Pravo na odbranu • Odricanje od prava na advokata • Kršenje člana 6. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Protiv podnosioca predstavke je 14. aprila 2014. godine pokrenuta istraga zbog sumnje da je počinio krivično djelo krađe. Policijski inspektor je 16. aprila 2014. godine sačinio zapisnik u kojem je navedeno da je podnosilac predstavke obaviješten da je osumnjičen za tešku krađu i da, u vezi s tim, ima pravo na pomoć advokata, kojeg je mogao izabrati ili koji bi mu mogao biti imenovan o trošku države. Podnosilac predstavke je tom štampanom izvještaju dodao rukom pisanu bilješku i naveo da „trenutno odbija usluge advokata, te da to nije povezano s njegovom finansijskom situacijom”. Istog dana na licu mjesta izvršena je rekonstrukcija događaja u kojoj je učestvovao i podnosilac predstavke, a koja je pokazala kako je počinio krađu. Podnosilac predstavke je 17. aprila 2014. godine službeno uhapšen. Nekoliko sedmica kasnije, lokalni centar za liječenje ovisnosti obavijestio je istražno tijelo da je od 18. aprila 2014. godine podnosilac predstavke bio registriran u toj instituciji kao ambulantni pacijent koji pati od psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanih upotrebom opioida i amfetamina. Kada je predmet došao na suđenje, podnosiocu predstavke je na vlastiti zahtjev dodijeljen pravni zastupnik. Kasnije je osuđen za tešku provalnu krađu i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest godina. Prvostepeni sud je smatrao da se podnosilac predstavke odrekao prava na advokata i odbacio kao neosnovane njegove navode da ga je policija zlostavljala 14. aprila 2014. godine. Njegove žalbe bile su neuspješne, kao i njegov zahtjev Vrhovnom sudu za vanredno preispitivanje. Podnosilac predstavke se pozvao na član 6. Konvencije ističući da mu je prekršeno pravo na pristup advokatu.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je analizu ovog predmeta izvršio bazirajući se na sljedećim pitanjima: a) situacija podnosioca predstavke u ranoj fazi istrage, b) valjanost odricanja, c) postojanje

uvjerljivih razloga za ograničavanje pristupa advokatu i d) ukupna pravičnost postupka.

a) Evropski sud je istakao da su domaće vlasti imale opravdane razloge za sumnju da je podnosilac predstavke bio umiješan u krađe, te ga je stoga trebalo smatrati „osumnjičenim“ u autonomnom značenju Konvencije, zahtijevajući primjenu garancija iz člana 6, a naročito prava na pristup pravnoj pomoći. To pravo se odnosilo i na rekonstrukciju događaja. Podnosilac predstavke je ispitan u policijskoj stanici i korištenje informacija dobivenih u tim neformalnim razgovorima omogućilo je policiji da povrati ukradenu robu. Svi ti događaji dogodili su se prije nego što je podnosilac predstavke sljedećeg dana bio obaviješten o svom pravu na pravnu pomoć. U tom kontekstu svaki razgovor između pritvorenog osumnjičenika i policije morao se tretirati kao formalni kontakt, a ne kao neformalni razgovor ili ispitivanje. Nakon potpisivanja odricanja, podnosilac predstavke je tokom rekonstrukcije dao i inkriminirajuće izjave.

b) Evropski sud je istakao da je na prvom mjestu na domaćim sudovima da na uvjerljiv način utvrde je li odricanje od prava na pravnu pomoć bilo dobrovoljno i valjano. Međutim, kako je istakao Evropski sud, oni to nisu učinili na odgovarajući način. Sudovi nisu osporili da je dijagnoza psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja povezanih s ovisnošću podnosioca predstavke u načelu mogla biti prepreka valjanom odricanju od njegovog prava na advokata prema domaćem pravu. Domaća sudska praksa izričito je prepoznala njegovu dijagnozu kao potencijalnu mogućnost da ga svrsta u kategoriju osoba koje se, po zakonu, ne mogu valjano odreći tog prava zbog svog duševnog poremećaja. Međutim, sudovi su utvrdili da su vlasti saznale za njegovu ovisnost tek nakon što su završene sve istražne radnje u kojima je on učestvovao. U toj ocjeni nisu komentirali informaciju da su dan nakon što je potpisao odricanje i priznao u pritvor više puta pozivana kola hitne pomoći u vezi s njegovim simptomima odvikavanja, niti su objasnili kako je mogao biti registriran, bez saznanja vlasti, u Centru za liječenje ovisnosti dok je u pritvoru. Pogrešna priroda njihove procjene potvrđena je kada je izašlo na vidjelo da je policija znala za njegovu ovisnost od samog početka istrage kada je podnosilac predstavke već bio pod njihovom kontrolom. Informacija koju su zatajili mogla je upućivati na to da je podnosilac predstavke imao bolest koja bi prema domaćoj sudskoj praksi dovela do nemogućnosti prihvatanja njegovog odricanja. Dakle, iako je domaće pravo u načelu uspostavilo garanciju za takve situacije, zbog ponašanja policijskih službenika pokazalo se da je ta garancija nedjelotvorna. Na kraju, prije potpisivanja odricanja podnosilac predstavke nije bio obaviješten o svom pravu na šutnju, što je dodatno potkopalo valjanost odricanja.

c) Evropski sud je zaključio da Vlada nije uspjela dokazati da se podnosilac predstavke valjano odrekao prava na advokata.

d) Kada je riječ o općoj pravičnosti postupka Evropski sud je istakao da je podnosilac predstavke bio u određenoj mjeri ranjiv zbog svog zdravstvenog stanja. Osporene izjave bile su direktno inkriminirajuće. Uzete na početku istrage, one su uokvirile način na koji su vlasti pristupile istrazi i stoga su činile vrlo značajan dio dokaza protiv njega. Iako izjave koje je podnosilac predstavke dao prije nego što je obaviješten o svom pravu na pravnu pomoć nikada kao takve nisu uvedene kao dokaz protiv njega, one su omogućile vlastima da protiv njega pribave dodatne dokaze lociranjem i vraćanjem ukradene robe. Nakon što je dao te izjave, podnosilac predstavke je mogao smatrati štetnim mijenjati ih nakon što je bio obaviješten o pravu na pravnu pomoć i nakon što je rekonstrukcija obavljena. Izjave koje je dao kasnije tokom rekonstrukcije imale su centralnu ulogu u postupku.

U konačnici, Evropski sud je zaključio da krivični postupak, posmatran u cjelini, nije otklonio proceduralne nedostatke nastale u prvim danima istrage. Zaključno, Vlada nije uspjela uvjerljivo dokazati zašto, izuzetno i u specifičnim okolnostima predmeta, ukupna pravičnost suđenja nije bila nepovratno ugrožena time što je podnosiocu predstavke bio ograničen pristup pravnoj pomoći. Evropski sud je utvrdio povredu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Konvencije.