Član 8. Evropske konvencije • Privatni život • Manjkava istraga povodom prijave podnositeljice predstavke o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu • Pozitivna obaveza države • Propust u zaštiti ličnog integriteta podnositeljice predstavke • Nepoštovanje obaveze države da preduzme mjere za zaštitu od sekundarne viktimizacije • Povreda člana 8.

Činjenice

Podnositeljica predstavke je zaposlenica firme za čišćenje. Godine 2014. upućena je da radi na željezničkoj stanici željezničkog preduzeća u državnom vlasništvu, gdje je ostala do 25. oktobra 2017. godine.

Nakon što se navodno suočila sa seksualnim uznemiravanjem i agresivnim ponašanjem upravnika željezničke stanice (C. P.), koje je trajalo dvije godine, podnositeljica predstavke je odlučila da ga prijavi direktoru firme u kojoj je bila zaposlena. Suočivši se s direktorom, C.P. se izvinio i željezničko preduzeće, čini se, nije ništa preduzelo.

Podnositeljici predstavke je data mogućnost da izabere da bude premještena u drugu željezničku stanicu ili da dâ otkaz. Ona se odlučila za otkaz.

Podnositeljica predstavke je 13. novembra 2017. godine nadležnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv upravnika željezničke stanice (C. P.) optužujući ga da ju je više puta seksualno uznemiravao u periodu od dvije godine.

Nakon provedene istrage nadležno tužilaštvo je donijelo odluku o obustavljanju istrage utvrdivši da radnje koje je C. P. počinio prema važećem krivičnom zakonu ne predstavljaju krivično djelo seksualnog uznemiravanja. Odluka je sadržavala iscrpan opis izjava koje su dali podnositeljica predstavke i svjedoci. Odluku je potvrdio glavni tužilac nadležnog tužilaštva, a nakon toga i nadležni sud. Glavni razlog koji se navodi i u odluci Tužilaštva i Suda je da postupanjem C. P. nije došlo do ponižavanja podnositeljice predstavke kao elementa koji domaće pravo zahtijeva kako bi radnje C. P. predstavljale krivično djelo seksualnog uznemiravanja.

Navodi podnositeljice predstavke

Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje) podnositeljica predstavke se žalila da je zbog načina na koji su nadležni organi ispitali njene navode o seksualnom uznemiravanju lišena pravednog rješavanja svojih pritužbi.

Evropski sud je ispitao prigovor s aspekta člana 8. Evropske konvencije.

Ocjena suda

Evropski sud je na početku ukazao da se predmet odnosi na primjenu sistema uspostavljenog za zaštitu od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, te da se radi o djelima za koja je Sud u svojoj sudskoj praksi već utvrdio da odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu nije uvijek zahtijevao postojanje efektivne krivičnopravne odredbe koja pokriva konkretno djelo.

Evropski sud je primijetio da, iako je u željezničkom preduzeću bila na snazi interna politika koja je zabranjivala kršenje prava lica na njegovo dostojanstvo i podsticala prijavljivanje takvih slučajeva upravi, uprava je u konkretnom slučaju odlučila da se podnositeljica predstavke suoči sa svojim navodnim uznemiravačem, nakon čega je odlučila da ne nastavi s internim ispitivanjem slučaja.

Evropski sud je ukazao da, prema dosadašnjoj praksi Suda, već takav nedostatak praktične primjene zaštitnog mehanizma na radnom mjestu može predstavljati kršenje člana 8.

Međutim, s obzirom na to da je glavni fokus pritužbe podnositeljice predstavke bio manjkav odgovor koji su na njene pritužbe dali tužioci i Sud, Evropski sud je ispitao da li je u krivičnom postupku država dovoljno zaštitila pravo podnositeljice predstavke na poštovanje njenog privatnog života, posebno njenog ličnog integriteta.

Sud je primijetio da je C. podnijela krivičnu prijavu protiv C. P. zbog seksualnog uznemiravanja, da je istraga započela odmah i da su i Tužilaštvo i nadležni sud potvrdili da se C. P. ponašao na način kako je navela C. Međutim, smatrali su da te radnje ne predstavljaju krivično djelo seksualnog uznemiravanja, utvrdivši da C. P. nije krivično odgovoran za navodno krivično djelo, odnosno da se C. nije osjećala poniženom zbog njegovog ponašanja, što je element koji domaći zakon zahtijeva da bi se određeno djelo moglo kvalificirati kao seksualno uznemiravanje.

Međutim, ništa u domaćim odlukama nije pokazalo kako su vlasti došle do svog zaključka. Tužilaštvo je jednostavno detaljno opisalo dokaze i nije pokušalo ocijeniti koherentnost i vjerodostojnost izjava C., niti ih je stavilo u odgovarajući kontekst, naprimjer nema procjene odnosa moći i podređenosti između C. i C. P. niti prijetnji koje joj je on navodno uputio. Nije se cijenilo ni jesu li njegovi postupci imali bilo kakve moguće psihološke posljedice na C. niti jesu li postojali razlozi da C. iznese lažne optužbe protiv C. P., kao što su nagovijestili neki od svjedoka.

Osim toga, Sud je sa zabrinutošću primijetio da je odluka Tužilaštva sadržavala detaljan prikaz insinuacija C. P. sadržanih u njegovim izjavama o privatnom životu podnositeljice predstavke i navodnom motivu njenih postupaka i optužbi, što je za Evropski sud predstavljalo vid sekundarne viktimizacije podnositeljice predstavke. U istom smislu, tokom kriminalističke istrage podnositeljica predstavke se morala suočiti sa svjedokom – šefom sigurnosti putnika, a da Tužilaštvo nije dalo nikakvo objašnjenje zbog čega je to potrebno. Na kraju je C. bila prisiljena napustiti posao i taj element vlasti nisu uzele u obzir tokom procjene njenih pritužbi.

Bez izražavanja mišljenja o tome je li upravnik stanice kriv za seksualno uznemiravanje, Sud je posebno utvrdio da je istraga bila dosta manjkava, što je dovelo do kršenja obaveza države prema članu 8. Konvencije.