Nemogućnost podnositeljice predstavke, koja je usvojena kao dijete, da dobije informacije o svom biološkom podrijetlu, kao ni zdravstvene podatke o biološkim roditeljima • Propust da se uspostavi ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Kršenje članka 8. Europske konvencije  

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljica predstavke je 19. travnja 2017. godine od Centra za socijalni rad u Skoplju (u daljnjem tekstu: Centar) tražila informacije o svom potpunom usvojenju. Navela je da su joj 2014. godine dijagnosticirani depresivni anksiozni poremećaj i problemi s govorom te da su liječnici tražili informacije o medicinskoj historiji njezine obitelji kako bi utvrdili ima li nasljednu bolest, pri čemu je ona tražila kopiju cijelog dosjea o usvojenju. Centar je podnositeljicu obavijestio da se za navedeno treba obratiti Povjerenstvu za usvojenje (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo), koje je bilo u sastavu Ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

Podnositeljica predstavke je 1. lipnja 2017. godine ponovno uputila isti zahtjev Centru. Centar ju je 13. lipnja 2017. godine obavijestio da su, prema članku 123-a Obiteljskog zakona, podaci o obavljenim usvojenjima službena tajna, što onemogućuje razmjenu takvih informacija. U pismu od 25. lipnja 2017. godine Povjerenstvo je podnositeljicu predstavke obavijestilo da su, prema članku 113. Obiteljskog zakona, potpunim usvojenjem usvojeniku i usvojitelju dana prava i obveze koje su imali izvorni krvni srodnici, čime su prestala sva prava i obveze između usvojenika i njegove biološke obitelji, a prema članku 123-a Obiteljskog zakona, informacija o obavljenom usvojenju bila je službena tajna.

Podnositeljica predstavke je 3. srpnja 2017. godine ponovno od Centra tražila da donese zvaničnu odluku. Centar ju je 11. srpnja 2017. godine obavijestio da to ne može učiniti pozivajući se, između ostalog, na odredbu Zakona o općem upravnom postupku koja definira načelo razmjernosti u upravnom postupku te na članak 123-a Obiteljskog zakona. Podnositeljica predstavke se 31. srpnja 2017. godine žalila Ministarstvu. Povjerenstvo ju je 24. kolovoza 2017. godine obavijestilo da Centar smatra da se zahtjev podnositeljice ne odnosi na pitanje o kojem će se odlučivati u skladu s Obiteljskim zakonom. U odgovoru na još dva zahtjeva podnositeljice predstavke Povjerenstvo ju je obavijestilo da ni ona ni Centar ne mogu donijeti zvaničnu odluku.

Podnositeljica predstavke je 16. svibnja 2018. godine podnijela tužbu Upravnom sudu protiv Ministarstva. Žalila se da ni Centar ni Povjerenstvo nisu donijeli zvaničnu odluku o njezinom zahtjevu i tvrdila da je Povjerenstvo pogriješilo u primjeni Obiteljskog zakona jer on nije bio na snazi u vrijeme kada je ona usvojena. Upravni sud je 13. srpnja 2018. godine odbio tužbu smatrajući da nije bilo propusta organa uprave. Utvrdio je da su vlasti ispravno obavijestile podnositeljicu predstavke da su, prema članku 123-a Obiteljskog zakona, tražene informacije službena tajna i da se se to pitanje ne tiče prava zagarantiranih Obiteljskim zakonom. Viši upravni sud je 2020. godine potvrdio prethodnu odluku.

Pozivajući se na članak 8. Konvencije, podnositeljica predstavke je istaknula da nije mogla dobiti informacije o svom usvojenju koje je tražila prvenstveno radi zdravlja.

Ocjena Europskog suda

Europski sud je ponovio da osobe koje kao i podnositeljica predstavke nastoje utvrditi svoje podrijetlo imaju vitalni interes, zaštićen Konvencijom, da dobiju informacije neophodne za otkrivanje istine o važnom aspektu njihova osobnog identiteta. Podnositeljica predstavke je također imala interes dobiti informacije relevantne za njezino zdravlje.

Europski sud je primijetio da domaće vlasti nisu pokušale utvrditi jesu li biološki roditelji podnositeljice predstavke ili njeni usvojitelji izrazili želju da njezino usvojenje ostane tajno. S druge strane, Europski sud je istaknuo da postoji i opći interes, odnosno zaštita zdravlja bioloških majki koje očekuju da informacije o njima i njihovoj djeci u fazi trudnoće i porođaja ostanu tajne.

Što se tiče granice slobodne procjene koja se daje domaćim vlastima, Europski sud je primijetio da je, s jedne strane, pristup usvojene djece podacima o njihovom biološkom podrijetlu osjetljivo moralno i etičko pitanje koje uključuje uspostavljanje ravnoteže između privatnih i javnih interesa, te bi stoga državi trebalo dati širu slobodu procjene. S druge strane, pravo na identitet, koje uključuje i pravo na poznavanje svoga podrijetla, sastavni je dio pojma privatnog života. U takvim slučajevima potrebna je posebno rigorozna kontrola kako bi se odvagali suprotstavljeni interesi, što sužava granicu procjene.

Europski sud je dalje primijetio da su i upravni organi i sudovi na dvije razine nadležnosti odbili zahtjev podnositeljice predstavke za informacijama o njezinu podrijetlu. Pritom su se samo pozvali na članak 123-a Obiteljskog zakona koji je predviđao tajnost informacija o usvojenjima. Iako su se pozvali i na Zakon o općem upravnom postupku, kojim je uspostavljeno načelo proporcionalnosti u upravnim stvarima, nisu izričito identificirali konkurentne interese u tom pitanju niti su ih uravnotežili s interesima podnositeljice predstavke. Uopće se nisu osvrnuli na njezin argument u svezi s potrebom dobivanja informacija o medicinskoj historiji njezinih bioloških roditelja.

Što se tiče samog članka 123-a Obiteljskog zakona, Europski sud je primijetio da ova odredba sve informacije o obavljenim usvojenjima kategorizira kao službenu tajnu, te ne predviđa mogućnost dobivanja informacija (o obiteljskoj/medicinskoj historiji) koje se tiču biološkog podrijetla, usvojenja ili djetinjstva. Nadalje, ne predviđa izuzetak iz medicinskih razloga, što sprečava domaće vlasti da procijene argumente podnositeljice predstavke o navodnoj potrebi za dobivanjem zdravstvenih podataka.

Europski sud je imao na umu da glede pitanja opće politike, a posebno glede složenih društvenih pitanja, poseban značaj treba dati ulozi nacionalnog zakonodavstva. Međutim, u ovom slučaju nema dostupnih informacija o zakonodavnom procesu koji je rezultirao izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona kojim se uvodi pravilo tajnosti predviđeno člankom 123-a. Konkretno, nisu dostupne informacije o tome jesu li i kako su zakonodavne vlasti uravnotežile suprotstavljene interese u pitanju.

U svezi s tvrdnjom Vlade da je podnositeljica predstavke usvojena procedurom „potpunog usvojenja“, Europski sud je istaknuo da je, prema članku 123-a Obiteljskog zakona, vrsta usvojenja („potpuno“ ili „djelomično“) bila irelevantna iz perspektive pristupa informacijama o usvojenju jer su takve informacije bile službena tajna bez obzira na vrstu usvojenja. U svakom slučaju, činjenica da je podnositeljica predstavke usvojena procedurom „potpunog usvojenja“ ne oslobađa automatski domaće vlasti od obveze balansiranja suprotstavljenih interesa u pitanju.

Europski sud je zaključio da domaće vlasti nisu uspjele uspostaviti ravnotežu između suprotstavljenih interesa u pitanju, čime su prekoračile granicu slobodne procjene koja im je dana. Utvrdio je povredu članka 8. Europske konvencije.