Nemogućnost podnositeljice predstavke, koja je usvojena kao dijete, da dobije informacije o svom biološkom porijeklu, kao ni zdravstvene podatke o biološkim roditeljima • Propust da se uspostavi ravnoteža između suprotstavljenih interesa • Kršenje člana 8. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

Podnositeljica predstavke je 19. aprila 2017. godine od Centra za socijalni rad u Skoplju (u daljnjem tekstu: Centar) tražila informacije o svom potpunom usvojenju. Navela je da su joj 2014. godine dijagnosticirani depresivni anksiozni poremećaj i problemi s govorom te da su ljekari tražili informacije o medicinskoj historiji njene porodice kako bi utvrdili ima li nasljednu bolest, pri čemu je ona tražila kopiju cijelog dosjea o usvojenju. Centar je podnositeljicu obavijestio da se za navedeno treba obratiti Komisiji za usvojenje (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je bila u sastavu Ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

Podnositeljica predstavke je 1. juna 2017. godine ponovo uputila isti zahtjev Centru. Centar je 13. juna 2017. godine obavijestio podnositeljicu da su, prema članu 123-a Porodičnog zakona, podaci o obavljenim usvojenjima službena tajna, što onemogućuje razmjenu takvih informacija. U pismu od 25. juna 2017. godine Komisija je podnositeljicu predstavke obavijestila da su, prema članu 113. Porodičnog zakona, potpunim usvojenjem usvojeniku i usvojiocu data prava i obaveze koje su imali izvorni krvni srodnici, čime su prestala sva prava i obaveze između usvojenika i njegove biološke porodice, a prema članu 123-a Porodičnog zakona, informacija o obavljenom usvojenju bila je službena tajna.

Podnositeljica predstavke je 3. jula 2017. godine ponovo od Centra tražila da donese zvaničnu odluku. Centar ju je 11. jula 2017. godine obavijestio da to ne može učiniti pozivajući se, između ostalog, na odredbu Zakona o općem upravnom postupku kojom se definira princip srazmjernosti u upravnom postupku te na član 123-a Porodičnog zakona. Podnositeljica predstavke se 31. jula 2017. godine žalila Ministarstvu. Komisija ju je 24. augusta 2017. godine obavijestila da Centar smatra da se zahtjev podnositeljice ne odnosi na pitanje o kojem će se odlučivati u skladu s Porodičnim zakonom. U odgovoru na još dva zahtjeva podnositeljice predstavke Komisija ju je obavijestila da ni ona ni Centar ne mogu donijeti zvaničnu odluku.

Podnositeljica predstavke je 16. maja 2018. godine podnijela tužbu Upravnom sudu protiv Ministarstva. Žalila se da ni Centar ni Komisija nisu donijeli zvaničnu odluku o njenom zahtjevu te tvrdila da je Komisija pogriješila u primjeni Porodičnog zakona jer on nije bio na snazi u vrijeme kada je ona usvojena. Upravni sud je 13. jula 2018. godine odbio tužbu smatrajući da nije bilo propusta organa uprave. Utvrdio je da su vlasti ispravno obavijestile podnositeljicu predstavke da su, prema članu 123-a Porodičnog zakona, tražene informacije službena tajna i da se to pitanje ne tiče prava zagarantiranih Porodičnim zakonom. Viši upravni sud je 2020. godine potvrdio prethodnu odluku.

Pozivajući se na član 8. Konvencije, podnositeljica predstavke je istakla da nije mogla dobiti informacije o svom usvojenju, koje je tražila prvenstveno radi zdravlja.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je ponovio da lica koja kao i podnositeljica predstavke nastoje utvrditi svoje porijeklo imaju vitalni interes, zaštićen Konvencijom, da dobiju informacije neophodne za otkrivanje istine o važnom aspektu njihovog ličnog identiteta. Podnositeljica predstavke je također imala interes da dobije informacije relevantne za njeno zdravlje.

Evropski sud je primijetio da domaće vlasti nisu pokušale utvrditi jesu li biološki roditelji podnositeljice predstavke ili njeni usvojioci izrazili želju da njeno usvojenje ostane tajno. S druge strane, Evropski sud je istakao da postoji i opći interes, a to je zaštita zdravlja bioloških majki koje očekuju da podaci o njima i njihovoj djeci u fazi trudnoće i porođaja ostanu tajni.

Što se tiče granice slobodne procjene koja se daje domaćim vlastima, Evropski sud je primijetio da je, s jedne strane, pristup usvojene djece podacima o njihovom biološkom porijeklu osjetljivo moralno i etičko pitanje koje uključuje uspostavljanje ravnoteže između privatnih i javnih interesa, te bi stoga državi trebalo dati širu slobodu procjene. S druge strane, pravo na identitet, koje uključuje i pravo na poznavanje svoga porijekla, sastavni je dio pojma privatnog života. U takvim slučajevima potrebna je posebno rigorozna kontrola kako bi se odvagali suprotstavljeni interesi, što sužava granicu procjene.

Evropski sud je dalje primijetio da su i upravni organi i sudovi na dva nivoa nadležnosti odbili zahtjev podnositeljice predstavke za informacijama o njenom porijeklu. Pritom su se samo pozvali na član 123-a Porodičnog zakona koji je predviđao tajnost podataka o usvojenjima. Iako su se pozvali i na Zakon o općem upravnom postupku, kojim je uspostavljen princip proporcionalnosti u upravnim stvarima, nisu izričito identificirali konkurentne interese u tom pitanju niti su ih uravnotežili s interesima podnositeljice predstavke. Uopće se nisu osvrnuli na njen argument u vezi s potrebom da dobije informacije o medicinskoj historiji njenih bioloških roditelja.

Što se tiče samog člana 123-a Porodičnog zakona, Evropski sud je primijetio da ova odredba sve podatke o obavljenim usvojenjima kategorizira kao službenu tajnu, te ne predviđa mogućnost dobijanja informacija (o porodičnoj/medicinskoj historiji) koje se tiču biološkog porijekla, usvojenja ili djetinjstva. Nadalje, ne predviđa izuzetak iz medicinskih razloga, što sprečava domaće vlasti da procijene argumente podnositeljice predstavke o navodnoj potrebi za dobijanjem zdravstvenih podataka.

Evropski sud je imao na umu da u pogledu pitanja opće politike, a posebno u pogledu složenih društvenih pitanja, poseban značaj treba dati ulozi nacionalnog zakonodavstva. Međutim, u ovom slučaju nema dostupnih informacija o zakonodavnom procesu koji je rezultirao izmjenama i dopunama Porodičnog zakona kojima se uvodi pravilo tajnosti predviđeno članom 123-a. Konkretno, nisu dostupne informacije o tome jesu li i kako su zakonodavne vlasti uravnotežile suprotstavljene interese u pitanju.

U vezi s tvrdnjom Vlade da je podnositeljica predstavke usvojena procedurom „potpunog usvojenja“, Evropski sud je istakao da je, prema članu 123-a Porodičnog zakona, vrsta usvojenja („potpuno“ ili „djelimično“) bila irelevantna iz perspektive pristupa informacijama o usvojenju jer su takve informacije bile službena tajna bez obzira na vrstu usvojenja. U svakom slučaju, činjenica da je podnositeljica predstavke usvojena procedurom „potpunog usvojenja“ ne oslobađa automatski domaće vlasti od obaveze balansiranja suprotstavljenih interesa u pitanju.

Evropski sud je zaključio da domaće vlasti nisu uspjele uspostaviti ravnotežu između suprotstavljenih interesa u pitanju, čime su prekoračile granicu slobodne procjene koja im je data. Utvrdio je povredu člana 8. Evropske konvencije.