Neopravdana, izravna diskriminacija na temelju spola zbog odbijanja naknade u svezi s radnim odnosom trudnici koja je bila podvrgnuta izvantjelesnoj oplodnji neposredno prije zasnivanja radnog odnosa • Financijske obveze nametnute državi tijekom trudnoće žene ne mogu opravdati razliku u tretmanu na temelju spola • Kršenje članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
Činjenice i navodi podnositeljice predstavke
Podnositeljica predstavke bila je u radnom odnosu, s kraćim prekidima, od 1993. godine do 1. studenog 2009. godine. Deset dana nakon što se podvrgnula izvantjelesnoj oplodnji sklopila je ugovor s trgovačkim društvom sa sjedištem u okolini Splita, 360 kilometara udaljenim od njezinog mjesta boravišta. Dva mjeseca nakon sklapanja ugovora podnositeljica predstavke je podnijela zahtjev za isplatu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u trudnoći. Zavod za zdravstveno osiguranje je po službenoj dužnosti pokrenuo postupak preispitivanja statusa zdravstvenog osiguranja podnositeljice predstavke. Zavod je odbio prijavu podnositeljice predstavke na zdravstveno osiguranje zaključivši da podnositeljica predstavke nije bila zdravstveno sposobna za zasnivanje radnog odnosa jer se deset dana ranije podvrgnula postupku izvantjelesne oplodnje. Dalje je obrazloženo da je zasnivanje radnog odnosa bilo fiktivno i usmjereno na stjecanje naknade plaće za vrijeme odsutnosti s posla zbog komplikacija u trudnoći. Središnji ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje odbio je žalbu podnositeljice predstavke. Podnositeljica predstavke je podnijela tužbu Visokom upravnom sudu tvrdeći da je žrtva diskriminacije te se pozvala na Europsku konvenciju i Zakon o suzbijanju diskriminacije. Visoki upravni sud je odbio tužbu podnositeljice predstavke i istaknuo da ona nije bila sposobna za zasnivanje radnog odnosa u mjestu koje je bilo udaljeno od njezinog boravišta i na radnom mjestu koje je zahtijevalo putovanja. Ustavni sud je odbio njezinu ustavnu tužbu i potvrdio odluke upravnih organa i Visokog upravnog suda.
Podnositeljica predstavke se žalila na povredu prava iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog diskriminacije na temelju spola i zbog postupka izvantjelesne oplodnje kojem se podvrgnula.
Ocjena Europskog suda
Europski sud je istaknuo da se rješenje kojim se odbija status osiguranika po osnovi rada koji je proglašen fiktivnim zbog trudnoće podnositeljice predstavke može odnositi samo na žene. U predmetu podnositeljice predstavke takva odluka je predstavljala razliku u tretmanu na temelju spola. Europski sud je dalje naglasio da se trudnoća žene ne može smatrati prijevarnim ponašanjem te da zaštita javnih sredstava ne može predstavljati dovoljno važan razlog za opravdanje razlike u postupanju na temelju spola.
Čak i pod pretpostavkom da je općenito spreman prihvatiti zaštitu javnih sredstava kao legitiman cilj, Europski sud je istaknuo da mora utvrditi je li u kontekstu tog predmeta osporena mjera bila nužna za postizanje tog cilja. Upravo zbog činjenice da je podnositeljica predstavke stupila u radni odnos nedugo prije nego što je tražila predmetnu naknadu, nadležno upravno tijelo je na vlastitu inicijativu pokrenulo postupak preispitivanja njezinog statusa osiguranika zbog sumnje da je njezin ugovor o radu sklopljen samo kako bi ona mogla potraživati navedenu naknadu. Prema relevantnom zakonodavstvu, nadležna tijela su u svakom trenutku bila ovlaštena provjeriti postoje li i dalje okolnosti na kojima pojedinac temelji svoj status u zdravstvenom osiguranju. Međutim, prema praksi nadležnih tijela, takvo preispitivanje u praksi je često usmjereno na trudnice te se žene koje su u visokom stupnju trudnoće sklopile ugovor o radu s određenim poslodavcem ili sa članovima uže obitelji automatski svrstavaju u „sumnjivu” kategoriju radnika čiji radni odnos zahtijeva provjeru, iako prema domaćem zakonu nijedan poslodavac ne smije odbiti da zaposli trudnicu zbog njezinog stanja. Europski sud općenito takav pristup smatra problematičnim.
Europski sud je dalje primijetio da su se prilikom odlučivanja o predmetu podnositeljice predstavke domaće vlasti ograničile na zaključak da je ona zbog izvantjelesne oplodnje bila zdravstveno nesposobna za zasnivanje radnog odnosa, što implicira da se morala suzdržati od toga dok se njezina trudnoća ne potvrdi. Taj pristup je bio u izravnoj suprotnosti s domaćim i međunarodnim pravom i jednak je obeshrabrivanju podnositeljice predstavke da traži posao zbog moguće trudnoće. Prethodno navedeno bilo je dovoljno za zaključak Europskog suda da je podnositeljica predstavke bila diskriminirana na temelju spola. Međutim, smatrao je potrebnim ukazati i na sljedeće činjenice: da je podnositeljica predstavke prije zasnivanja spornog radnog odnosa imala četrnaest godina radnog iskustva tijekom kojih je redovno uplaćivala doprinose u obvezno zdravstveno osiguranje, zatim da je prilikom zasnivanja radnog odnosa bila svjesna činjenice da se podvrgnula postupku izvantjelesne oplodnje, ali nije mogla znati hoće li postupak biti uspješan ili hoće li rezultirati trudnoćom, niti hoće li buduća trudnoća biti s komplikacijama ili ne. Europski sud je također ukazao na to da nadležna tijela nisu pružila nikakvo obrazloženje o tome kako je ona mogla svjesno sklopiti fiktivni ugovor o radu, a da nije ni znala hoće li ostati trudna odnosno hoće li oplodnja biti uspješna. Kako je istaknuo Europski sud, nadležna tijela su donijela zaključak da je ugovor o radu fiktivan bez ocjene toga je li podnositeljica ikada stvarno preuzela svoje dužnosti i započela izvršavati svoje radne zadatke, a ništa nije ukazivalo na to da žene koje su se podvrgnule postupku oplodnje in vitro općenito ne bi mogle raditi tijekom liječenja neplodnosti ili tijekom trudnoće. Zaključak da žene ne bi trebale raditi ili tražiti zaposlenje tijekom trudnoće ili puke mogućnosti trudnoće, prema mišljenju Europskog suda, izaziva zabrinutost jer se radi o rodnim stereotipima koji onemogućavaju postizanje stvarne materijalne ravnopravnosti spolova.
Ističući da odbijanje zapošljavanja ili priznavanja naknade povezane s radnim odnosom trudnici na temelju njezine trudnoće predstavlja izravnu diskriminaciju po osnovi spola, Europski sud je zaključio da razlika u tretmanu podnositeljice predstavke nije bila objektivno opravdana ni nužna. Zaključio je da je došlo do povrede članka 14. u svezi sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
