Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dana 19. 4. 2007. godine, održao LXXI sjednicu Malog vijeća, a nakon toga i XLIX sjednicu Vijeća od pet sudija. Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je razmatrao 3 zahtjeva za donošenje privremenih mjera i donio odgovarajuće odluke, dok je na Vijeću od pet sudija Sud riješio 51 predmet. Između ostalog, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Asocijacije kompozitora i muzičkih stvaratelja iz BiH, Društva pisaca iz BiH, PEN centra BiH, Udruženja likovnih i primjenjenih umjetnika i dizajnera iz BiH, Udruženja likovnih umjetnika iz BiH, Udruženja arhitekata BiH, Udruženja filmskih autora, Udruženja muzikologa, Udruženja glumaca i Udruženja orkestralnih umjetnika, podnesenu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine, Rješenja Regulatorne agencije za komunikacije i Zaključka Regulatorne agencije za komunikacije, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zastupnik apelanata, agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava «Sine Qua Non» doo, Sarajevo, je u ime svojih klijenata podnio agenciji 175 prijava protiv emitera koji vrše emitiranje protivno uvjetima dozvole agencije i Pravilu 02/1999 o poštivanju obaveza iz autorskih prava, kršeći autorska prava njegovih klijenata. Ustavni sud je utvrdio da su, u konkretnom slučaju, apelanti odnosno njihov zastupnik, trebali agenciji dostaviti tražene podatke i dokumentaciju, u skladu sa članom 45. Zakona o komunikacijama, odnosno čl. 1. i 3. Pravila za vođenje slučajeva, koji određuju koje podatke, dokaze i dokumentaciju kao neophodne podnositelj prijave mora dostaviti uz prijavu agenciji, odnosno, kojima je detaljno regulirano što sve mora da sadrži podnesak, prijava ili prigovor protiv emitera. Sami apelanti, tačnije njihov ovlašteni zastupnik, odbili su postupiti po traženju agencije, čime svojom voljnom nisu ispoštovali zakonske uvjete propisane navedenim odredbama u navedenim zakonima, dakle, nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka, te se donesene, odnosno osporavane odluke, kojima nadležni organi nisu niti ulazili u meritum stvari, ne mogu smatrati konačnim u smislu potrebnom za meritorno ispitivanje navoda o kršenju ljudskih prava iz ove apelacije. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. U predmetu, broj AP-222/06, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Mehmeda Ćosića, podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Kantonalnog suda u Goraždu kojima je apelant osuđen za krivično djelo ubistva i na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci, nakon što je utvrđeno da je apelant, 20. aprila 1994. godine, zajedno sa Namikom Salihovićem, izveo iz stana dvije osobe i odveo ih do šetališta kraj Drine i sa kratkog rastojanja i u njihovom pravcu ispalio jedan rafal, svjestan da tako preduzetom radnjom može izazvati njihovu smrt, te je to i htio i svjesno i voljno ih lišio života nanjevši im rane koje su prouzrokovale njihovu smrt. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije utvrdio proizvoljnu primjenu materijalnog prava na koje se žali apelant u sudskim postupcima, prigovarajući da sud nije primjenio blaži zakon. Ustavni sud je dalje odbio kao neosnovanu apelaciju Jakova Purića koja se odnosi na postupak koji se tiče naknade štete zbog nemogućnosti korištenja imovine koja se nalazi u Brčkom. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose se na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja. Apelant je imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske instance pune jurisdikcije, te je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan.