Zatvorska kazna zbog prosjačenja • Miješanje u pravo na privatni život nije bilo nesrazmjerno • Predstavka odbačena kao ratione materiae nedopuštena
Činjenice i navodi podnosioca predstavke
Podnosilac predstavke je tokom nekoliko godina u različitim periodima boravio u Danskoj. Tokom 2013. godine opomenut je zbog prosjačenja, a 2015. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam dana zbog istog krivičnog djela. Presudom Okružnog suda u Kopenhagenu iz 2019. godine podnosilac predstavke osuđen je za prosjačenje i uvredu policijske inspektorice u vršenju njenih funkcija na ukupnu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset dana. Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir da je podnosilac predstavke ranije bio osuđivan za prosjačenje. Presudom Višeg suda, na osnovu sveobuhvatne i specifične ocjene činjenica, utvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od dvadeset dana ne predstavlja nesrazmjerno miješanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje privatnog života. Odlukom Odbora za žalbe nije dozvoljeno podnošenje žalbe Vrhovnom sudu.
Podnosilac predstavke se, između ostalog, žalio da je presuda Višeg suda u suprotnosti sa članom 8. Evropske konvencije.
Ocjena Evropskog suda
Evropski sud je ukazao da je Viši sud krenuo od pretpostavke da pritužba podnosioca predstavke potpada u djelokrug člana 8. Evropske konvencije te konstatirao da osuda i kazna za prosjačenje predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštovanje privatnog života. Viši sud je također istakao da podnosilac predstavke nije bio u očigledno ranjivoj situaciji u kojoj je prosjačenje bila njegova jedina opcija da osigura vlastiti opstanak. Imao je u vidu, između ostalog, činjenicu da je podnosilac predstavke imao prihod od drugih aktivnosti, da je mogao više puta putovati na relaciji Rumunija – Danska, da je redovno slao novac svojoj porodici u Rumuniju te da je kod njega pronađeno oko 135 eura.
Ocjenjujući okolnosti ovog predmeta, „posebno ekonomsku i socijalnu situaciju lica”, Evropski sud je primijetio da, kao i u predmetu Lăcătuş protiv Švicarske, elementi koji su potrebni da se utvrdi da li je ili ne podnosilac predstavke imao sredstva za izdržavanje uglavnom su zavisili od informacija koje je dostavio sam podnosilac predstavke, a koje domaći organi nisu mogli provjeriti, prvenstveno zato što je bio stranac. Prema mišljenju Evropskog suda, teret mora biti na podnosiocu predstavke da potkrijepi svoju tvrdnju da se nalazio u nesigurnoj i ranjivoj situaciji, uključujući i to da mu nedostaje dovoljno sredstava za izdržavanje.
Evropski sud je istakao da iako je znatan broj činjenica koje je samo podnosilac predstavke mogao rasvijetliti ostao nepoznat, podnosilac predstavke je objasnio da je imao 61 godinu, da je nepismen i nezaposlen. Od 2013. godine podnosilac predstavke koristio je mogućnost da zarađuje za život u Danskoj, ekonomski dobro razvijenoj zemlji, prodajom novina, prikupljanjem flaša i prosjačenjem. Iz tih izvora prihoda ne samo da je mogao zarađivati za život nego i redovno slati novac svojoj porodici u Rumuniju. Čin prosjačenja je stoga bio sredstvo ili barem dodatno sredstvo prihoda za podnosioca predstavke. Osim toga, Evropski sud je primijetio da je podnosilac predstavke, s obzirom na to da je državljanin Evropske unije, imao pravo da uđe u Dansku i boravi u toj zemlji do tri mjeseca bez ikakvih administrativnih zahtjeva, u skladu sa članom 6. Direktive 2004/38/EZ Evropske unije. Štaviše, u slučaju potrebe, mogao je da se prijavi za novčanu pomoć. U takvim okolnostima Evropski sud nije uvjeren da podnosilac predstavke nije imao dovoljno sredstava za život i da je prosjačenje bilo njegova jedina opcija da osigura vlastiti opstanak.
Evropski sud je također ukazao da se konkretan slučaj ne tiče opće zabrane prosjačenja, za razliku od situacije u predmetu Lăcătuş protiv Švicarske, gdje je apsolutna zabrana prosjačenja obuhvatila cijeli Kanton Ženeva. U tom predmetu, određivanjem opće zabrane prosjačenja i izricanjem novčane kazne koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti zatvorskom kaznom, vlasti su spriječile podnositeljicu predstavke da prilazi drugima kako bi dobila oblik pomoći koji je u njenoj situaciji bio jedno od mogućih sredstava za zadovoljavanje njenih osnovnih potreba. U takvoj situaciji „pravo da pozove druge u pomoć“ spada u samu suštinu prava zaštićenih članom 8. Konvencije. Međutim, u Danskoj je prosjačenje dozvoljeno pod određenim uvjetima. Prema formulaciji člana 197. Krivičnog zakona Danske, lice je moglo biti osuđeno za prosjačenje samo ako je njegovo ponašanje izazvalo smetnje u javnosti i ako je prethodno bilo upozoreno. Osim toga, od juna 2017. godine lice je moglo biti osuđeno za prosjačenje ako se to prosjačenje odvijalo u pješačkoj zoni, na stanicama, u supermarketima i ispred njih ili u javnom prijevozu. Stoga, podnosilac predstavke u tom slučaju mogao je i može nastaviti da prosi u Kopenhagenu i drugim mjestima u Danskoj, van određenih područja, pod uvjetom da se to ne odvija tako da smeta javnosti. S obzirom na navedeno, Evropski sud je zaključio da član 8. nije primjenjiv na činjenice ovog predmeta i odbacio predstavku u ovom dijelu kao ratione materiae nedopustivu.
