Dana 12. 9. 2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je održao LVIII sjednicu Malog vijeća, a nakon toga i XXXIX sjednicu Vijeća od pet sudaca- Na sjednici Malog vijeća Ustavni sud je riješio šest zahtjeva za donošenje privremene mjere. Između ostaloga Ustavni sud je odbio kao neosnovan zahtjev Abduladhima Maktoufa za donošenje privremene mjere. Apelant je tražio od Ustavnog suda da naloži prekid izdržavanja kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji podnesenoj protiv presude Suda Bosne i Hercegovine od 4. aprila 2006. godine. Osporenom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud cijeni različite razloge od onih koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Iz tog razloga Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim. Na Vijeću od pet sudaca Ustavni sud je riješio 107 predmeta. U predmetu AP 1492/05 Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Seada Kajtezovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Kantonalnog suda u Bihaću kojima je apelant oglašen krivim za krivično djelo zasnivanja ropskog odnosa i prevoza osoba u ropskom odnosu, te produženo krivično djelo posredovanje u vršenju prostitucije i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazima spornih svjedokinja datim u istražnom postupku. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo na iskazima spornih svjedokinja, već i na drugim, objektivnim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud je također odbio kao neosnovanu apelaciju Kemala Hasića podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu. Presudom Kantonalnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je, zajedno sa svojim sinom Senadom Hasićem, kao drugooptuženim oglašen krivim za krivično djelo ubistva, pa je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje kada se apelant žali da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da izvještavanje medija sa suđenja, samo po sebi, ne predstavlja kršenje principa nepristrasnosti suda, a apelant ne nudi nikakve dokaze o tome da je takvo izvještavanje imalo direktnog uticaja na sudsku odluku ili da je sud na drugi način bio pristrasan. Također, ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku, kao elementa prava na pravično suđenje, kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, a obrazloženje te presude nije očigledno proizvoljno.