Urednik novina obvezan u ime „prava na zaborav“ počinitelja nezgode sa smrtnim ishodom anonimizirati internetsku arhivu članka objavljenog prije dvadeset godina • Pojašnjenje opsega „prava da budeš zaboravljen na mreži“, neautonomnog prava povezanog s pravom na poštovanje ugleda • Utvrđivanje kriterija i pravila za uspostavu ravnoteže između prava prema čl. 10. i 8. Konvencije • Anonimizacija nije nametnula pretjeran i nemoguć teret izdavaču, a predstavljala je najučinkovitije sredstvo zaštite privatnosti dotične osobe • Nema kršenja članka 10. Konvencije

Činjenice i navodi podnositelja predstavke

Predstavka se odnosi na presudu donesenu u građanskom postupku. Tom presudom glavni urednik belgijskih dnevnih novina Le Soir obvezan je anonimizirati, u ime prava na zaborav, digitalnu arhivu članka u kojem se navodi puno ime gospodina G., vozača odgovornog za prometnu nezgodu sa smrtnim ishodom koja se dogodila 1994. godine.

Podnositelj predstavke se pozvao na članak 10. Konvencije navodeći da njegovo obvezivanje na anonimiziranje arhivirane verzije spornog članka na internetskoj stranici lista Le Soir predstavlja kršenje slobode izražavanja, slobode tiska i slobode širenja informacija.

Ocjena Europskog suda

Vijeće

U presudi od 22. lipnja 2021. godine Vijeće je zaključilo da nije povrijeđen članak 10. Konvencije. Vijeće je smatralo da su domaći sudovi, u skladu s kriterijima postavljenim u praksi Suda, utvrdili ravnotežu između prava na poštovanje privatnog života gospodina G. i prava na slobodu izražavanja podnositelja predstavke. Istaknuto je da je Žalbeni sud posebno pridao značaj šteti koju je gospodin G. pretrpio zbog objave spornog članka na internetu, naročito imajući u vidu vrijeme koje je proteklo od objave originalnog članka, s jedne strane, kao i činjenici da je anonimizacija spornog članka na internetskoj stranici lista Le Soir ostavila arhivu kao takvu netaknutu i da je bila najučinkovitija mjera među onima koje su bile moguće u tom predmetu, bez razmjernog utjecaja na slobodu izražavanja podnositelja predstavke, s druge strane.

Veliko vijeće

Veliko vijeće je ukazalo na to da je u konkretnom slučaju, s obzirom na specifičnu prirodu predmeta koja leži u činjenici da se radi o elektronički arhiviranoj verziji članka a ne o njegovoj izvornoj verziji, potrebno prilagoditi kriterije koje je Sud dotad koristio pri rješavanju sukoba između prava prema čl. 10. i 8. Konvencije.

Za razliku od Vijeća koje se pozvalo na utvrđene kriterije u predmetima koji se odnose na početnu objavu (doprinos raspravi od javnog interesa, je li dotična osoba poznata, predmet vijesti, prethodno ponašanje dotične osobe, način na koji je informacija dobivena i njezina istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objave, težina mjere izrečene podnositelju), Veliko vijeće je smatralo da prilikom ocjenjivanja treba uzeti u obzir drugačiji kontekst tog predmeta u usporedbi sa slučajevima koji se odnose na početnu objavu. Pri tome je Veliko vijeće imalo u vidu da je u nedavnom predmetu Biancardi, koji se odnosio na zahtjev vlasnika internetskih novina da „deindeksira“ članak, Sud utvrdio da je potreban novi skup kriterija koje treba uzeti u obzir pri odmjeravanju navedenih prava, a to su: duljina vremena tijekom kojeg je članak bio online, osjetljivost podataka i težina izrečene sankcije.

Imajući u vidu navedena opća načela, a posebno potrebu očuvanja cjelovitosti arhive tiska, kao i, u određenoj mjeri, praksu sudova u državama članicama Vijeća Europe, Veliko vijeće je smatralo da prilikom uspostave ravnoteže između tih različitih prava jednake vrijednosti koju treba provesti u kontekstu zahtjeva za izmjenu novinarskog sadržaja koji je arhiviran na internetu treba uzeti u obzir sljedeće kriterije: (i) prirodu arhiviranih informacija, (ii) vrijeme koje je proteklo od događaja i od prve i online objave, (iii) suvremeni interes informacije, (iv) je li osoba koja tvrdi da ima pravo biti zaboravljena poznata i njezino ponašanje nakon događaja, (v) negativne posljedice stalne dostupnosti informacija na internetu, (vi) stupanj dostupnosti informacija u digitalnim arhivama i (vii) utjecaj mjere na slobodu izražavanja, točnije na slobodu tiska.

Pri tome je istaknuto da prilikom primjene navedenih kriterija posebnu pozornost treba posvetiti ispravnoj uspostavi ravnoteže između interesa pojedinaca koji zahtijevaju izmjenu ili uklanjanje članka koji se odnosi na njih u arhivi tiska, s jedne strane, i utjecaja takvih zahtjeva na izdavače koji su objavili vijest, kao i, u ovisnosti o slučaju, utjecaja na funkcioniranje tiska, s druge strane.

Primjenjujući navedena načela, Veliko vijeće je primijetilo da činjenice navedene u članku, iako tragične, ne spadaju u kategoriju kaznenih djela čiji značaj, zbog svoje težine, ostaje nepromijenjen s protekom vremena. Veliko vijeće je dalje primijetilo da je proteklo značajno vrijeme između prve objave članka i prvog zahtjeva za anonimizaciju, te da je gospodin G., koji je rehabilitiran 2006. godine, imao legitiman interes da, nakon toliko vremena, traži da mu se omogući reintegracija u društvo bez trajnog podsjećanja na njegovu prošlost. Veliko vijeće je dalje podržalo stav belgijskih sudova da dvadeset godina nakon događaja identitet osobe koja nije bila javna ličnost nije pridonio javnom interesu članka jer je samo dao statistički doprinos javnoj raspravi o sigurnosti na cestama, a događaji o kojima se izvještava u članku očito nisu bili ni od povijesnog značaja budući da se članak odnosio na uobičajenu, iako tragičnu, kratku vijest koja nije bila od posebnog javnog interesa. Također, navedeno je da su svi koraci koje je gospodin G. poduzeo pokazali želju da ostane izvan medijske pozornosti. Veliko vijeće je podržalo stav Žalbenog suda u Liègeu koji je smatrao da digitalno arhiviranje članka koji se odnosi na počinjenje kaznenog djela ne bi trebalo stvoriti neku vrstu „virtualne kaznene evidencije“ za gospodina G., koji je odslužio kaznu i bio rehabilitiran. Veliko vijeće je također istaknulo da su domaći sudovi primijetili da su arhivirani primjerci novina Le Soir 2008. godine, kada su postavljeni na internet, bili dostupni besplatno. S obzirom na taj visok stupanj dostupnosti, Veliko vijeće je smatralo, kao i Žalbeni sud u Liègeu, da je stalna prisutnost konkretnog članka u arhivi nesumnjivo nanijela štetu gospodinu G. Veliko vijeće je s posebnom pozornošću pristupilo procjeni utjecaja mjere na slobodu izražavanja i slobodu tiska. Između ostalog je istaknuto da, s obzirom na važnost cjelovitosti arhive digitalnog tiska, nacionalni sudovi prilikom rješavanja sporova te vrste i odlučivanja koje od različitih mjera primijeniti u odnosu na osobu koja podnosi zahtjev moraju dati prednost mjeri koja je najprikladnija za cilj kojem ta osoba teži, pod pretpostavkom da je taj cilj opravdan, i koja najmanje ograničava slobodu tiska na koju se dotični izdavač može pozvati.

S obzirom na sve navedeno, Veliko vijeće je primijetilo da su nacionalni sudovi na dosljedan način uzeli u obzir prirodu i ozbiljnost sudskih činjenica o kojima se izvještava u konkretnom članku, činjenicu da članak nije imao aktualni, povijesni ili znanstveni značaj, te činjenicu da gospodin G. nije bio poznat. Osim toga, pridali su važnost ozbiljnoj šteti koju je pretrpio gospodin G. kao rezultat kontinuirane dostupnosti članka s neograničenim pristupom na internetu, što je bilo pogodno za stvaranje „virtualnog kaznenog dosjea“, posebno s obzirom na protek vremena od izvorne objave članka. Konačno, nakon pregleda mjera koje bi se mogle razmotriti kako bi se uspostavila ravnoteža između prava prema čl. 10. i 8. Konvencije, smatrali su da anonimizacija članka nije nametnula pretjeran i nemoguć teret podnositelju predstavke, dok je, istodobno, predstavljala najučinkovitije sredstvo zaštite privatnosti gospodina G.