Pristup Ustavnom sudu • Nepredvidivost primjene novog roka za podnošenje ustavne žalbe • Nedostatak jasnog zakonodavstva i sudske prakse u pogledu polazne tačke za računanje novog roka • Kršenje člana 6. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

U postupcima koji su se vodili pred domaćim sudovima usvojeni su tužbeni zahtjevi podneseni protiv podnosioca predstavke i njegove firme „Çela-X“ d.o.o. kojima se tražilo da napuste određene prostorije i isplate naknadu štete.

Nezadovoljan odlukama nižestepenih sudova, podnosilac predstavke je podnio ustavnu tužbu 2. juna 2017. godine, koju je Ustavni sud 29. juna 2017. godine proglasio nedopuštenom jer je podnesena van roka od četiri mjeseca. Rok se računao od 11. novembra 2016. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku.

Podnosilac predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pristup Ustavnom sudu, suprotno članu 6. stav 1. Konvencije.

Podnosilac predstavke je tvrdio da ne postoje jasna pravila u vezi s računanjem roka za podnošenje ustavne tužbe. Konkretno, nijedna odredba nije precizirala da se taj rok računa od datuma donošenja odluke Vrhovnog suda. Naveo je da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti prethodni rok od dvije godine za podnošenje ustavne tužbe jer je odluka Vrhovnog suda donesena 11. novembra 2016. godine, odnosno prije 1. marta 2017. godine kada je novi rok stupio na snagu. Na osnovu navedenog, podnosilac predstavke je smatrao da je njegova ustavna tužba, podnesena 2. juna 2017. godine, podnesena u propisanom roku.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je naglasio da je pristup Ustavnom sudu pojedincima osiguran kroz mogućnost podnošenja ustavne tužbe. Taj pristup je ograničen, između ostalog, rokovima za podnošenje ustavne tužbe.

Evropski sud je istakao da je utvrđivanje rokova za pristup višim sudovima općenito dozvoljeno. Cilj skraćivanja predmetnog roka (sa dvije godine na četiri mjeseca), prema mišljenju Evropskog suda, jest jačanje pravne sigurnosti te tendencija da se osigura što kraći period za konačno rješavanje bilo kojeg predmeta. Stoga je skraćivanje roka za podnošenje ustavne tužbe imalo legitiman cilj.

Evropski sud je istakao da činjenica da je Ustavni sud primijenio novi rok na neriješene predmete sama po sebi nije u suprotnosti s garancijama datim na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije. Ključno je pitanje da li je primjena roka bila predvidiva za podnosioce predstavke imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, sudsku praksu i posebne okolnosti slučaja te da li je kaznom za nepoštivanje tog roka prekršen princip proporcionalnosti.

Evropski sud je istakao da je Zakon broj 99/2016, kojim je izmijenjen i dopunjen Zakon o Ustavnom sudu, objavljen u Službenom listu 8. novembra 2016. godine. Član 71(a) tog zakona predviđa da je rok za podnošenje ustavne žalbe četiri mjeseca, dok član 86(3) predviđa primjenu tog roka od 1. marta 2017. godine. Podnosilac predstavke je ove odredbe shvatio na način da će se novi rok primjenjivati na konačne odluke donesene od 1. marta 2017. godine pa nadalje. Međutim, Ustavni sud ga je primijenio na sve predmete u kojima je odluka protiv koje je izjavljena ustavna žalba donesena u roku od četiri mjeseca prije 1. marta 2017. godine. Evropski sud je dalje istakao da Zakon broj 99/2016 nije precizirao da li će se novouvedeni rok od četiri mjeseca za podnošenje ustavne žalbe primjenjivati na konačne redovne odluke donesene od 1. marta 2017. godine pa nadalje, što stvara nesigurnost u tom pogledu.

Evropski sud je također naglasio da je u svojoj praksi prihvatio da nema povrede prava na pristup sudu kada su zakonske odredbe koje možda nisu bile jasne dopunjene ustaljenom sudskom praksom koja je objavljena i koja je bila dostupna i dovoljno precizna da omogući da se odredi koje korake pojedinac treba da preduzme. U konkretnom slučaju, Zakon broj 99/2016 je stvorio nesigurnost u pogledu načina na koji će se računati novi rok za podnošenje ustavne žalbe. Ovo je zahtijevalo od Ustavnog suda da da pojašnjenje u vezi s tačnom metodom koja će se koristiti za računanje tog roka.

S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o novouvedenom roku, praksa Ustavnog suda nije se mogla smatrati razvijenom. Izmjene i dopune Zakona o Ustavnom sudu stupile su na snagu 23. novembra 2016. godine (15 dana od dana objave u „Službenom listu“), a odredba kojom se utvrđuje novi rok za podnošenje ustavne žalbe stupio je na snagu 1. marta 2017. godine. Podnosilac predstavke je 2. juna 2017. godine podnio ustavnu žalbu protiv odluke Vrhovnog suda od 11. novembra 2016. godine, koja je donesena prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o Ustavnom sudu. Ustavnu žalbu podnosioca predstavke Ustavni sud je 29. juna 2017. godine proglasio neprihvatljivom jer je podnesena neblagovremeno. S obzirom na ovaj vremenski okvir, primjenu člana 86(3) Zakona broj 99/2016 Ustavni sud nije razjasnio u vrijeme kada je podnosilac predstavke podnio svoju ustavnu žalbu.

Shodno tome, nije bilo nerazumno da je podnosilac predstavke očekivao da se novouvedeni rok odnosi samo na žalbe protiv odluka Vrhovnog suda koje su donesene nakon 1. marta 2017. godine. Čini se da je njegovo tumačenje predmetnih procesnih pravila u skladu s formulacijom člana 86(3). Stoga, primjena proceduralnih ograničenja od Ustavnog suda nije bila dovoljno jasna i predvidiva sa stanovišta podnosioca predstavke i stoga nije bila u skladu s principom pravne sigurnosti. U ponašanju podnosioca predstavke nije bilo ničega što bi opravdalo da se teret posljedica te neizvjesnosti stavi na njega. Nametnut mu je nesrazmjeran teret, narušavajući potrebnu pravičnu ravnotežu između, s jedne strane, legitimnog cilja osiguranja poštovanja formalnih uvjeta za podnošenje žalbe Ustavnom sudu, i s druge strane, prava na pristup tom sudu. Odbijanje ustavne žalbe podnosioca predstavke kao neblagovremene u nedostatku jasnog zakonodavstva i razvijene prakse lišilo ga je prava na pristup Ustavnom sudu. Shodno tome, došlo je do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.