Povećanje zatvorske kazne podnosiocu predstavke nakon kasacione žalbe glavnog tužioca i preispitivanje slučaja nakon što je odslužio više od polovine kazne • Izostanak procjene nedostataka krivičnog postupka i bilo kakvog razmatranja situacije podnosioca predstavke nisu zadovoljili standarde sudske prakse Suda • Utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosioca predstavke

Primjenom instituta vanrednog ublažavanja podnosilac predstavke je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela posjedovanja velike količine narkotika. U obrazloženju odluke o kazni navedeno je da podnosilac predstavke ranije nije bio osuđivan i da nije bilo dokaza da je pokušao distribuirati drogu. Glavni tužilac podnio je kasacionu žalbu tvrdeći da je kazna koja je izrečena podnosiocu predstavke suviše blaga. Postupajući po žalbi glavnog tužioca, Vrhovni sud je utvrdio da primjena vanrednog ublažavanja nije bila zakonski opravdana i da je izrečena kazna suviše blaga. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud propustio da pokaže da je postojao „posebno opravdan slučaj“ u kojem bi čak i najblaža kazna predviđena za predmetno krivično djelo bila prestroga za podnosioca predstavke. U ponovnom postupku podnosilac predstavke je osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu. U međuvremenu podnosilac predstavke je odslužio više od polovine prvobitno utvrđene kazne i bio je uvjetno pušten na slobodu. To vrijeme mu je uračunato u novu kaznu. Podnosilac predstavke odveden je u zatvor na izdržavanje ostatka zatvorske kazne. Nakon 18 mjeseci Regionalni sud je naložio uvjetno puštanje podnosioca predstavke na slobodu bez izdržavanja ostatka od trogodišnje kazne zatvora i odredio dvogodišnji period provjere. U obrazloženju odluke sud je naveo da je podnosilac predstavke već odslužio više od polovine izrečene kazne zatvora i da njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne nije izazvalo nikakvu zabrinutost, tako da je bilo osnova za pretpostavku da će se podnosilac predstavke dok je na slobodi pridržavati zakona i da neće ponoviti krivično djelo.

Podnosilac predstavke se, između ostalog, žalio na osnovu člana 4. stav 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju da mu je ponovo suđeno i da je kažnjen drugom, većom kaznom nakon što je izdržao polovinu prvobitno izrečene kazne zatvora i pušten na uvjetnu slobodu.

Ocjena Evropskog suda

Sud je ukazao da pritužbu treba ispitati na osnovu člana 6. Konvencije s obzirom na to da je član 6. Konvencije primjenjiv u krivičnom aspektu na krivične postupke koji se odnose na pravne lijekove koji su u domaćem pravu klasificirani kao vanredni, gdje je domaći sud pozvan da utvrdi optužbu.

Sud je također ukazao da se predstavka odnosi na kasacionu žalbu koju je uložio glavni tužilac nakon više od pet mjeseci od pravomoćne osude i naveo da tu žalbu treba razlikovati od kasacione žalbe koju su strane u postupku mogle uložiti u roku od trideset dana nakon pravomoćne presude, što bi predstavljalo nastavak krivičnog postupka. Prema mišljenju Suda, u posebnim okolnostima predmeta, učinci kasacione žalbe koju je podnio generalni tužilac nakon isteka općeg zakonskog roka od trideset dana moraju se ocijeniti u svjetlu načela koja reguliraju ponovno otvaranje postupka.

U vezi s tim, Sud je primijetio da je podnosilac predstavke osuđen pravomoćnom presudom  i da je počeo služiti kaznu zatvora. Nakon toga glavni tužilac je podnio kasacionu žalbu tvrdeći da je kazna izrečena podnosiocu predstavke bila suviše blaga. Regionalni sud je u međuvremenu naložio uvjetno puštanje podnosioca predstavke na slobodu. Ubrzo nakon puštanja podnosioca predstavke na slobodu Vrhovni sud je ukinuo pravomoćnu presudu Apelacionog suda i vratio predmet tom sudu na ponovno ispitivanje. Sud je naveo da je Vrhovni sud u svojoj presudi propustio da objasni koji su bili osnovni nedostaci krivičnog postupka koje je trebalo ispraviti. U svom obrazloženju fokusirao se na ukazivanje da primjena vanrednog ublažavanja kazne na nižestepenim sudovima nije bila dovoljno opravdana.

Sud je također ukazao da obrazloženje presude Vrhovnog suda nije sadržavalo nikakvo razmatranje učinka preispitivanja predmeta i bilo kojeg naknadnog postupka na situaciju podnosioca predstavke. Nije posvećena pažnja činjenici da je podnosilac predstavke već odslužio više od polovine svoje kazne i da je pušten iz zatvora na uvjetni otpust nakon postupka koji je pokrenuo upravnik zatvora. Slično tome, u presudi Apelacionog suda donesenoj nakon ponovnog ispitivanja slučaja nije data nikakva konkretna ocjena situacije podnosioca predstavke. Kao što je već poznato, taj sud je primijetio da je podnosilac predstavke pušten na uvjetnu slobodu na zahtjev upravnika zatvora, ali samo da bi potkrijepio argument da bi kazna koju je tražio tužilac bila prestroga. Sud smatra da obrazloženjа odluka kojа su dali i Vrhovni sud i Apelacioni sud nisu ispunila tražene standarde i pokazala da je uspostavljena pravična ravnoteža između interesa podnosioca predstavke i potrebe da se osigura djelotvornost pravosudnog sistema.

Što se tiče postojanja i djelovanja procesnih garancija, Sud prihvata da je kasaciona žalba podnesena u zakonskom roku i da su procesne garancije koje postoje u domaćem pravnom sistemu ispoštovane u predmetu podnosioca predstavke. Konkretno, uručena mu je kopija kasacione žalbe glavnog tužioca, bio  je u mogućnosti da učestvuje na raspravi pred Vrhovnim sudom i zastupao ga je njegov branilac. Međutim, Sud smatra da nedostatak procjene osnovnih nedostataka krivičnog postupka, kao i nedostatak bilo kakvog razmatranja situacije podnosioca predstavke, nisu ispunili standarde sudske prakse Suda u pogledu prava na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Konvencije. Prema tome, došlo je do povrede te odredbe u pogledu načela pravičnog suđenja.