Nedostatak neovisne učinkovite istrage tvrdnji o rasnom profiliranju prilikom policijske provjere identiteta u vlaku • Postignut prag ozbiljnosti da bi provjera potpadala pod djelokrug članka 8 • Kršenje članka 14. u svezi sa člankom 8.
Činjenice
Podnositelj predstavke je Biplab Basu, njemački državljanin indijskog podrijetla.
Dva policajca izvršila su provjeru identiteta podnositelja predstavke i njegove kćeri u vlaku 2012. godine.
Podnositelj predstavke je podnio tužbu Upravnom sudu za utvrđivanje zakonitosti provjere identiteta. Naveo je da su među osobama koje su bile prisutne u različitim dijelovima vagona, dva policajca provjerila samo njegove osobne isprave i osobne isprave njegove kćeri, pri čemu je podnositelj predstavke tvrdio da su on i njegova kći bili izdvojeni jer su bili jedine osobe s tamnom bojom kože, što je, prema njegovu mišljenju, bilo diskriminatorno.
Nakon što je saslušao samo podnositelja predstavke, ali ne i ostale sudionike navedene provjere, Ustavni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu. Utvrdio je da podnositelj predstavke nije imao legitiman interes u presudi o zakonitosti provjere identiteta prema članku 23.(1)(3) Zakona o federalnoj policiji nakon što je predmetni čin okončan.
Upravni apelacijski sud, podržavajući razloge koje je dao Upravni sud, odbio je dozvoliti podnositelju predstavke da uloži žalbu. Potvrdio je da podnositelj predstavke nije imao neophodan legitimni interes za utvrđivanje nezakonitosti predmetnog djela nakon njegova okončanja. Provjera identiteta bez pohranjivanja ikakvih podataka predstavljala je samo manje miješanje u pravo podnositelja predstavke na samoopredjeljenje u sferi informacija. Takva provjera, posebno u blizini granica, nije bila neobična niti stigmatizirajuća. Provjera je trajala svega nekoliko minuta, a policija ju je obavila na objektivan način. Kako je tužba bila nedopuštena zbog nedostatka legitimnog interesa za odluku o zakonitosti provjere identiteta, sud nije morao odlučivati je li tom provjerom podnositelj predstavke tretiran na diskriminatoran način.
Savezni ustavni sud je odbio razmatrati ustavnu žalbu podnositelja predstavke.
Navodi podnositelja predstavke
Pozivajući se na članak 14. Konvencije, podnositelj predstavke se žalio da je bio podvrgnut provjeri identiteta samo zbog boje kože i da su domaći sudovi odbili istražiti to kršenje zabrane diskriminacije. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta, Europski sud je smatrao da zahtjeve podnositelja predstavke treba ispitati na temelju članka 14. u svezi sa člankom 8. Konvencije.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je prije svega zaključio da je podnositelj predstavke potkrijepio svoj argument da je policijska provjera identiteta pod ovim posebnim okolnostima imala dovoljno ozbiljne posljedice po njegovo pravo na poštovanje njegova privatnog života, te stoga predmetna provjera identiteta spada u djelokrug članka 8. Konvencije.
Europski sud je ponovio da dužnost vlasti da istraže moguće rasističke stavove može biti obuhvaćena njihovim odgovornostima na temelju članka 14. Konvencije u određenim okolnostima. U svojoj praksi vezanoj za navodna kršenja članka 14. u svezi sa člankom 3., Europski sud je utvrdio da državni organi imaju obvezu poduzeti sve razumne mjere kako bi utvrdili jesu li postojali rasistički motivi te jesu li etnička mržnja ili predrasude možda imale utjecaja u određenim događajima. Vlasti moraju učiniti ono što je razumno u danim okolnostima kako bi prikupile i osigurale dokaze, istražile sva praktična sredstva za otkrivanje istine i donijele potpuno obrazložene, nepristrane i objektivne odluke, ne izostavljajući sumnjive činjenice koje mogu ukazivati na rasno izazvano nasilje. Da bi istraga bila učinkovita, Europski sud je dalje naveo da institucije i osobe odgovorne za njezinu provedbu moraju biti neovisne o onima na koje se ona odnosi. To ne podrazumijeva samo nepostojanje bilo kakve hijerarhijske ili institucionalne veze nego i praktičnu neovisnost. Odgovornost da se osigura poštovanje temeljnih vrijednosti bez diskriminacije, koju imaju vlasti na temelju članka 14. Konvencije, može se primjenjivati i kada su one dovedene u pitanje u kontekstu članka 8. mogućim rasističkim stavovima koji su rezultirali stigmatizacijom određene osobe.
Europski sud je dalje istaknuo da je rasna diskriminacija posebna vrsta diskriminacije i da, s obzirom na svoje opasne posljedice, zahtijeva od vlasti posebnu budnost i reakciju.
Europski sud je naglasio da kada postoji dokaziva tvrdnja da je određena osoba možda bila meta na temelju rasnih karakteristika te da su sporna djela dosegnula određeni prag i da su zbog toga obuhvaćena primjenom članka 8. Konvencije, dužnost vlasti da istraže postoji li veza između rasističkih stavova i djela državnog agenta proizlazi iz odgovornosti na temelju članka 14. u svezi sa člankom 8. Konvencije. Ovo je neophodno kako zaštita od rasne diskriminacije ne bi postala teoretska i iluzorna u kontekstu nenasilnih radnji koje se ispituju u okviru članka 8., te kako bi se osigurala zaštita od stigmatizacije dotičnih osoba i spriječilo širenje ksenofobičnih stavova.
Prilikom utvrđivanja jesu li u ovom slučaju državni organi ispoštovali svoju obvezu da poduzmu sve razumne mjere da utvrde jesu li za provjeru identiteta postojali rasistički motivi, Europski sud je istaknuo da je, prema Vladinom podnesku, policijski organ nadređen Uredu Federalne policije, za koju je radio policijski službenik koji je vršio provjeru, izvršio internu istragu o incidentu. Međutim, s obzirom na hijerarhijske i institucionalne veze između istražnog organa i službenika koji je izvršio predmetnu radnju, istraga u tom pogledu ne može se smatrati neovisnom.
Europski sud je posebno primijetio da su sudovi odbili ispitati utemeljenost pritužbe podnositelja predstavke da je provjerom identiteta podnositelj predstavke tretiran na diskriminatoran način. Oni su propustili uzeti u obzir neophodne dokaze te nisu saslušali svjedoke koji su bili prisutni tijekom provjere identiteta. Odbacili su tužbu podnositelja predstavke iz formalnih razloga smatrajući da podnositelj predstavke nije imao legitiman interes za odluku o zakonitosti provjere njegova identiteta.
Konačno, Europski sud je zaključio da su državni organi propustili ispoštovati svoju dužnost da poduzmu sve razumne mjere da putem neovisnog tijela utvrde je li diskriminatoran stav imao ulogu u provjeri identiteta ili nije, te su stoga propustili provesti učinkovitu istragu u tom pogledu. Stoga, Europski sud nije u mogućnosti donijeti zaključak o tome je li podnositelj predstavke bio podvrgnut provjeri identiteta zbog njegova etničkog podrijetla.
Europski sud je zaključio da je došlo do povrede članka 14. Konvencije u svezi sa člankom 8. Konvencije.
