Privatni život • Kažnjavanje podnositeljice predstavke zbog prosjačenja • Član 8. primjenjiv na pravo na obraćanje drugima za pomoć • Ozbiljna, automatska i gotovo neizbježna sankcija koja je narušila ljudsko dostojanstvo izuzetno ranjivog lica koje se bavi prosjačenjem da bi preživjelo • Odsustvo detaljnog sudskog ispitivanja konkretne situacije podnositeljice predstavke • Nerazmjerna mjera u borbi protiv organiziranog kriminala i zaštita prava prolaznika, stanovnika i vlasnika preduzeća • Mogućnost manje restriktivnih mjera • Prekoračenje granice slobodne procjene • Kršenje člana 8. Konvencije
Činjenice
Podnositeljica predstavke je rumunska državljanka Violeta-Sibianca Lăcătuş. Pripadnica je romske zajednice.
U nemogućnosti da pronađe posao podnositeljica predstavke je 2011. godine počela tražiti milostinju na javnim saobraćajnicama u Ženevi. Podnositeljici predstavke je izdat prekršajni nalog kojim joj je naloženo da plati novčanu kaznu u iznosu od 100 CHF (približno 93 eura) zbog prosjačenja. Tokom naredne dvije godine protiv podnositeljice predstavke su izdati prekršajni nalozi kojim joj je naloženo plaćanje još osam novčanih kazni u istom iznosu. Podnositeljica predstavke je također dva puta zadržana u policijskom pritvoru na tri sata. U konačnici, sud u kantonu Ženeva ju je proglasio krivom za prosjačenje i naložio joj da plati novčanu kaznu u iznosu od 500 CHF (približno 464 eura). Podnositeljica predstavke je nije mogla platiti, pa je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora od pet dana.
Navodi podnositeljice predstavke
Pozivajući se na član 8. Evropske konvencije, podnositeljica predstavke je navela da je zabrana prosjačenja na javnim mjestima predstavljala neprihvatljivo miješanje u njen privatni život jer joj je time onemogućeno da osigura minimalno izdržavanje imajući u vidu da nije imala druge izvore prihoda i da ih teško može zaraditi.
Ocjena Evropskog suda
U sklopu pitanja da li predmetna žalba spada u obim člana 8. Evropske konvencije, Evropski sud je, prije svega, naglasio da nikada ranije nije odlučivao o tome da li lice kažnjeno za prosjačenje može tražiti zaštitu prema članu 8. Evropske konvencije. Dalje je podsjetio da „privatni život“ obuhvaća različite aspekte fizičkog i socijalnog identiteta pojedinca, pravo na lični razvoj i uspostavljanje i održavanje odnosa s drugim ljudima i vanjskim svijetom. Evropski sud je također naglasio da je ljudsko dostojanstvo, koje je često spominjano u kontekstu čl. 3. i 8. Evropske konvencije, ozbiljno ugroženo ukoliko lice nema dovoljno sredstava za život, te da se prosjačenjem usvaja određeni način života kako bi se prevladala nehumana i bespomoćna situacija. Imajući u vidu da je podnositeljica predstavke bila siromašna, nepismena i nezaposlena, te da nije primala socijalnu pomoć, niti je imala nekoga ko ju je izdržavao, Evropski sud je prihvatio da je prosjačenje bio jedini način kojim bi podnositeljica predstavke sebi osigurala sredstva za život. Zabranom prosjačenja općenito i izricanjem novčane kazne, zajedno sa zatvorskom kaznom zbog nepoštovanja izrečene kazne, podnositeljica predstavke je spriječena da kontaktira s drugim ljudima kako bi „dobila pomoć“, što je bio jedan od načina na koji ona može zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Konačno, Evropski sud je utvrdio da pravo obraćanja drugima za pomoć čini suštinu prava zaštićenog članom 8. Konvencije te je član 8. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
U meritumu stvari Evropski sud je utvrdio da je došlo do miješanja u ostvarivanje pravâ podnositeljice predstavke zaštićenih članom 8. Evropske konvencije te da je miješanje bilo zakonito. U pogledu pitanja postojanja legitimnog cilja Evropski sud je, između ostalog, smatrao valjanim argument koji se odnosi na borbu protiv fenomena iskorištavanja lica, a naročito djece, te je zaključio da je miješanje a priori bilo usmjereno na legitimne ciljeve, odnosno na odbranu poretka i zaštitu prava drugih.
Analizirajući pitanje neophodnosti miješanja, Evropski sud je utvrdio sljedeće:
„Sankcioniranje ljudi koji se bave prosjačenjem na osnovu Krivičnog zakona Ženeve je bila radikalna mjera koja je zahtijevala solidno opravdanje i posebno ozbiljnu kontrolu sudova ovlaštenih za provođenje ocjene interesa o kojima je riječ. Zakon također kažnjava prosjačenje općenito, ne uzimajući u obzir ranjivost počinioca, prirodu prosjačenja, mjesto gdje se to radi te da li počinilac pripada kriminalnoj mreži ili ne.“
Evropski sud je posebnu pažnju posvetio pitanju odmjeravanja interesa. U kontekstu tog pitanja istakao je da je u vezi s interesom podnositeljice predstavke da se bavi prosjačenjem nesporno da ona dolazi iz izuzetno siromašne porodice, da je nepismena, da nema posao i da ne prima socijalnu pomoć. Također, ne postoje dokazi da je izdržava treće lice. Stoga je u situaciji očigledne ranjivosti podnositeljica predstavke imala pravo, svojstveno ljudskom dostojanstvu, da izrazi svoju nevolju i da pokuša riješiti svoj problem prosjačenjem. Što se tiče prirode i težine kazne, Evropski sud je istakao da je podnositeljici predstavke naloženo da plati novčanu kaznu od 500 CHF, koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti kaznom zatvora od pet dana. Kako nije bila u stanju platiti taj iznos, podnositeljica predstavke je zapravo odslužila zatvorsku kaznu. Mjera ove vrste, kako je istakao Evropski sud, morala je biti opravdana čvrstim razlozima u javnom interesu, kojih u ovom slučaju nije bilo.
U pogledu interesa vlasti za izricanje osporene mjere zbog zaštite prava prolaznika, stanovnika ili vlasnika trgovina, Evropski sud je istakao da vlasti nisu optužile podnositeljicu predstavke da se upustila u agresivne ili nametljive oblike prosjačenja ili da su je treće strane prijavile policiji. Evropski sud se složio s mišljenjem izvjestioca Ujedinjenih naroda za ekstremno siromaštvo i ljudska prava da interes da se siromaštvo učini manje vidljivim i privuku investicije nije legitiman iz perspektive ljudskih prava. Sud se također nije složio s argumentom Saveznog suda da manje restriktivne mjere ne bi postigle isti ili uporediv rezultat.
Konačno, Evropski sud je zaključio da sankcija izrečena podnositeljici predstavke nije predstavljala mjeru razmjernu ni cilju borbe protiv organiziranog kriminala niti zaštiti prava prolaznika, stanovnika i vlasnika trgovina. Kažnjavanje podnositeljice predstavke, koja je izrazito ranjivo lice, u situaciji kada je vrlo vjerovatno da nije imala druga sredstva za život i, prema tome, nije imala drugog izbora osim prosjačenja da bi preživjela, utjecalo je na njeno ljudsko dostojanstvo i samu suštinu prava zaštićenih članom 8. Evropske konvencije. Zbog toga je tužena država prekoračila slobodu procjene koju je uživala u ovom slučaju. Stoga, miješanje u prava podnositeljice predstavke zaštićena članom 8. Evropske konvencije nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 8. stav 2.
