Krivični postupak • Isključenje sa suđenja • Neefikasna pravna pomoć • Pravo na ličnu žalbu • Narušena opća pravičnost postupka • Kršenje člana 6. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnositeljice predstavke

U konkretnom predmetu pokrenut je krivični postupak protiv podnositeljice predstavke zbog krivičnog djela nanošenja tjelesne povrede. Tokom postupka Okružni sud je donio odluku o isključenju podnositeljice predstavke iz postupka. Ovaj sud je istakao da je u postupku učestvovao maloljetni svjedok i da se radilo o primjeni medicinskih mjera prinude, te je stoga odredio da se postupak nastavi u odsustvu podnositeljice predstavke, a da njene interese zastupa njen branilac. Nakon suđenja Okružni sud je izrekao presudu kojom je utvrdio da je podnositeljica predstavke počinila navedeno krivično djelo, ali da s obzirom na forenzičko-psihijatrijski nalaz iz kojeg proizlazi da je bolovala od hronične paranoidne šizofrenije ne može biti odgovorna za predmetno djelo. Određeno joj je prinudno liječenje u psihijatrijskoj ustanovi pod standardnim nadzorom. Podnositeljica predstavke je lično podnijela žalbu protiv presude jer to nije učinio njen branilac. Na ročištu po žalbi, u prisustvu podnositeljice predstavke, tužilac je tražio da se postupak obustavi jer podnositeljica predstavke prema zakonskim odredbama nema pravo da lično podnese žalbu. Zastupnik podnositeljice predstavke podržao je tužiočev stav. Apelacioni sud je odbacio žalbu bez ispitivanja osnovanosti predmeta i zaključio da u konkretnom slučaju, prema ukrajinskom zakonu, samo branilac ili zakonski staralac podnositeljice predstavke ima pravo žalbe. Viši sud za građanska i krivična pitanja vratio je žalbu podnositeljice predstavke nerazmotrenu iz istih razloga koje je naveo Apelacioni sud napominjući da prema važećem zakonu podnositeljica predstavke nije imala pravni osnov da lično podnese žalbu.

Podnositeljica predstavke se žali da krivični postupak nije bio pravičan u smislu člana 6. Konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Evropski sud je analizu ovog predmeta izvršio bazirajući se na sljedećim pitanjima: a) lično prisustvo, b) efikasna pravna pomoć i c) pravo na žalbu.

a) Sud je ukazao da je u konkretnom slučaju za pravičnost postupka bilo od suštinske važnosti da podnositeljica predstavke prisustvuje raspravi i da joj se pruži prilika da učestvuje u njoj zajedno sa svojim braniocem. Sud je istakao da, iako nema apsolutni karakter, pravo na saslušanje pred sudom uživa tako istaknuto mjesto u demokratskom društvu i ima osnovnu vrijednost za zaštitu pojedinca od samovolje vlasti da sama činjenica da pojedinac pati od duševne bolesti ili je proglašen poslovno nesposobnim ne može automatski dovesti do potpune nemogućnosti da to pravo i ostvari. Upravo ranjivost mentalno bolesnog optuženog treba da pojača potrebu da se podrže njegova prava. U tom kontekstu, Sud je naveo da vlasti moraju pokazati potrebnu marljivost u djelotvornom osiguranju prava optuženog da bude prisutan i moraju djelovati posebno pažljivo kada krše to pravo kako ne bi dovele mentalno bolesne osobe u nepovoljan položaj u odnosu na druge optužene koji to pravo uživaju. Sud je istakao da u konkretnom slučaju nije uvjeren da su ukrajinske vlasti izvršile tu odgovornost. Prema domaćem zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka događaja, prisustvo podnositeljice predstavke nije bilo obavezno, ali je bilo predviđeno ako joj je njeno zdravstveno stanje omogućavalo da u postupku  učestvuje na način koji će joj biti od koristi. Međutim, u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da Okružni sud nikada nije procijenio sposobnost podnositeljice predstavke da učestvuje u postupku. Sud je također ukazao da Okružni sud, kako bi osigurao pravičnost krivičnog postupka, nije ni trebalo da odlučuje o slučaju podnositeljice predstavke bez sagledavanja njenog ponašanja, provjeravanja tačnosti njene izjave i upoređivanja te izjave s izjavama žrtve i svjedoka čije interese je trebalo zaštititi. Ne razmatrajući kvalitet pravnog zastupanja podnositeljice predstavke, Sud je ukazao da braniočevo prisustvo tokom postupka nije moglo nadoknaditi nemogućnost podnositeljice predstavke da iznese svoj slučaj tako što će se pojaviti pred sudom. Sud je utvrdio da suđenje održano u odsustvu podnositeljice predstavke nije zadovoljilo uvjete pravičnosti sadržane u članu 6. stav 1. Konvencije.

b) Sud je zaključio da je pravna pomoć koja je pružena podnositeljici predstavke bila daleko od zaštite prava i interesa podnositeljice predstavke jer je njen branilac, kojeg je imenovala država, podržao stav Tužilaštva kako o suštinskim pitanjima tako i o tako važnom proceduralnom pitanju kao što je prisustvo podnositeljice predstavke na suđenju. Sud je već utvrdio da je podnositeljica predstavke nepravedno lišena mogućnosti da prisustvuje suđenju i iznese svoju verziju događaja i dokaze. U takvim okolnostima, na domaćim sudovima je bilo da interveniraju i imenuju novog branioca ili da odlože raspravu do trenutka kada bi podnositeljica predstavke bila adekvatno zastupana. Međutim, sudovi su odbacili žalbu podnositeljice predstavke iz formalnih razloga oslanjajući se na činjenicu da je žalbu mogao da podnese samo branilac podnositeljice predstavke. Sud je utvrdio da kvalitet pravne pomoći pružene podnositeljici predstavke u ovom predmetu i nedostatak dužne pažnje domaćih sudova u ovom predmetu nisu bili u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Konvencije.

c) Sud je naveo da prema odredbama domaćeg zakona podnositeljica predstavke kao osoba koja je podvrgnuta prinudnim mjerama medicinske prirode nije imala pravo da sama podnese žalbu protiv presude, već je to morala učiniti posredstvom svog branioca kojeg je imenovala država. Stoga se čini da je odluka o tome da li će se žaliti na odluku Okružnog suda ili ne bila u potpunosti prepuštena diskrecionom pravu imenovanog branioca. Drugim riječima, sama podnositeljica predstavke bila je lišena mogućnosti da podnese žalbu u vezi s osnovanošću optužbe i ospori nalog kojim se ona stavlja u psihijatrijsku bolnicu. Sud je ukazao da činjenica da podnositeljica predstavke nije imala mogućnost da lično podnese žalbu nije spojiva sa članom 6. Konvencije koji zahtijeva da osoba optužena za krivično djelo ima pravo da efektivno učestvuje u postupku koji se vodi protiv nje. Nema sumnje da je moguće zamisliti situacije u kojima se okrivljena osoba zbog psihičkog stanja onemogućava da ostvaruje svoja procesna prava, a prenošenje tih prava na drugu osobu je opravdano. Međutim, Sud ne može prihvatiti pretpostavljenu psihičku bolest podnositeljice predstavke kao implicitno ograničenje njenih proceduralnih prava, uključujući i pravo na žalbu, posebno ako nije bilo procjene njene sposobnosti da lično učestvuje u postupku. U okolnostima ovog slučaja, odbacivanje žalbe podnositeljice predstavke predstavljalo je neopravdano ograničenje njenih proceduralnih prava i, shodno tome, bilo nespojivo sa zahtjevima člana 6. Konvencije.

Ocjenjujući ukupnu pravičnost suđenja, Sud je, imajući u vidu sve gore navedene faktore, a posebno neopravdano isključenje podnositeljice predstavke sa suđenja pred prvostepenim sudom, u kombinaciji s neefikasnom pravnom pomoći koja joj je pružena i izostankom bilo kakvog odgovarajućeg opravdanja za to što joj nije dozvoljeno da lično podnese žalbu u krivičnom predmetu, zaključio da su prava podnositeljice predstavke povrijeđena u tolikoj mjeri da je narušena opća pravičnost postupka. Sud je utvrdio povredu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Konvencije.