Pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-415/04 od 23. srpnja 2004. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 43/04, kazneni postupak, jednakost strana u postupku, pogrešna primjena zakona, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-417/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05, građanski postupak, zahtjev za brisanje uknjižbe zemljišta iz posjedovnog lista, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH;
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-476/04 od 17. prosinca 2004. godine, stavak 27., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05, kazneni postupak, naknada troškova kaznenog postupka, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH;
• Odluka o meritumu broj AP-978/05 od 13. rujna 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/06

Nema povrede prava na pravično suđenje kada je prekršajno rješenje utemeljeno, između ostalog, i na iskazu suokrivljenog, koji je ranije osuđivan za isti prekršaj, ukoliko je za odluku suda dano logično i uvjerljivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koju su donijeli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-628/04 od 12. travnja 2005. godine, stavak 25., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 42/05, kazneni postupak, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Obveza redovnog suda je da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određene činjenice.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05, kazneni postupak u kojem se osuđujuća presuda protiv apelanta temelji, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum s Tužiteljstvom o priznanju krivnje, kao jedinom neposrednom dokazu, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri temelji na iskazu svjedoka koji je s tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog tako ni drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, st. 39. i 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05, kazneni postupak u kojem se osuđujuća presuda protiv apelanta temelji, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum s Tužiteljstvom o priznanju krivnje, kao jedinom neposrednom dokazu, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti da iznese dokaze.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-628/04 od 12. travnja 2005. godine;
• Odluka o meritumu broj AP-1124/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 24., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06, kazneni postupak, kazneno djelo porezne utaje

Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom protivne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II., stavak 78.).
• Odluka o meritumu broj AP-1103/05 od 9. svibnja 2006. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06, kazneni postupak, kazneno djelo prijevare

Element pravičnog suđenja je i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je utemeljena. Međutim, kolika je ta dužnost ovisi o prirodi odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1401/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 61., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 7/07, građanski postupak

Ustavni sud zapaža da konstatacija u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda da se „apelant u tužbi opredijelio za vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM", u odnosu na navedene dokaze u spisima (prema kojima apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, ali je na pripremnom ročištu označio vrijednost spora na iznos od 10.100,00 KM), ukazuje da konkretno obrazloženje nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na temelju čega je Vrhovni sud izveo zaključak u svom obrazloženju da je apelant označio vrijednost spora do 10.000,00 KM, odnosno da nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM, pa ne postoje zakonski uvjeti da se odluči o izjavljenoj reviziji, što se doima kao proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena procesnog prava. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza jer je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljava li izvedeni zaključak, koji je dan u obrazloženju osporene odluke, zahtjeve ZPP-a, ali i zahtjeve članka 6. Europske konvencije, koja ima snagu ustavnih odredaba i nadređena je svakom zakonu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-884/06 od 8. studenog 2006. godine, st. 30. i 31., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 23/08, revizija, obrazložena presuda, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1603/05 od 21. prosinca 2006. godine, stavak 35., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/07, kazneni postupak, ocjenjivanje pravne valjanosti od redovnih sudova, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Subjektivno uvjerenje suda da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama utemeljena i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti s iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo subjektivno kvalificiraju kao
„paušalne".
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1603/05 od 21. prosinca 2006. godine, stavak 36., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/07, kazneni postupak, ocjenjivanje pravne valjanosti od redovnih sudova, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud ne negira pravo redovnih sudova da poklone vjeru određenim dokazima, ali je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne poklanja vjera zbog toga što su u suprotnosti s drugim dokazima. Sud mora obrazložiti suštinski zašto ne poklanja vjeru, te dati razloge za tvrdnju da su određeni dokazi vjerodostojni, a drugi nisu. Samo na taj način sud pokazuje zadovoljavajuću dozu nepristranosti i objektivnosti, te ispunjava svoju ulogu koju ima, a to je propisana provjera dokaza. Prema tome, sud se mora suočiti s dokazima koji idu u prilog apelantu i obrazložiti zašto im ne poklanja vjeru.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2482/06 od 11. ožujka 2008. godine, stavak 25., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/08, arbitrarno utvrđivanje činjeničnog stanja, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od svoje prakse i prakse Ustavnog suda, tako što je kod istog činjeničnog stanja drugačije tumačio i primijenio relevantne materijalnopravne propise.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 40., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 102/08, radni spor, obrazložena presuda, razuman rok, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Pitanje visine naknade za korištenje kamiona „kiper MAN 16.230" određeno je isključivo u skladu sa člankom 77. stavak 1. točka 1. Uredbe. Međutim, apelantov zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za to sredstvo nije razmatran, u odnosu na odredbe članka 189. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima, iako je apelant to tražio, a njegov zahtjev u tom dijelu bio je usvojen prvostupanjskom presudom Općinskog suda. Napominje se da je apelant konstantno bio registriran za obavljanje autoprijevozničke djelatnosti, a tu se radi o zahtjevu za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za teretni kamion, a ne za građevinske strojeve. Dakle, propušteno je da se o dijelu zahtjeva koji je vrlo značajan za apelanta odluči u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno načelima pravičnog suđenja u odnosu na kvalitetu obrazloženja odluke.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3013/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 86., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09, naknada štete u vidu izgubljene dobiti, obrazložena presuda, razuman rok, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Iz navedene analize presuda koje se osporavaju apelacijom vidljivo je da nedostaje kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđivanja ključnih činjenica (datum i opseg mobilizacije apelantovih sredstava, kao i utvrđivanje visine naknade), te primjene relevantnih zakonskih odredaba (pitanje registracije djelatnosti, naknada štete u vidu izgubljene dobiti u skladu s odredbama Zakona o obligacijskim odnosima, te određivanje datuma za početak isplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose) o čijem utvrđivanju i primjeni ovisi ishod postupka kojim je apelant potraživao naknadu štete nastale zbog izuzimanja i nevraćanja njegove imovine. To je rezultiralo kršenjem apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3013/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 111., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09, naknada štete u vidu izgubljene dobiti, obrazložena presuda, razuman rok, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud uočava da takvo obrazloženje osporenih odluka nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno jer se ne vidi na temelju čega i koji su dokazi i razlozi opredijelili sud „da se na tu vrstu potraživanja primjenjuje opći zastarni rok iz članka 371. ZOO-a", a ne rok iz članka 374. ZOO-a koji eksplicitno regulira pitanje zastare međusobnih potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga. Naime, Ustavni sud ukazuje da se Tarifnim sustavom isključivo utvrđuju kategorije i način obračuna električne energije za određene skupine potrošača. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je Tarifnim sustavom isporuka električne energije u konkretnom slučaju definirana kao „ostala potrošnja" za potrebe utvrđivanja cijene isporučene električne energije ne može biti odlučujuća za zaključak o tome koji će se zastarni rok iz ZOO-a primijeniti. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku, koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj sa ciljem i suštinom navedenog prava.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3355/07 od 14. travnja 2010. godine, stavak 31., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/10, obrazložena presuda, zastara, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud u osporenoj odluci nije primijenio izričite zakonske odredbe o prekidanju postupka izvršenja odluke CRPC-a i nije dao odgovarajuće obrazloženje za takvu svoju odluku.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2825/07 od 28. travnja 2010. godine, stavak 31., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 95/10, obrazložena presuda, povrat stana, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke nije jasno na temelju kojeg propisa je Vrhovni sud zaključio da „domaće zakonodavstvo ne poznaje termin zajedničkog vlasništva poslovnog udjela". Naime, Ustavni sud ukazuje da se odredba članka 264. stavak 2. Obiteljskog zakona odnosi na svu imovinu stečenu radom tijekom trajanja bračne zajednice, bez obzira na to o kojoj se vrsti imovine radi i pri tome se u zakonu koristi upravo termin „zajednička imovina". Pored toga, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 332. stavak 1. i članka 334. Zakona o gospodarskim društvima iz kojih proizlazi da više osoba mogu biti vlasnici „udjela", kao i da se „udio" može dijeliti na idealne dijelove. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti činjenicu da je apelantica na glavnoj raspravi izričito navela „da nije pokrenula postupak za podjelu bračne imovine, ali da ima namjeru". Međutim, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega smatra da je ta činjenica značajna za rješenje predmetnog spora, već se samo paušalno pozvao na propust nižestupanjskih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1720/08 od 21. prosinca 2010. godine, stavak 28., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/11, obrazložena presuda, poslovni udjeli, utvrđena povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud ne može konstatirati da odluka Apelacijskog suda krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto tuženi nije povrijedio apelantovo pravo na žig i počinio djelo nelojalne konkurencije. Ustavni sud ukazuje da bi, vršeći usporedbu registriranog žiga i znaka koji tuženi koristi na svom memorandumu, izašao iz okvira svoje nadležnosti, pogotovu zato što apelant ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnom tumačenju odredaba Zakona o industrijskom vlasništvu. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/08 od 27. svibnja 2011. godine, stavak 39., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/11, pravo na žig, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta „uloženih vlastitih sredstava" za adaptaciju predmetnog stana, Vrhovni sud je samo istaknuo da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava. Vrhovni sud je naveo „da je tužitelj angažirao radnike koji su obavljali radove u stanu, saslušani svjedoci su izvođači radova, a vještak financijske struke se izjasnio o visini uloženih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu". Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tužitelj uložio vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu članka 18.a Zakona o prestanku primjene o čijem utvrđenju i primjeni navedene zakonske odredbe ovisi ishod spora.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2269/08 od 8. lipnja 2011. godine, stavak 33., teret dokazivanja, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3617/08 od 12. listopada 2011. godine, stavak 46., teret dokazivanja, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je isti sud u upravnom sporu, odlučujući o istom pravnom pitanju koje je ranije razmatrao u parničnom postupku, odstupio od stajališta tako što je isto činjenično stanje drugačije tumačio i na njega primijenio iste relevantne materijalnopravne propise.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-168/09 od 25. listopada 2011. godine, stavak 34., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 97/11, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ponovno naglašava da njegov zadatak nije da svojim tumačenjem zakona supstituira domaći sud. Međutim, imajući u vidu standarde prava na pravično suđenje, koji su ranije navedeni, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije na jasan i nedvojben način dao obrazloženje svoga pravnog stajališta vezanog za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo na to zbog čega se u osporenoj odluci usvaja drugačije pravno stajalište od onog koje su usvojili nižestupanjski sudovi. To osobito imajući u vidu da je iz obrazloženja presude evidentno da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve činjenice koje su utvrđene pred nižestupanjskim sudovima, kojim je, u smislu relevantnih odredaba ZPP-a, vezan. U tom smislu, budući da iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da je u dogovorima vezanim za obavljanje poslova prijevoza, osim predstavnika škole i Općine Banjaluka, sudjelovao i predstavnik tuženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud potpunim zanemarivanjem te činjenice povrijedio apelantovo ustavno pravo. Naime, o toj činjenici i njezinom pozicioniranju u odnosu na druge utvrđene činjenice ovisi pravilna primjena materijalnog prava, što nesporno, prema članku 250. stavak 1. ZPP-a, spada u nadležnost revizijskog suda. Takvim postupanjem Vrhovni sud je propustio očitovati se na apelantove navode i utvrđenje nižestupanjskih sudova o ključnoj činjenici koja je od suštinske važnosti za ishod spora a o kojoj ovisi i odgovor na pitanje je li i koji od brojnih instituta obligacijskog prava koji su navedeni u obrazloženjima odluka redovnih sudova primjenjiv na konkretni slučaj. S obzirom na to da Vrhovni sud, zbog zanemarivanja činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stajališta vezanog za primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6/09 od 18. travnja 2012. godine, stavak 43., povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Uzimajući u obzir standarde i načela kojim se, između ostalog, ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, a zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud ne može konstatirati da odluka Kantonalnog suda krši apelantičina ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev, a odbijen apelantičin protutužbeni zahtjev. Navedeno posebice zato što apelantica ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnom utvrđenju Kantonalnog suda da raniji, tj. njezin brak nije razveden. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4013/09 od 15. svibnja 2012. godine, stavak 41., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 53/12, utvrđivanje pravovaljanosti braka, odnosno poništenja braka, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud ne može konstatirati da odluke Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrže odgovore na suštinska pitanja utemeljena na relevantnim odredbama materijalnog prava, odredbama ZPP-a, prvenstveno da apelant nije dokazao pravno sljedništvo tuženih u odnosu na kupca, niti je dokazao da je on izmirio obvezu prema prodavatelju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je prvenstveno bila obveza kupca kao ugovorne strane da izmiri dug prema apelantu. Međutim, s obzirom na to da je nad njime okončan stečajni postupak, apelant je isto tako svoja potraživanja mogao prijaviti u stečajnom postupku, što, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja, očigledno nije učinio. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1106/09 od 26. svibnja 2012. godine, stavak 30., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 59/12, isplata duga, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da ni prvostupanjski, a ni Kantonalni sud u prizivnom postupku nisu izvršili svoju obvezu da navedu jasne razloge na kojima su utemeljili odluku o početku roka zastarijevanja tužiteljevog potraživanja, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1630/09 od 27. lipnja 2012. godine, stavak 25., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 74/12, osiguranje po ugovoru o kasko-osiguranju vozila, početak tijeka zastare, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka jasno navedeno da apelant nije dokazao da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem ili da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete. S druge strane, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka naglasili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao ni da mu je šteta nastala od opasne stvari ili opasne djelatnosti, kako bi se eventualno mogle primijeniti odredbe čl. 158., 173. i 177. ZOO-a, zbog toga što predmetni štetni događaj ne predstavlja djelatnost koju je organizirao tuženi, već predstavlja djelo općeg kriminaliteta. Dakle, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stajališta u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2084/09 od 28. rujna 2012. godine, stavak 30., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 92/12, naknada štete prema ranijem članku 180. ZOO-a – odgovornost društveno-političke zajednice za štetu nastalu u razdoblju rata, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je u pobijanim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se apelantičinom suprugu, odnosno apelantici koja je uknjižena kao vlasnik spornog stana, određuje da napusti taj stan.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3102/09 od 6. prosinca 2012. godine, stavak 37., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/13, povrat stana u posjed, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da radnje izvršenja produljenog kaznenog djela porezne utaje koje su apelantima stavljene na teret nisu razgraničene na precizan način. Dalje, apelanti su u pretežnom dijelu ostvarili produljeno kazneno djelo porezne utaje poduzimanjem radnji u vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. godine, odnosno optužnicom im je stavljeno na teret da su počinili kvalificirani oblik kaznenog djela porezne utaje i prema tom zakonu. Najzad, izostalo je jasno i precizno određenje vremena izvršenja posljednje radnje koja je ušla u produljeno kazneno djelo na temelju čega se određuje i vrijeme izvršenja kaznenog djela, a u skladu s tim i koji zakon je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, obrazloženje prvostupanjskog suda da „nije bilo mjesta primjeni načela primjene blažeg zakona iz razloga što je za primjenu tog pravnog instituta potrebno da se zakon nakon izvršenja kaznenog djela promijeni jednom ili više puta“, te je stoga „u konkretnom slučaju primijenjen KZFBiH iz 2003. godine" ne može se prihvatiti kao objašnjenje koje daje odgovor na pitanje koji zakon je trebalo primijeniti, odnosno koji zakon je blaži za učinitelja.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1123/11 od 22. ožujka 2013. godine, stavak 98., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/13, produljeno kazneno djelo, vrijeme izvršenja kaznenog djela, primjena blažeg zakona, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada propust redovnog suda da se u obrazloženju osporene presude, u skladu sa zakonskom obvezom, izričito izjasni na koji način je riješio određeno pravno pitanje, u okolnostima konkretnog slučaja nije bio od takvog utjecaja da dovede u pitanje pravičnost postupka u cjelini.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-29/10 od 25. travnja 2013. godine, stavak 55., vremensko važenje kaznenog zakona, primjena blažeg zakona, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na povjeravanje malodobne djece, niti odluka sadrži jasne i argumentirane razloge na kojima je utemeljena, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3012/13 od 9. listopada 2013. godine, stavak 32., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 86/13, roditeljsko staranje, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada izreka sudske odluke sadrži činjenice i okolnosti koje se temelje na nezakonitim dokazima, odnosno kada je osporena odluka utemeljena na dokazima na kojima sud ne može temeljiti svoju odluku u smislu odredaba članka 10. stavak 2. ZKP.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3364/10 od 12. veljače 2014. godine, stavak 38., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/14, kazneni postupak, nezakonit dokaz, povreda članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redovni sudovi, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i okolnost da je na spornoj parceli sagrađeno groblje, koje je kao takvo izuzeto iz pravnog prometa, odbili tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed sporne parcele, za što su dali jasno i argumentirano obrazloženje, koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim niti u jednom segmentu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1411/11 od 27. veljače 2014. godine, stavak 46., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/14, predaja u posjed sporne parcele na kojoj je tužena, na temelju urbanističke suglasnosti, izgradila groblje, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, rješavajući priziv tuženog, našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, ali da je pogrešno izveo zaključak da su rješenja tuženog nezakonita. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi je prilikom donošenja pobijanih rješenja u potpunosti postupio u skladu s odredbama čl. 5. i 6. Pravilnika, budući da je rješenje o apelantovom ocjenjivanju doneseno u roku od 30 dana po završetku kalendarske godine i da ga je donio općinski načelnik. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju iz stanja spisa jasno proizlazi da je tuženi prilikom donošenja rješenja od 29. siječnja 2003. godine postupio u skladu s odredbom članka 50. stavak 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u tijelima uprave u FBiH, budući da je opširno i detaljno naveo razloge zbog kojih je apelantu dao ocjenu „ne zadovoljava". Dakle, Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu tuženog, dao jasne i precizne razloge zbog kojih je našao da priziv treba uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2185/11 od 8. svibnja 2014. godine, stavak 24., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 57/14, ocjenjivanje rada državnog službenika, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.e) Ustava BiH

Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeljskom staranju, te brigu o malodobnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti, povjerio majci dajući za to valjane i na zakonu utemeljene razloge za primjenu Obiteljskog zakona FBiH, koji prvenstveno uvažavaju interes djeteta.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-373/11 od 10. lipnja 2014. godine, stavak 42., povjeravanje djeteta, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH

U konkretnom slučaju, u  svezi  s  apelantovim  navodima,  Ustavni  sud  zapaža  da su redovni sudovi, protivno apelacijskim navodima, dali iscrpne razloge o svojim odlučenjima. U svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neutemeljenog boravka u pritvoru i umanjenja životne aktivnosti u iznosu preciziranom u presudama, te da su tim povodom u osporenim presudama dani jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba ZOO-a, a koje su citirane u prethodnim točkama ove odluke. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje na osnovi specifičnosti svakog slučaja posebice, te da se, suprotno apelantovim navodima, u takvim slučajevima putem sudske prakse ne mogu odrediti fiksni iznosi, kako je to obrazložio i Vrhovni sud u svojoj presudi. Ustavni sud, u tom kontekstu, smatra da iz navedenih obrazloženja u svezi s određivanjem visine iznosa nematerijalne štete koja pripada apelantu nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima Europske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, u osporenim odlukama su dana obrazloženja kako u pogledu naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode i boravka u pritvoru, te u svezi s tim pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede časti i ugleda, tako i u pogledu naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti i u pogledu načina njihovog utvrđivanja, te u svezi s razlozima za vraćanje na ponovni postupak dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete a koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti  zadovoljavaju  standarde  članka  6.  Europske  konvencije. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
• Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2451/12 od 10. lipnja 2014. godine, stavak 34., određivanje visine iznosa na ime naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode i boravka u pritvoru, nema povrede članka 6. Europske konvencije ni članka II/3.(e) Ustava BiH