Privatni život • Kažnjavanje podnositeljice predstavke zbog prosjačenja • Članak 8. primjenjiv na pravo na obraćanje drugima za pomoć • Ozbiljna, automatska i gotovo neizbježna sankcija koja je narušila ljudsko dostojanstvo iznimno ranjive osobe koja se bavi prosjačenjem da bi preživjela • Odsustvo detaljnog sudskog ispitivanja konkretne situacije podnositeljice predstavke • Nerazmjerna mjera u borbi protiv organiziranog kriminala i zaštita prava prolaznika, stanovnika i vlasnika poduzeća • Mogućnost manje restriktivnih mjera • Prekoračenje granice slobodne procjene • Kršenje članka 8. Konvencije
Činjenice
Podnositeljica predstavke je rumunjska državljanka Violeta-Sibianca Lăcătuş. Pripadnica je romske zajednice.
U nemogućnosti da pronađe posao podnositeljica predstavke je 2011. godine počela tražiti milostinju na javnim saobraćajnicama u Ženevi. Podnositeljici predstavke je izdan prekršajni nalog kojim joj je naloženo platiti novčanu kaznu u iznosu od 100 CHF (približno 93 eura) zbog prosjačenja. Tijekom naredne dvije godine protiv podnositeljice predstavke su izdani prekršajni nalozi kojim joj je naloženo plaćanje još osam novčanih kazni u istom iznosu. Podnositeljica predstavke je također dva puta zadržana u policijskom pritvoru na tri sata. U konačnici, sud u kantonu Ženeva ju je proglasio krivom za prosjačenje i naložio joj da plati novčanu kaznu u iznosu od 500 CHF (približno 464 eura). Podnositeljica predstavke ju nije mogla platiti, pa je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora od pet dana.
Navodi podnositeljice predstavke
Pozivajući se na članak 8. Europske konvencije, podnositeljica predstavke je navela da je zabrana prosjačenja na javnim mjestima predstavljala neprihvatljivo miješanje u njezin privatni život jer joj je time onemogućeno osigurati minimalno izdržavanje imajući u vidu da nije imala druge izvore prihoda i da ih teško može zaraditi.
Ocjena Europskog suda
U sklopu pitanja spada li predmetna žalba u opseg članka 8. Europske konvencije, Europski sud je, prije svega, naglasio da nikada ranije nije odlučivao o tome može li osoba kažnjena za prosjačenje tražiti zaštitu prema članku 8. Europske konvencije. Dalje je podsjetio da „privatni život“ obuhvaća različite aspekte fizičkog i socijalnog identiteta pojedinca, pravo na osobni razvoj i uspostavu i održavanje odnosa s drugim ljudima i vanjskim svijetom. Europski sud je također naglasio da je ljudsko dostojanstvo, koje je često spominjano u kontekstu čl. 3. i 8. Europske konvencije, ozbiljno ugroženo ako osoba nema dovoljno sredstava za život, te da se prosjačenjem usvaja određeni način života kako bi se prevladala nehumana i bespomoćna situacija. Imajući u vidu da je podnositeljica predstavke bila siromašna, nepismena i neuposlena, te da nije primala socijalnu pomoć, niti je imala nekoga tko ju je izdržavao, Europski sud je prihvatio da je prosjačenje bio jedini način kojim bi podnositeljica predstavke sebi osigurala sredstva za život. Zabranom prosjačenja općenito i izricanjem novčane kazne, zajedno sa zatvorskom kaznom zbog nepoštovanja izrečene kazne, podnositeljica predstavke je spriječena kontaktirati s drugim ljudima kako bi „dobila pomoć“, što je bio jedan od načina na koji ona može zadovoljiti svoje temeljne potrebe. Konačno, Europski sud je utvrdio da pravo obraćanja drugima za pomoć čini suštinu prava zaštićenog člankom 8. Konvencije te je članak 8. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
U meritumu stvari Europski sud je utvrdio da je došlo do miješanja u ostvarivanje pravâ podnositeljice predstavke zaštićenih člankom 8. Europske konvencije te da je miješanje bilo zakonito. Glede pitanja postojanja legitimnog cilja Europski sud je, između ostalog, smatrao valjanim argument koji se odnosi na borbu protiv fenomena iskorištavanja osoba, a naročito djece, te je zaključio da je miješanje a priori bilo usmjereno na legitimne ciljeve, odnosno na obranu poretka i zaštitu prava drugih.
Analizirajući pitanje neophodnosti miješanja, Europski sud je utvrdio sljedeće:
„Sankcioniranje ljudi koji se bave prosjačenjem na temelju Kaznenog zakona Ženeve je bila radikalna mjera koja je zahtijevala solidno opravdanje i posebno ozbiljnu kontrolu sudova ovlaštenih za provođenje ocjene interesa o kojima je riječ. Zakon također kažnjava prosjačenje općenito, ne uzimajući u obzir ranjivost počinitelja, prirodu prosjačenja, mjesto gdje se to radi te pripada li počinitelj kriminalnoj mreži ili ne.“
Europski sud je posebnu pozornost posvetio pitanju odmjeravanja interesa. U kontekstu tog pitanja istaknuo je da je u svezi s interesom podnositeljice predstavke da se bavi prosjačenjem nesporno da ona dolazi iz iznimno siromašne obitelji, da je nepismena, da nema posao i da ne prima socijalnu pomoć. Također, ne postoje dokazi da ju izdržava treća osoba. Stoga je u situaciji očigledne ranjivosti podnositeljica predstavke imala pravo, svojstveno ljudskom dostojanstvu, izraziti svoju nevolju i pokušati riješiti svoj problem prosjačenjem. Što se tiče naravi i težine kazne, Europski sud je istaknuo da je podnositeljici predstavke naloženo platiti novčanu kaznu od 500 CHF, koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti kaznom zatvora od pet dana. Kako nije bila u stanju platiti taj iznos, podnositeljica predstavke je zapravo odslužila zatvorsku kaznu. Mjera ove vrste, kako je istaknuo Europski sud, morala je biti opravdana čvrstim razlozima u javnom interesu, kojih u ovom slučaju nije bilo.
Glede interesa vlasti za izricanje osporene mjere zbog zaštite prava prolaznika, stanovnika ili vlasnika trgovina, Europski sud je istaknuo da vlasti nisu optužile podnositeljicu predstavke da se upustila u agresivne ili nametljive oblike prosjačenja ili da su ju treće strane prijavile policiji. Europski sud se složio s mišljenjem izvjestitelja Ujedinjenih naroda za ekstremno siromaštvo i ljudska prava da interes da se siromaštvo učini manje vidljivim i privuku investicije nije legitiman iz perspektive ljudskih prava. Sud se također nije složio s argumentom Saveznog suda da manje restriktivne mjere ne bi postigle isti ili usporediv rezultat.
Konačno, Europski sud je zaključio da sankcija izrečena podnositeljici predstavke nije predstavljala mjeru razmjernu ni cilju borbe protiv organiziranog kriminala niti zaštiti prava prolaznika, stanovnika i vlasnika trgovina. Kažnjavanje podnositeljice predstavke, koja je izrazito ranjiva osoba, u situaciji kada je vrlo vjerojatno da nije imala druga sredstva za život i, prema tome, nije imala drugog izbora osim prosjačenja da bi preživjela, utjecalo je na njezino ljudsko dostojanstvo i samu suštinu prava zaštićenih člankom 8. Europske konvencije. Zbog toga je tužena država prekoračila slobodu procjene koju je uživala u ovom slučaju. Stoga, miješanje u prava podnositeljice predstavke zaštićena člankom 8. Europske konvencije nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu članka 8. stavak 2.
