela tvrdila da šifriranje pruža snažnu tehničku zaštitu od nezakonitog pristupa sadržaju komunikacija i stoga se koristi kao sredstvo zaštite prava na poštovanje privatnog života i privatnosti prepiske. U digitalnom dobu, tehnička rješenja za osiguranje i zaštitu privatnosti elektronskih komunikacija, uključujući mjere za šifriranje, doprinose osiguranju uživanja drugih osnovnih prava, kakvo je, između ostalih, sloboda izražavanja.

Evropski sud je zaključio da u ovom slučaju zakonska obaveza IOK-a da dešifrira „skraja nakraj“ šifriranu komunikaciju predstavlja rizik da pružaoci takvih usluga oslabe mehanizam šifriranja za sve korisnike, pa, shodno tome, nije proporcionalna legitimnim ciljevima kojima se teži.

Evropski sud je u konačnici zaključio da se osporeno zakonodavstvo ‒ koje predviđa zadržavanje internetskih komunikacija svih korisnika, direktan pristup sigurnosnih službi pohranjenim podacima bez odgovarajućih zaštitnih mjera protiv zloupotrebe i zahtjev za dešifriranjem šifrirane komunikacije – ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu. U mjeri u kojoj to zakonodavstvo, na općoj osnovi i bez dovoljnih zaštitnih mjera, dopušta javnim tijelima pristup sadržaju elektronskih komunikacija, ono narušava samu suštinu prava na poštovanje privatnog života prema članu 8. Konvencije. Tužena država je stoga prekoračila svaku prihvatljivu slobodu procjene u tom pogledu. Prema tome, došlo je do povrede člana 8. Konvencije.