Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih prava putem suda u razumnom roku (članak 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi sa člankom II/2. Ustava), čak i u slučaju ako je postupak obustavljen u skladu s vladinom naredbom.
• Odluka broj U-23/00 od 2. i 3. veljače 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće s kojima se susreću redovni sudovi u pogledu velikog broja predmeta, te uzimajući u obzir i činjenicu da organ uprave nije dao izjašnjenje u pogledu duljine trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da bi lišile apelanta prava na sudsko odlučivanje u „razumnom roku". Prema tome, Ustavni sud utvrđuje da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu odlučivanja u razumnom roku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-45/02 od 30. lipnja 2004. godine, stavak 72., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 41/04, prijenos stanarskog prava sa djeda na unuka, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnim slučajevima nepoduzimanjem neophodnih mjera tijekom duljeg razdoblja s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo prema pravomoćnim sudskim presudama. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.
Ustavni sud naglašava da cilj ove odluke nije da se apelanti dovedu u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostavljanja generalnih mehanizama kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sustava realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.
Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Kantona Sarajevo u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret proračuna Kantona Sarajevo da naplate dosuđena potraživanja, jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima te vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Kantona Sarajevo da hitno postupe u tim predmetima, jer bi to stvaralo njihovu obvezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom, te, općenito, ne bi vodilo efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5559/17 od 12. ožujka 2019. godine, st. 72–75., izvršenje sudskih odluka na teret proračuna, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju – Kanton Sarajevo;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2882/17 od 12. ožujka 2019. godine – Srednjobosanski kanton
