Pristup Ustavnom sudu • Nepredvidljivost primjene novog roka za podnošenje ustavne žalbe • Nedostatak jasnog zakonodavstva i sudske prakse glede polazne točke za računanje novog roka • Kršenje članka 6. Europske konvencije
Činjenice i navodi podnositelja predstavke
U postupcima koji su se vodili pred domaćim sudovima usvojeni su tužbeni zahtjevi podneseni protiv podnositelja predstavke i njegove tvrtke „Çela-X“ d.o.o. kojima se tražilo da napuste određene prostorije i isplate naknadu štete.
Nezadovoljan odlukama nižestupanjskih sudova, podnositelj predstavke je podnio ustavnu tužbu 2. lipnja 2017. godine, koju je Ustavni sud 29. lipnja 2017. godine proglasio nedopuštenom jer je podnesena izvan roka od četiri mjeseca. Rok se računao od 11. studenog 2016. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku.
Podnositelj predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pristup Ustavnom sudu, suprotno članku 6. stavak 1. Konvencije.
Podnositelj predstavke je tvrdio da ne postoje jasna pravila u svezi s računanjem roka za podnošenje ustavne tužbe. Konkretno, nijednom odredbom nije precizirano da se taj rok računa od datuma donošenja odluke Vrhovnog suda. Naveo je da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti prethodni rok od dvije godine za podnošenje ustavne tužbe jer je odluka Vrhovnog suda donesena 11. studenog 2016. godine, odnosno prije 1. ožujka 2017. godine kada je novi rok stupio na snagu. Na temelju navedenog, podnositelj predstavke je smatrao da je njegova ustavna tužba, podnesena 2. lipnja 2017. godine, podnesena u propisanom roku.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je naglasio da je pristup Ustavnom sudu pojedincima osiguran kroz mogućnost podnošenja ustavne tužbe. Taj pristup je ograničen, između ostalog, rokovima za podnošenje ustavne tužbe.
Europski sud je istaknuo da je utvrđivanje rokova za pristup višim sudovima općenito dozvoljeno. Cilj skraćivanja predmetnog roka (sa dvije godine na četiri mjeseca), prema mišljenju Europskog suda, jest jačanje pravne sigurnosti te tendencija da se osigura što kraće razdoblje za konačno rješavanje bilo kojeg predmeta. Stoga je skraćivanje roka za podnošenje ustavne tužbe imalo legitiman cilj.
Europski sud je istaknuo da činjenica da je Ustavni sud primijenio novi rok na neriješene predmete sama po sebi nije u suprotnosti s garancijama danim na temelju članka 6. stavak 1. Konvencije. Ključno je pitanje je li primjena roka bila predvidljiva za podnositelje predstavke imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, sudsku praksu i posebne okolnosti slučaja te je li kaznom za nepoštovanje tog roka prekršeno načelo proporcionalnosti.
Europski sud je istaknuo da je Zakon broj 99/2016, kojim je izmijenjen i dopunjen Zakon o Ustavnom sudu, objavljen u „Službenom listu“ 8. studenog 2016. godine. Članak 71.(a) tog zakona predviđa da je rok za podnošenje ustavne žalbe četiri mjeseca, dok članak 86.(3) predviđa primjenu tog roka od 1. marta 2017. godine. Podnositelj predstavke je shvatio ove odredbe na način da će se novi rok primjenjivati na konačne odluke donesene od 1. ožujka 2017. godine pa nadalje. Međutim, Ustavni sud ga je primijenio na sve predmete u kojima je odluka protiv koje je izjavljena ustavna žalba donesena u roku od četiri mjeseca prije 1. ožujka 2017. godine. Europski sud je dalje istaknuo da Zakon broj 99/2016 nije precizirao hoće li se novouvedeni rok od četiri mjeseca za podnošenje ustavne žalbe primjenjivati na konačne redovne odluke donesene od 1. ožujka 2017. godine pa nadalje, što stvara nesigurnost u tom pogledu.
Europski sud je također naglasio da je u svojoj praksi prihvatio da nema povrede prava na pristup sudu kada su zakonske odredbe koje možda nisu bile jasne dopunjene ustaljenom sudskom praksom koja je objavljena i koja je bila dostupna i dovoljno precizna da omogući da se odredi koje korake pojedinac treba poduzeti. U konkretnom slučaju, Zakon broj 99/2016 je stvorio nesigurnost glede načina na koji će se računati novi rok za podnošenje ustavne žalbe. Ovo je zahtijevalo od Ustavnog suda da da pojašnjenje u svezi s točnom metodom koja će se koristiti za računanje tog roka.
S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o novouvedenom roku, praksa Ustavnog suda nije se mogla smatrati razvijenom. Izmjene i dopune Zakona o Ustavnom sudu stupile su na snagu 23. studenog 2016. godine (15 dana od dana objave u „Službenom listu“), a odredba kojom se utvrđuje novi rok za podnošenje ustavne žalbe stupio je na snagu 1. ožujka 2017. godine. Podnositelj predstavke je 2. lipnja 2017. godine podnio ustavnu žalbu protiv odluke Vrhovnog suda od 11. studenog 2016. godine, koja je donesena prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o Ustavnom sudu. Ustavnu žalbu podnositelja predstavke Ustavni sud je 29. lipnja 2017. godine proglasio neprihvatljivom jer je podnesena nepravovremeno. S obzirom na ovaj vremenski okvir, primjenu članka 86.(3) Zakona broj 99/2016 Ustavni sud nije razjasnio u vrijeme kada je podnositelj predstavke podnio svoju ustavnu žalbu.
Sukladno tome, nije bilo nerazumno da je podnositelj predstavke očekivao da se novouvedeni rok odnosi samo na žalbe protiv odluka Vrhovnog suda koje su donesene nakon 1. ožujka 2017. godine. Čini se da je njegovo tumačenje predmetnih procesnih pravila u skladu s formulacijom članka 86.(3). Stoga, primjena proceduralnih ograničenja od Ustavnog suda nije bila dovoljno jasna i predvidljiva s gledišta podnositelja predstavke i stoga nije bila u skladu s načelom pravne sigurnosti. U ponašanju podnositelja predstavke nije bilo ničega što bi opravdalo da se teret posljedica te neizvjesnosti stavi na njega. Nametnut mu je nerazmjeran teret, narušavajući potrebnu pravičnu ravnotežu između, s jedne strane, legitimnog cilja osiguranja poštovanja formalnih uvjeta za podnošenje žalbe Ustavnom sudu, i s druge strane, prava na pristup tom sudu. Odbijanje ustavne žalbe podnositelja predstavke kao nepravovremene u nedostatku jasnog zakonodavstva i razvijene prakse lišilo ga je prava na pristup Ustavnom sudu. U skladu s tim, došlo je do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije.
