Propust države u adekvatnom procesuiranju nasilja u porodici • Nedovoljna zaštita podnositeljice predstavke – maloljetnice kao žrtve nasilja u porodici • Prikaz razvoja prakse Europskog suda od prvobitnih parametara za analizu i utvrđenje povreda u svezi s nasiljem u porodici na osnovu članka 8. Konvencije do nadogradnje praćene analizom članka 3. i u konačnici članka 14. • Povreda čl. 3. i 14. u svezi sa člankom 3. Konvencije

Činjenice

Podnositeljica predstavke je A. E., bugarska državljanka. U dobi od 15 godina bila je u vezi s dvadesettrogodišnjim D. M. s kojim je živjela u njegovoj kući. Navela je da ju je D. M. više puta pretukao te da se konačni napad dogodio 8. rujna 2019. godine. Nakon tog napada kod podnositeljice predstavke su konstatirane brojne ozljede. Njezina majka je prijavila slučaj nadležnoj socijalnoj službi. Nasilje se nastavilo sve do donošenja odluke o izmještanju podnositeljice predstavke izvan porodice budući da majka podnositeljice predstavke više nije mogla vršiti roditeljski nadzor.

Tužiteljstvo u konkretnom predmetu nije pokrenulo postupak smatrajući da se radi o djelu koje je predmet privatnog gonjenja, konstatirajući da se radi isključivo o lakšoj tjelesnoj ozljedi, odnosno o jednom činu nasilja, istovremeno isključujući postojanje izvanbračne zajednice zbog specifičnih okolnosti predmeta i činjenice da je podnositeljica predstavke u vrijeme nasilja bila maloljetna.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na čl. 3. i 14. Europske konvencije, podnositeljica predstavke se žalila na propust vlasti u zaštiti od nasilja u porodici kao i na to da nisu ispitali njezine navode da je bila diskriminirana na temelju dobi i na temelju spola.

Ocjena Europskog suda

•  Članak 3. Europske konvencije

Podnositeljica predstavke se žalila na povredu članka 3. Konvencije ističući da je bila žrtva nasilja u porodici i da joj vlasti nisu pružile adekvatnu zaštitu. Pri tome je istakla neadekvatan zakonski okvir kod nasilja u porodici, gdje su u domeni nasilja utvrđeni uvjeti javnog gonjenja. Da bi postojala mogućnost javnog gonjenja, potrebno je da se nasilje ponavlja (najmanje tri čina nasilja), da je nasilje umjerene težine, odnosno da je utvrđen minimalan prag težine ozljeda.

Sud je naglasio da privatno gonjenje na žrtvu stavlja pretjeran teret, ali da istovremeno ne sprečava daljnje ponavljanje čina nasilja. Također je utvrdio da u konkretnom slučaju nije dovoljno iskorištena zakonska mogućnost pokretanja postupka od tužitelja ako se radi o određenim izuzetnim slučajevima lakšeg nasilja.

Nasilje nad podnositeljicom predstavke, tada maloljetnom osobom, nije kvalificirano kao nasilje počinjeno od partnera jer bugarski zakon za takvu kvalifikaciju zahtijeva zajednicu odraslih koja traje dulje vrijeme (najmanje dvije godine).

U konkretnom predmetu Sud je konstatirao da Bugarska nije uspjela uspostaviti adekvatan sustav u odnosu na kažnjavanje svih oblika nasilja u porodici odnosno nasilja nad ženama i u skladu s tim zaštititi podnositeljicu predstavke.

Sud je utvrdio povredu članka 3. Konvencije.

•  Članak 14. Europske konvencije

Podnositeljica predstavke se žalila na povredu članka 14. Konvencije ističući da je bila diskriminirana na temelju spola i dobi. Glede tih navoda, Sud je smatrao relevantnom prije svega činjenicu da je to treći predmet protiv Bugarske u kojem je utvrdio kršenje Konvencije u svezi s nasiljem nad ženama. Također je istaknuo da informacije koje je dostavila podnositeljica predstavke uključuju statističke podatke o nasilju u porodici, kao i o nasilju nad ženama u društvu u širem smislu. Te statistike upravo pokazuju da su žene u Bugarskoj dominantne žrtve nasilja u porodici te da je nasilje nad ženama u Bugarskoj najveće u Europskoj uniji. Uzimajući u obzir da podnositeljica predstavke snosi inicijalni, prima facie, teret dokazivanja razlike u tretmanu, Sud je bio uvjeren da je podnositeljica predstavke dostavila dovoljno statističkog materijala i stoga je iznijela prima facie slučaj da je, na temelju toga što je žena − žrtva nasilja u porodici u Bugarskoj, bila u neravnopravnom položaju, a to je zahtijevalo djelovanje vlasti. Ponovio je da nakon što se utvrdi da nasilje u porodici nesrazmjerno pogađa žene, na vladi je da pokaže kakve su korektivne mjere domaće vlasti poduzele da bi se uhvatile ukoštac s tim nedostatkom i osigurale ženama da u potpunosti uživaju ljudska prava i slobode na jednakoj osnovi s muškarcima.

Sud je također istaknuo da njegova uloga nije da se izjašnjava o tome treba li država ugovornica ratificirati međunarodni ugovor, jer je to izrazito politička odluka. Međutim, odbijanje bugarskih vlasti da ratificiraju Istanbulsku konvenciju i dalje se može smatrati pokazateljem razine njihove posvećenosti učinkovitoj borbi protiv nasilja u porodici.

Sud je utvrdio da vlasti nisu opovrgnule prima facie slučaj podnositeljice predstavke o općoj institucionalnoj pasivnosti u pitanjima vezanim za nasilje u porodici u Bugarskoj. Kao što pokazuju statistički podaci koje je dostavila podnositeljica predstavke, tokom dužeg razdoblja žene su nastavile trpjeti nesrazmjerno nasilje u porodici i vlasti nisu pokazale da su se adekvatno bavile problemom. Sud je istaknuo da u takvom slučaju nije nužno da podnositeljica predstavke pokaže da je ona pojedinačno bila meta predrasuda vlasti.

Sud je zaključio da je došlo do povrede članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 3.